Divno je sjala mjesečina. Noć je disala puna raskoši. Jedino su zrikavci svojim smirenim zvukom prekidali noćnu tišinu. U samostanskom vrtu bogoslovi su sjedili sa svojim ocem magistrom.

Pogled im je motrio zvjezdano nebo. Srce se divilo svome Stvoritelju i u ushitu je izražavalo svoj zanos.

Samo bi otac magistar prignuo glavu i šaptao: “Isuse moj, milosrđe!” On je spoznao i ćutio neizmjernu ljubav Božju koja je prema čovjeku bila tako dobra, puna samilosti. Sve mu je darovala! Žrtvovala je što je imala najmilije – Sebe u liku čovjeka. Ukrasila je zbog njega zemlju raznobojnim cvijećem, prelila po njemu rosu kao biser. Svod je okrunila zvijezdama što podrhtavaju od sjaja i ljepote. Otvorila mu kopljem srce svoje da iz njega poteku izvori žive vode, koji gase žeđu; krv svoju mu je dala, pa ipak – čovjek je tako nezahvalan! I fra Ante je za toga čovjeka šaptao: “Isuse moj, milosrđe!” Kao da je tim uzdahom otirao suze na lice Oca, kojega boli svaka nezahvalnost njegova djeteta.

(S. Marija Petričević: “Duh ljubavi” – prva biografija sluge Božjega dobrog oca fra Ante Antića, Split 1966.)

Izvor teksta: Otacanteantic.com