“Ne bismo trebali nametati našu vjeru drugima preko misionara. Naša bi politika trebala glasiti: živi i pusti druge da žive.”

Dobro, zadovoljan sam, ali Isus to nije rekao, premda se čini da se danas takva vrsta tolerancije u američkom društvu smatra najvišim dobrom. On je svojim apostolima rekao da sve ljude zarobe istinom: »Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio!« Ovi redci poznati su pod imenom Sveopće poslanje, a ne Sveopće nametanje. Zapovjedio je svojim učenicima da druge učine kršćanima obraćajući ih i krsteći ih.

Svi smo mi dužni biti evangelizatori. Kao evangelizatori moramo predočiti istinu kršćanske vjere onima koji je još ne prihvaćaju, kao i onima koji je tek djelomice prihvaćaju.Čineći to, mi im ništa ne namećemo. Ljude ne možete prisiliti da vjeruju. Možete ih prisiliti da glume da vjeruju, ali ih ne možete natjerati da vjeruju. Glumljenje je u tome nevažno. To nije ono što je Krist htio. On je tražio, i sada traži, da ljudi slobodno prihvate njegovu spasiteljsku poruku.

Katoličku misionarsku aktivnost trebalo bi shvatiti kao čin milosrđa. Preko nje se nekršćani i pripadnici drugih kršćanskih vjera upoznaju s istinama spasenja. Oni tako otkrivaju da je Krist utemeljio Katoličku crkvu kao čuvara sakramenata, a sakramenti su redovita i uobičajena sredstva kojima postižemo milost potrebnu za spasenje.

»Živi i pusti druge da žive« previše je običan ideal. On se obično svodi na stav: »Zar sam ja čuvar brata svoga?« (Post 4,9). U duhovnim, kao i u materijalnim stvarima, mi doista jesmo »čuvari brata svoga«. Katolicima koji su u napasti da povjeruju kako bi trebali tolerirati svako vjerovanje i koji se plaše evangelizacije mogla bi koristiti »hagiografska bilješka« iz pera spisateljice i esejistice Dorot- hy Sayers (1893.–1957.) koju ću vam ispričati. Ona se prvi put pojavila u listu Punch (1954). Bilješka se odnosi na sv. Mlakonju iz Laodiceje koji je umro kao mučenik:

»Sv. Mlakonja  je bio sudac za prekršaje u gradu Laodiceji za vrijeme cara Klaudija (A.D. 41.–54.). Bio je toliko tolerantan da je davao utočište svim vrstama religijskih kultova, ma koliko neortodoksni i odbojni oni bili, odgovarajući na sve prigovore riječima: ’U svemu ima zrno istine.’ Zbog ove širokogrudnosti suvremenici su ga nazvali ’Snošljivi’. Naposljetku je pao u ruke sekte antropofaga kojima je prethodno o državnom trošku izgradio kuhinju za potrebe njihova kulta, a s njome kuhinjsku peć. Kad je to učinio, oni su ga propisno, uz odgovarajuće ceremonije, stavili u lonac s vodom s namjerom da ga skuhaju i pojedu. Nekim čudesnim zahvatom, međutim, voda nikako nije htjela usključati; kad je, naposljetku, poslužen na gozbi, meso mu je bilo tako tvrdo i neukusno da je glavni antropofag ispljunuo neukusni zalogaj uzviknuvši: ’Tolerator non tolerandus!’ (Snošljivi je nepodnošljiv!) (Svojevrsna skraćena verzija kršćanske inačice ove legende sačuvana je u Otkrivenju 3,16). Sv. Mlakonja je svetac zaštitnik željezničkih dobavljača i obično se prikazuje s loncem u ruci.«

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.