PRIČE IZ ŽIVOTA HRVATSKIH SVETACA I UZORNIH VJERNIKA (1)

Marko Marulić – književni velikan koji je svojom umjetnošću kršćane usmjeravao na čestit život

U našem narodu nikli su mnogi svijetli likovi. Njihov život, ostvarene kreposti ili svjedočanstvo dano za vjeru može i nama danas biti poticaj za razmišljanje i nasljedovanje ili, jednostavno rečeno, ražariti nam srce za duhovni život. Kroz tekstove iz knjige Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika upoznat ćemo svete i Bogu ugodne likove iz naše povijesti. Oni nisu svi kanonizirani, ali pripadaju uzorima vjere. Jedan od njih je i Marko Marulić, renesansni hrvatski književnik i kršćanski humanist, koji je je svojom poezijom, od zanosnih himni Bogu i pohvala Gospi do moralno-didaktičnih pjesmica, kršćanine usmjeravao na dobar i čestit život. Prije pisanja tekstova ponizno je od Boga tražio nadahnuće i pomoć, a često je molio i za svoje čitatelje…

Marko Marulić

U svom naslonjaču sjedio je zamišljeni sedamdesetogodišnji starčić poput kakva eremite udubljen u svoje misli. Zatvoren u svojoj skromnoj sobici s mnoštvom razbacanih knjiga provodio je svoje dane, naslućujući da se njegov zemaljski život bliži kraju. Upravo ga je ta misao vodila prema sve većoj pobožnosti. Mnogo je vremena provodio u molitvi, bilo u svojoj sobici, bilo pred Presvetim sakramentom u splitskoj katedrali. Njegova je kuća bila nedaleko od katedrale, na zapadnim zidinama Dioklecijanove palače. Razmišljajući o starosti, dovršavao je svoje pismo prijatelju Frani Martinčiću. Dok je čekao da se tinta osuši, da mogne preklopiti list, otisnuo se mislima na onu stranu napisanih riječi: “Eto, to ti je starost: leđa se grbe,… drhturi tilo, obraz mežura i gled blidi, a otpada zub. Koža u vorama visi, i sliću na ćelavu glavu osice, stršljeni zli, pčela, komarac i trut. Oči se mrene, a jaziku svaka slačina je žuka. Sluhom što ostade gluh mrmori dosadan bruj… Učas ter postane lud, bistru ki imaše svist… Stoga ne želi mi tako, da primnoga doživim lita. Dosti je, ako li svoj zdravo ja proživim vik.”

Marko više nije mario za ovaj svijet. Osim molitve, želio je samo to da što prije sastavi oporuku, a onda se posve posvetiti vječnim radostima dok Gospodin ne dođe. Uostalom, sastaviti oporuku nije mu bilo teško. Bio je neženja i živio je u obitelji svoga pokojnog brata Valerija i njegove udovice Jelene koja se o njemu brinula kao o svom ocu. Još je na životu imao brata Aleksandra i sestru koludricu Biru kojima je želio ostaviti komadić svoga imanja. Odlučio je nešto ostaviti splitskoj sirotinji, nek se pomole za pokoj njegove duše. Smatrao je dužnošću da dio novaca ostavi za gradnju zvonika katedrale i crkvice sv. Roka. Mislio je i na nezakonitu ženu svoga pokojnog brata Valerija. Ona je bila nezaštićena i njoj je želio nešto ostaviti. Ali, kome ostaviti knjige. Smatrao je da je najbolje darovati ih samostanskim knjižnicama. Znao je Marko da su tamo na najsigurnijem, premda ih fratri ne čitaju puno. Knjige su bile njegovo najveće bogatstvo. Bila su to mnoga vrijedna klasična djela, mnoštvo njegovih vlastitih rukopisa i izdanja: Judita, Davidijada, Upute za dobar život, Evangelistarium, Pedeset parabola, O naslidovanju Isukarstovu, Istorija od Suzane… Mnogi su željeli imati koje od tih djela koja su budila divljenje Marulićevih suvremenika, a mnoge poticala i na pobožan život.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Narednih je dana Marko i to obavio te se otad posvetio samo Bogu. Ta kome drugome kad je Marko samo u Bogu nalazio mir. Bog je za njega bio uzrok postojanja i temelj shvaćanja i zakon življenja. A što je u svijetu? Samo nered i muka. Često je to izražavao svetopisamskim riječima:

“Tašćina od tašćin i sve je tašćina,

ovi svit je osin (sjena), i magla i tmina.”

Naučio je to Marko od svoga života i to već u mladosti kad je npr. lijepa djeva bila razlog velike nesreće za njega i njegova prijatelja. Potom kad se u Nečujmu na Šolti susreo s negativnim stranama samostanskoga života te je razočaran neslogom i zavišću redovnika zapisao: “Ner stanja redovnih, to mi je jad vekši, gdi najti pokoj mnih, sigurno utekši.” Pa i kad je pod stare dane, nakon smrti brata Valerija, preko volje morao preuzeti upravu nad obiteljskim poslovima, često se Marko tužio da je to za njega pretežak posao.

