KAD SVECI MOLE
Fra Antina noćna molitva
Kao da je tim uzdahom otirao suze na lice Oca, kojega boli svaka nezahvalnost njegova djeteta.
Divno je sjala mjesečina. Noć je disala puna raskoši. Jedino su zrikavci svojim smirenim zvukom prekidali noćnu tišinu. U samostanskom vrtu bogoslovi su sjedili sa svojim ocem magistrom.
Pogled im je motrio zvjezdano nebo. Srce se divilo svome Stvoritelju i u ushitu je izražavalo svoj zanos.
Samo bi otac magistar prignuo glavu i šaptao: “Isuse moj, milosrđe!” On je spoznao i ćutio neizmjernu ljubav Božju koja je prema čovjeku bila tako dobra, puna samilosti. Sve mu je darovala! Žrtvovala je što je imala najmilije – Sebe u liku čovjeka. Ukrasila je zbog njega zemlju raznobojnim cvijećem, prelila po njemu rosu kao biser. Svod je okrunila zvijezdama što podrhtavaju od sjaja i ljepote. Otvorila mu kopljem srce svoje da iz njega poteku izvori žive vode, koji gase žeđu; krv svoju mu je dala, pa ipak – čovjek je tako nezahvalan! I fra Ante je za toga čovjeka šaptao: “Isuse moj, milosrđe!” Kao da je tim uzdahom otirao suze na lice Oca, kojega boli svaka nezahvalnost njegova djeteta.
(S. Marija Petričević: “Duh ljubavi” – prva biografija sluge Božjega dobrog oca fra Ante Antića, Split 1966.)
Izvor teksta: Otacanteantic.com