Prije nekoliko godina otišao sam s dragim mi prijateljem na hodočašće u Rim. Onda to još nisam znao, ali jedan od razloga zbog kojih je on krenuo na to hodočašće bilo je ozdravljenje. Želio je da naš Gospodin “sredi” proturječne osjećaje koje je imao prema svojem već odavno preminulom ocu. Moj je prijatelj, na jednom od svetih mjesta, doista bio ozdravljen iznenadnim izljevom milosti koja se očitovala u bujici njegovih suza.

Zaslijepljen i zbunjen otišao je do našega hodočasničkog kapelana, oca Josepha Lincka, tražeći savjet kako bi shvatio što mu se upravo dogodilo. Kao iskusan duhovni vođa, otac Joe mu je objasnio taj trenutak govorom o općinstvu svetih – o svim vezama između živih i mrtvih. Svoje je izlaganje zaključio riječima za koje se nadam da ih nikad ne ću zaboraviti: “Veze se ne prekidaju.”

Od toga je trenutka moj prijatelj znao da mu je dužnost moliti za očevu dušu. Znao je također da se jednako tako ne treba ustručavati tražiti od svojega oca da i on za njega moli. Ukratko, moj prijatelj se počeo miriti sa svojim ocem i nastavio je njihovu vezu ondje gdje je ona, za očeva života, bila prekinuta.

Bog nam je ovo omogućio u svojemu milosrđu. Život je kratak a mi nemamo uvijek ni vremena ni mudrosti voljeti ljude kao što oni zaslužuju da ih volimo. Ponekad čak i ne prepoznajemo dug koji dugujemo drugima sve dok njih već odavno ne bude i bude prekasno da im zahvalimo. Kad bi veze završavale smrću, onda bi ovo bila golema tragedija: nepovratno izgubljena prilika, rana koja bez prestanka boli.

Nauk o čistilištu seže unatrag zapravo sve do Staroga zavjeta.1 Druga knjiga o Makabejcima (12,39–46) govori nam o tome kako je Juda Makabejac pronašao poganske amulete na tijelima mrtvih židovskih vojnika – znak da su sagriješili time što su počinili idolopoklonstvo. Juda je “nato sabrao oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi”. Odlomak prije toga još donosi: “Svakako, sveta i pobožna misao.”

U židovstvu su slične prakse bile prisutne i u vrijeme Isusove zemaljske službe. One su danas sačuvane u molitvama poznatim kao “kadiš ožalošćenih”, koje se prikazuje nakon smrti člana obitelji, i u molitvi El male rahamim (Bože pun milosrđa), koja se posebno odnosi na dušu preminule osobe.

Novi zavjet nastavlja govoriti o čistilištu, iako ne izričito. U Matejevu Evanđelju Isus govori da ako “tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem” (Mt 12,32). Dakle, iz njegovih se riječi da naslutiti da i u budućem životu postoji način da se zadobije oprost. Sveti Pavao je poučavao da će se kršćani koji su išta manje vjerni od onih potpuno vjernih “spasiti, ali kao kroz oganj” (1 Kor 3,15). Ta se metaforička “vatra” odnosi na čistilišno očišćenje.

Otkrivenje (21,27) kaže da u nebo “neće unići ništa nečisto”. Čistilište je jednostavno stanje nakon smrti kad se duša čisti od sve nečistoće – od posljedica cjeloživotnih grijeha. Čini se da većina onih, ako ne i svi, koji odlaze u nebo moraju proći kroz ovo stanje. Kao što je rekao sveti Pavao: “Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja” (Rim 3,23).

Priznamo li svoje grijehe, Bog nam oprašta. Pa ipak, svejedno trebamo ozdraviti od štete koju smo sami sebi nanijeli. Ovo će ozdravljenje, kao i zemaljsko ozdravljenje, možda biti i bolno. Lijekovi ponekad imaju užasan okus i kod nas izazivaju čak i gađenje. Tjelesno ozdravljenje može izazvati bol. Međutim, liječnik ne propisuje te lijekove zbog njihovih neželjenih popratnih pojava; propisuje ih zato što liječe. Ozdravljenje ponekad boli. Katolička romanopiskinja Flannery O’Connor primijenila je ovo načelo na nauk o čistilištu: “Voda je jedan simbol pročišćenja, a vatra je drugi. Voda je, čini mi se, simbol onoga pročišćenja koje nam Bog daje neovisno o našim zaslugama ili našoj vrijednosti, dok je vatra pročišćenje kojem smo uzrok mi sami – kao u čistilištu. Naša zloća po naravi stvari izgara čim se bilo gdje približi Bogu.”2