Pisanje i razmatranje dubina ljudskoga duha i osobito molitveno razmišljanje bio je za njega odmor i utjeha. Kad je uzimao u ruke pero da započne pisati Pouke za čestit život s primjerima, uzdahnuo je i zavapio prema nebu: “Ti, dakle, Bože, po čijem se migu sve upravlja, kao moj zaštitnik nađi se uza me, nadahni me dok budem govorio, pomogni mi dok budem pisao, obuzdaj moju maštu, riječi, ruku i pero da mi se ne mogne prigovoriti da sam se igdje udaljio od onoga što je bila tvoja volja.” Nije pobožni pisac molio samo za se, on je molio i za svoje čitatelje: “A ti, sine Božji, Kriste Bože, usadi svojom milošću jakost tako duboko u srce i dušu onima koji to budu čitali da požele, i ujedno uzmognu, takmiti se s ovima tvojim sljedbenicima te da, ushićeni da štuju tebe jedinoga, stignu napokon k tebi po onom istom tragu po kojem su i oni stigli k tebi.” Također je ponizno molio nadahnuće i nebesku pomoć pišući svoju Juditu:

“Zato ću, moliti, Bože, tvoju svitlost, ne hti mi kratiti u tom punu milost… Udahni duh pravi u mni ljubav tvoja… Uzdvigni od zdola glas moj k nebu gori…”

To nije bila samo uobičajena molba na početku umjetničkoga djela, već vapaj mističnoga pokornika koji je doživljavao bolni usud umjetnika koji je vazda nezadovoljan svojim riječima jer one ipak ne mogu dostatno prenijeti dubinu doživljaja. Možda je i to iskustvo uvaženog pisca Marka Marulića doprinijelo da se pred kraj života povuče u pobožnu osamu koja je za njega bila rječitija od svake riječi. I veliki teolog sv. Toma Akvinski osjetio je na koncu pisanja svoga golemog djela Sume teološke da je pred otajstvom kojim se bavio to što je napisao – samo slama. To je bilo iskustvo pobožnoga pjesnika koji je veoma cijenio šutnju i umjerenost govora te je i druge poticao da obuzdavaju svoj jezik i da čuvaju tišinu kao neprocjenjivo blago u svijetu gdje se jeftino izbacuju mnoge bezvrijedne riječi. Među brojnim primjerima koji su vrijedni nasljedovanja u tom pogledu on ističe starozavjetnog proroka Jeremiju. On, koji je bio posvećen još u majčinoj utrobi, “Ipak je rekao: ’Ah, Gospode, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.’ Kako, dakle, da ne zgriješe jezikom oni koji i nepitani brbljaju ako se onaj koga je Bog pozivao da govori bojao da će zgriješiti bude li govorio? Tek tada se prihvatio toga da proriče narodu kad ga Gospod više nije pozivao, nego mu je naređivao govoreći: ’Nemoj govoriti: Dijete sam. Jer ćeš ići svakamo kamo te budem slao i govoriti sve što ti budem povjerio.’ K tome, da ne bi išta sumnjao, ispruži svoju ruku, dotače se njegovih usta i kaza: ’Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje.’ Naime, valja se bojati da ćemo onoliko puta pogriješiti koliko puta budemo htjeli izgovoriti svoje riječi, a ne Gospodnje, a toga se valja bojati jer će se i za dokone riječi, tj. za one koje ne koriste ni onome tko ih kazuje, ni onome tko ih čuje, polagati račun.”

Marko se spremao ozbiljno na susret s onim kome treba polagati račun. Provodio je pokornički život za grijehe svoga života. Želio je biti svjestan svojih slabosti i onda kad je pisao. Nije pustio da ga ljudska hvala uzoholi. Na kraju jednoga djela potpisao se “Marchus ego sum Marullus, quo peccator major nullus”, što znači – ja sam Marko Marulić, od kojega nema većega grešnika. Krajem 1523. godine ozbiljno se razbolio. To je bila posljednja ovozemaljska pokora. Dana 5. siječnja 1524. godine, u 74. godini života, radosno se preselio u vječnost potičući i druge da se tome raduju: “Radujmo se, jer je ona blagodat odveć velika, a da bi je tko, dok je pritisnut težinom ovoga tijela, bio kadar bilo vidjeti bilo izreći bilo zamisliti. Radujmo se, velim, jer nam je tako silno i neizmjerno dobro obećao onaj koji je istina, onaj koji nikoga ne vara… Bit ćemo vječni posjednici toga neizrecivog blaženstva, usmjerimo li tijek ovoga kratkotrajnog života za onim koji je Put, kročimo li za onim koji je svjetlo pobožnosti i pravde… Malen je i kratak svaki trud budemo li mislili na neizmjernost i vječitost nagrade koja nam je obećana.” Pokopan je s velikim počastima u crkvi sv. Frane izvan zidina u grobnici svojih predaka.

Trogirski nadžupnik je još za njegova života, godine 1506., o njemu napisao:

“Marulić iznosi svijetu primjere svetaca Božjih, koji u nebeski raj svakom pokazuje put;

ne će da kaže svoga života ni primjera svojih, koje bi trebalo svud ljudima pričati svim.

Ta tko od njega bolji je? Tko li svetije živi?

U koga takav je još za vjeru Kristovu žar?”

Kratki podaci o Marku Maruliću

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Rođen je 18. kolovoza 1450. u Splitu. Nazvan je ocem hrvatske književnosti. Školovao se u Splitu i Padovi. Bavio se odvjetništvom i drugim javnim službama (npr. bilježničkom). Pisao je na hrvatskom, talijanskom i latinskom. U novije vrijeme pronađen je u Torinu njegov zagubljeni latinski ep Davidijada. Umro je 5. siječnja 1524. godine.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Ostale članke iz niza “Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika” možete pronaći na linku OVDJE.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 18. prosinca 2014.

Možda vam se svidi