Riječ “liturgija” Novi zavjet upotrebljava da označi ne samo bogoslužna slavlja, nego i naviještanje Evanđelja i ljubav na djelu. U svemu tome riječ je o službi Bogu i ljudima. U liturgijskom slavlju Crkva je, po uzoru na svoga Gospodina, jedinog “liturga”, služiteljica koja sudjeluje u njegovu svećeništvu (bogoštovlje) proročkom (naviještanje) i kraljevskom (služba ljubavi).

S pravom se, dakle, liturgija smatra vršenjem svećeničke službe Isusa Krista, u kojem se pomoću osjetnih znakova označuje i na način pojedinom znaku svojstven izvršuje čovjekovo posvećenje te otajstveno tijelo Isusa Krista, Glava i udovi, vrši cjelokupno javno bogoslužje. Stoga je svako liturgijsko slavlje, kao djelo Krista svećenika i njegova tijela koje je Crkva, u najpotpunijem smislu sveto djelo i s njegovom se djelotvornošću ni po kakvoći ni po stupnju ne moze izjednačiti nijedan drugi čin Crkve.

Otac, izvor i cilj liturgije

“Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti” (Ef 1,3-6).

Blagoslivljanje je božansko djelo koje daje život i kojemu je Otac izvor. Njegov je blagoslov istodobno riječ i dar (bene-dictio, eu-logia). Primijenjena čovjeku, ta riječ znači čovjekovo klanjanje i predanje Stvoritelju u činu zahvaljivanja.

Od početka do svršetka vremena svekoliko Božje djelo jest blagoslov. Od liturgijske pjesme o prvom stvaranju sve do hvalospjeva nebeskog Jeruzalema, nadahnuti pisci navješćuju naum spasenja kao neizmjerni božanski blagoslov.

U početku Bog blagoslivlje živa bića, osobito čovjeka i ženu. Savez s Noom i sa svim živim bićima obnavlja taj blagoslov plodnosti, usprkos čovjekovu grijehu po kojem je zemlja “prokleta”. Ali napose od Abrahama božanski blagoslov prožima ljudsku povijest, koja je išla prema smrti, da je vrati životu, njezinu vrelu: po vjeri “oca vjernikâ” koji prihvaća blagoslov, započela je povijest spasenja.

Božanski blagoslovi očituju se u čudesnim i spasenjskim događajima, kao što su: rođenje Izakovo, izlazak iz Egipta (Pasha i Izlazak), dar Obećane zemlje, izabranje Davidovo, Božja prisutnost u Hramu, pročiščujuće izgnanstvo i povratak “malog Ostatka”. Zakon, Proroci i Psalmi, od kojih je satkana liturgija izabranog Naroda, dozivaju u pamet te božanske blagoslove i istodobno na njih odgovaraju blagoslovima hvale i zahvaljivanja.

U liturgiji Crkve božanski se blagoslov u punini objavljuje i priopćuje: Otac je priznat i čašćen kao Izvor i Cilj svih blagoslova stvaranja i spasenja; u svojoj Riječi utjelovljenoj, umrloj i uskrsloj za nas on nas obasiplje svojim blagoslovima i po njemu u naša srca ulijeva Dar koji sadrži sve darove: Duha Svetoga.

Shvatljiva je stoga dvostruka dimenzija kršćanske liturgije: ona je odgovor vjere i ljubavi na “duhovne blagoslove” kojima nas Otac obdaruje. S jedne strane, Crkva, sjedinjena sa svojim Gospodinom i “u Duhu Svetom”, klanjanjem, hvalom i zahvaljivanjem blagoslivlje Oca za “njegov neizreciv dar” (2 Kor 9,15). S druge strane, sve do potpunog dovršenja Božjeg nauma, Crkva ne prestaje prinositi Ocu “prinos svojih darova” moleći ga da na prinos, na nju samu, na vjernike i na sav svijet pošalje Duha Svetoga, da, po zajedništvu smrti i uskrsnuća Krista-Svećenika i snagom Duha, ti božanski blagoslovi donesu plodove života “na hvalu Slave njegove milosti” (Ef 1,6).

Kristovo djelo u liturgiji

Krist koji “sjedi s desne Ocu” i izlijeva Duha Svetoga u svoje tijelo koje je Crkva, sada djeluje po sakramentima koje je ustanovio za priopćivanje svoje milosti. Sakramenti su osjetni znakovi (riječi i čini), dohvatljivi našoj sadašnjoj ljudskosti. Milost koju označuju, sakramenti djelotvorno ostvaruju Kristovim djelovanjem i snagom Duha Svetoga.