Rani su kršćani sigurno na ovaj način čitali Evanđelja. Katakombe i ostala pogrebna mjesta starih kršćana svjedoci su da su se kršćani od samih početaka brinuli za duše svojih pokojnika. Kršćanske su obitelji na nadgrobne ploče često upisivale molbe upućene prolaznicima da se sjete preminule osobe. Tertulijan, kršćanin iz sjeverne Afrike, krajem 2. stoljeća govorio je o čistilištu isto kao i njegov zemljak sveti Ciprijan u 3. stoljeću. U isto vrijeme taj isti nauk možemo pronaći i u Egiptu, u Origenovim zapisima. Sveta Monika, majka svetoga Augustina, molila je svojega sina da nakon njezine smrti prikazuje mise u njezino ime. I sveti Ivan Zlatousti je poticao svoju zajednicu da prikazuju bogoslužje za mrtve: “Budimo od pomoći i slavimo uspomenu na njih. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svojega oca [vidi Job 1,5], zašto bismo sumnjali pružaju li naši prinosi za mrtve neku utjehu onima kojima su namijenjeni? Ne oklijevajmo pomoći onima koji su umrli i prikazati im naše molitve.”3

Ovo je vjera Crkve Isusa Krista i tako je oduvijek bilo. Od Staroga do Novoga zavjeta, od apostolskih otaca kroz srednjovjekovnu skolastiku, nitko se nije usuđivao sumnjati u trajnost odnosâ među kršćanima. Oni koji su ostajali na zemlji imali su način na koji su i dalje mogli ostati u vezi s onima koji su prešli u smrt. To je tek protestantska reformacija ukinula. Luteranski teolog Frank Senn jezgrovito je to sažeo: Luterovo “ukidanje zavjetnih misa, posebno onih koje su se prikazivale za mrtve, pridonijelo je potkopavanju razumijevanja Crkve koje je bilo više kozmičko…”.4

Međutim, Katolička Crkva niti je mogla ukinuti, niti je mogla potkopati kršćansku predaju. Nauk se ne može ni stvoriti ni uništiti, ni promijeniti ni dokinuti. Stoga i dalje molimo na sprovodnom obredu: “Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima.” Ili kao što je otac Joe kolokvijalno rekao mojemu prijatelju u Rimu: “Veze se ne prekidaju.” Mi smijemo moliti za mrtve i hvala Bogu na tome. Mi se smijemo moliti mrtvima i hvala Bogu na tome. On je milostiv i njegovo milosrđe je vječno!

Prebirite u svome srcu

David također kaže: “Jer je vječna ljubav njegova!” Iz njegovih je riječi jasno da, u kojem god stanju čovjek napusti ovaj život, u tom istom stanju dolazi pred Božji sud.

Pa ipak, mi moramo vjerovati da prije sudnjega dana postoji čistilišna vatra za neke manje grijehe, budući da naš Spasitelj kaže da onome tko pohuli protiv Duha Svetoga, ne će biti oprošteno ni na ovom svijetu ni u budućem. Iz te nam je njegove rečenice jasno da se neki grijesi opraštaju na ovom svijetu, dok se neki drugi mogu otpustiti u budućem; naime, ono što nije dopušteno u vezi jednoga grijeha, dopušteno je u vezi drugog.

Pa ipak, kao što sam rekao, mi u ovo moramo vjerovati samo kad je riječ o malenim i neznatnim grijesima – kao što su, na primjer, svakodnevni razgovori u dokolici, neumjeren smijeh… (gotovo nitko ne može izbjeći ovim prekršajima)… i zanemarive zablude u stvarima koje nemaju velike težine. Zbog svih ćemo ovih grijeha biti kažnjeni nakon smrti ako od njih nismo zadobili oprost i otpust tijekom života.

Naime, sveti Pavao kaže da je Krist temelj i malo zatim dodaje: “Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom – svačije će djelo izići na svjetlo. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati.” Ustraje li ono što ste naziđali na tim temeljima, bit ćete nagrađeni; izgori li, pretrpjet ćete gubitak, ali ćete i sami biti spašeni, iako kao kroz oganj.

Ove riječi možemo shvatiti kao da se odnose na vatru kušnja koju trpimo u ovom svijetu. Međutim, ako ih u kojem slučaju protumačite kao da se odnose na čistilišnu vatru u idućem životu, onda morate posebno obratiti pozornost na to da apostol nije rekao da se možete spasiti kroz oganj ako na ovom temelju naziđate željezo, mjed i olovo – odnosno, grijehe koji su veći i čvršći i čije se oproštenje zbog toga ne može zadobiti na tom mjestu. Naprotiv, bit ćete spašeni kroz oganj budete li ziđali drvom, sijenom i slamom – odnosno, budete li imali malene i neznatne grijehe koji lako izgaraju u vatri. Ovdje, međutim, moramo razmisliti o još nečemu, a to je da u čistilištu nitko ne može biti očišćen – čak ni od najmanjeg grijeha – ako tijekom svojega života krjeposnim djelima nije zaslužio takvu uslugu na tom mjestu.5

papa sveti Grgur Veliki, 6. stoljeće

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

——————————-

1  Za potpuniju raspravu o ovom nauku vidi moju knjigu Reasons to Believe.

2  Flannery O’Connor, The Habit of Being (New York: Vintage, 1980), 387.

3  Sv. Ivan Zlatousti, Homilije na Prvu poslanicu Korinćanima, 41,5.

4  Frank C. Senn, “Sacraments and Social History: Postmodern Practice”, Theology Today, listopad 2001., 294.

5 Papa sv. Grgur Veliki, Razgovori, 4,39.