U liturgiji Crkve Krist označuje i ostvaruje u prvom redu svoje vazmeno ostajstvo. Za svoga zemaljskog života Isus je svojim naučavanjem navješćivao i djelima predostvarivao svoje vazmeno otajstvo. Kad je došao njegov Čas,[3] on proživljuje jedini povijesni događaj koji ne prolazi: Isus umire, biva pokopan, uskrsava od mrtvih i sjeda s desne Ocu “jednom zauvijek” (Rim 6,10; Heb 7,27; 9,12). To je zbiljski događaj, koji se dogodio u našoj povijesti, ali i jedinstven: svi drugi povijesni događaji zbivaju se jedanput i prolaze, tonući u prošlost. Kristovo vazmeno otajstvo, naprotiv, ne može ostati samo u prošlosti, jer on je svojom smrću uništio smrt, i zato sve što Krist jest, i sve što je učinio i pretrpio za sve ljude, ima udjela u božanskoj vječnosti te obuhvaća sva vremena i u njima se uprisutnjuje. Događaj križa i uskrsnuća ostaje, privlačeći sve prema Životu.

… od dana apostolske Crkve…

“Kao što je Krist poslan od Oca, tako je i on poslao apostole, pune Duha Svetoga, ne samo da propovijedajući evanđelje svakom stvorenju, navješćuju da nas je Sin Božji smrću i uskrsnućem oslobodio od vlasti Sotonine i smrti i prenio nas u kraljevstvo Očevo, nego također da to naviještano djelo spasenja i izvršuju žrtvom i sakramentima, oko čega se kreće sav liturgijski život”.

Tako uskrsli Krist, dajući apostolima Duha Svetoga, predaje im svoju moć posvećivanja: oni postaju sakramentalni znakovi Krista. Snagom istoga Duha Svetoga oni predaju tu moć svojim nasljednicima. To “apostolsko nasljedstvo”, koje je i samo sakramentalno jer se prenosi sakramentom reda, uređuje sav liturgijski život Crkve.

… prisutan je u zemaljskoj liturgiji…

“Da izvrši tako veliko djelo” – podjeljivanje ili priopćivanje svoga djela spasenja – “Krist je u svojoj Crkvi uvijek prisutan, osobito u liturgijskim činima. Prisutan je u misnoj žrtvi u isti mah u osobi službenika – jer se ‘svećeničkom službom sada prinosi onaj koji je jednom na križu prikazao sama sebe’ – i ponajpače pod euharistijskim prilikama. Prisutan je svojom moći u sakramentima, pa kada tko krsti, sam Krist krsti. Prisutan je u svojoj riječi, jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo. Prisutan je napokon kad Crkva moli i pjeva, jer je sam obećao: ‘Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima’ (Mt 18,20)”.

“Zaista u tako velikom djelu, kojim se savršeno Bog proslavljuje a ljudi posvećuju, Krist uvijek sebi pridružuje Crkvu, predragu svoju Zaručnicu, koja zaziva svoga Gospodina i po njemu iskazuje štovanje vječnom Ocu”.

… koja sudjeluje u nebeskoj liturgiji

“U zemaljskoj liturgiji predokusom uzimamo dijela u nebeskoj liturgiji koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu, kamo kao putnici težimo, gdje Krist kao službenik svetišta i pravoga šatora sjedi zdesna Bogu; sa svom nebeskom vojskom pjevamo Gospodinu pjesan slave; štujuci spomen svetih uzdamo se zadobiti neko mjesto u društvu s njima; iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista da se, kad se pojavi on, naš život, i mi zajedno s njime pojavimo u slavi”.

Duh Sveti i Crkva u Liturgiji

U liturgiji je Duh Sveti odgojitelj vjere naroda Božjega, tvorac “Božjih remek-djela” koja su sakramenti Novoga saveza. Želja i djelo Duha u srcu Crkve jest da mi živimo životom Krista uskrsloga. Kad u nama Duh naiđe na odgovor vjere što ga sam potiče, ostvaruje se istinska suradnja. Po njoj liturgija postaje zajedničko djelo Duha Svetoga i Crkve.

U sakramentalnom priopćivanju Kristova otajstva Duh Sveti djeluje na isti način kao u drugim vremenima ekonomije spasenja: pripravlja Crkvu da susretne svoga Gospodina; vjeri zajednice doziva u pamet i objavljuje Krista; svojom preobražujućom moći uprisutnjuje i posadašnjuje Kristovo otajstvo; i napokon, Duh zajedništva sjedinjuje Crkvu s Kristovim životom i poslanjem.

Duh Sveti pripravlja na prihvaćanje Krista

U sakramentalnoj ekonomiji Duh Sveti ispunja slike Staroga saveza. Budući da je Kristova Crkva bila “čudesno pripravljana u povijesti izraelskog naroda i u Starom savezu”, liturgija Crkve čuva, kao sastavne i nezamjenjive neke osnovne elemente bogoštovlja Staroga zavjeta usvajajući ih:

u prvom redu čitanje Staroga zavjeta;
moljenje psalama;
i, nadasve, vršenje spomena spasenjskih događaja i predskazujućih stvarnosti koje su se ispunile u Kristovu otajstvu (Obećanje i Savez, Izlazak i Pasha, Kraljevstvo i Hram, Izgnanstvo i Povratak).

Upravo tu sukladnost dvaju Zavjeta podrazumijeva Gospodinova vazmena kateheza, a za njom kateheza apostola i crkvenih otaca. Ta kateheza otkriva ono što je pod slovom Staroga zavjeta bilo skriveno: Kristovo otajstvo. Nazvana je “tipološkom” jer Kristovu novost objavljuje polazeći od “pralika” (tipova) koji su ga nagovješćivali događajima, riječima i znamenjima prvog Saveza. Takvim ponovnim čitanjem u Duhu istine, polazeći od Krista, razotkriva se značenje pralikova. Tako potop i Noina korablja, a isto tako oblak i prijelaz kroz Crveno more, predoznačuju spas po krštenju; voda iz stijene slika je Kristovih duhovnih darova; a mana u pustinji pralik euharistije, “istinskoga kruha s neba”.

Zato Crkva, napose u Dosašću i Korizmi te nadasve u vazmenoj noći, kroz “danas” svoje liturgije, iznova čita i proživljuje te velike događaje povijesti spasenja. Ali to traži također da kateheza pomogne vjernicima da se otvore tom “duhovnom” razumijevanju nauma spasenja, kako je liturgija Crkve očituje i daje živjeti.

Židovska liturgija i kršćanska liturgija. Bolje poznavanje vjere i vjerskog života židovskog naroda, kako se jos danas ispovijedaju i žive, može pomoći da se bolje shvate neki vidovi kršćanskog bogoslužja. I Židovima i kršćanima Sveto pismo bitan je dio bogoslužja: za naviještanje riječi Božje, za odgovor na tu riječ, za molitvu hvale i zagovora za žive i mrtve, za obraćanje božanskom milosrđu. Službi riječi, u njenu izrazitu ustrojstvu, izvor je u židovskoj molitvi. Molitvi časova i drugim liturgijskim tekstovima i obrascima u njoj su paralele, a tako i obrascima najčasnijih kršćanskih molitava, među kojima Očenašu. I euharistijske se molitve nadahnjuju uzorcima židovske predaje. Suodnos židovske i kršćanske liturgije, ali i različitost njihova sadržaja, osobito su vidljivi na velike blagdane liturgijske godine, kao Vazam (Pasha). I kršćani i Židovi slave Pashu: Pashu povijesnu, upravljenu budućnosti Židovi, a kršćani Pashu ispunjenu smrću i uskrsnućem Kristovim, premda i dalje u iščekivanju konačnog dovršenja.

U liturgiji Novoga saveza svaki je liturgijski čin, osobito slavlje euharistije i sakramenata, susret Krista i Crkve. Jedinstvo liturgijskoj zajednici dolazi od “zajedništva Duha Svetoga” koji okuplja djecu Božju u jednomu Kristovu Tijelu. Ona nadilazi ljudske, rasne, kulturne i društvene srodnosti.

Zajednica se na susret sa svojim Gospodinom mora pripraviti, mora biti “narod prikladno raspoložen”. Ta priprava srdaca zajedničko je djelo Duha Svetoga i zajednice, posebno njezinih službenika. Milost Duha Svetoga ide za tim da pobudi vjeru, obraćenje srca i prianjanje uz Očevu volju. Ta je priprava pretpostavka za prihvaćanje drugih milosti što će ih samo slavlje ponuditi, i za plodove novog života kojim ono treba da naknadno urodi.

Duh Sveti doziva u pamet Kristovo otajstvo

Duh i Crkva surađuju u objavljivanju Krista i djela njegova spasenja u liturgiji. Napose u euharistiji, a tako slično i u drugim sakramentima, liturgija je spomen-čin otajstva spasenja. Duh Sveti je živo pamćenje Crkve.

Riječ Božja. Duh Sveti doziva u pamet, u prvom redu liturgijskoj zajednici, smisao događaja spasenja oživljujući riječ Božju koja se naviješta da bude prihvaćena i življena:

Sveto pismo je od najveće važnosti u liturgijskom slavlju. Iz njega se uzimaju čitanja koja se tumače u homiliji; iz njega se pjevaju psalmi; njime su nadahnute i prožete molitve, zazivi i liturgijske pjesme; od njega dobivaju značenje čini i znakovi.

Čitačima i slušačima, prema raspoloživosti njihova srca, Duh Sveti daje duhovno razumijevanje Božje riječi. Po riječima, činima i znakovima koji tvore potku slavlja, on vjernike i službenike stavlja u živu vezu s Kristom, Riječju i Slikom Očevom, da bi mogli u svoj život prenijeti smisao onoga što u slavlju slušaju, o čemu ramišljaju i što čine.

“Spasonosnom se riječju (…) vjera u srcu vjernika hrani; vjerom se zajednica vjernika rađa i raste”. Navještaj Božje riječi ne zaustavlja se na pouci: on pobuđuje odgovor vjere, kao pristanak i preuzimanje obaveza u pogledu saveza između Boga i naroda. Duh Sveti daje i milost vjere, on vjeru utvrđuje i čini da u zajednici raste. Liturgijska je zajednica u prvom redu zajedništvo u vjeri.

Anamneza. Liturgijsko se slavlje uvijek odnosi na Božje spasenjske zahvate u povijesti. “Ekonomija objave ostvaruje se djelima i riječima, iznutra među sobom povezanima (…). Riječi proglašuju djela, osvjetljujući otajstvo u njima sadržano”. U službi riječi Duh Sveti “doziva u pamet” zajednici sve ono što je Krist za nas učinio. Već prema naravi liturgijskih čina i obrednih tradicija Crkava, pojedinačno slavlje, više ili manje razvijenom anamnezom, “vrši spomen” čudesnih Božjih djela. Duh Sveti, koji tako pobuđuje sjećanje Crkve, proizvodi dosljedno čin zahvale i hvale (doksologija).

Duh Sveti posadašnjuje Kristovo otajstvo

Kršćanska liturgija ne doziva samo u pamet događaje kojima smo spašeni, nego ih posadašnjuje i uprisutnjuje. Kristovo se vazmeno otajstvo slavi, a ne ponavlja; slavlja se ponavljaju i u svakom od njih događa se izlijevanje Duha Svetoga koji posadašnjuje jedino Otajstvo.

Epikleza (“zazivanje-na”) je zagovor kojim svećenik moli Oca da pošalje Duha Posvetitelja da prinosi postanu tijelo i krv Kristova te vjernici, primajući ih, i sami postanu živi prinos Bogu.

Zajedno s anamnezom epikleza je u srcu svakog sakramentalnog slavlja, posebno euharistije:

Pitaš kako kruh postaje Tijelom Kristovim i vino (…) Krvlju Kristovom. Reći ću ti: Duh Sveti provaljuje i izvršava to što nadilazi svaku riječ i svaku misao. (…) Neka ti bude dosta znati da se to zbiva djelom Duha Svetoga, isto kao što je od Svete Djevice i po Duhu Svetom Gospodin, po sebi i u sebi, uzeo tijelo.

Preobražavajuća moć Duha Svetoga u liturgiji uskoruje dolazak Kraljevstva i dovršenje Otajstva spasenja. U iščekivanju i u nadi on nam stvarno daje unaprijed iskusiti puno zajedništvo Svetoga Trojstva. Poslan od Oca koji uslišava epiklezu Crkve, Duh daje život onima koji ga primaju, i biva za njih, već odsada, “zalog” baštine.

Zajedništvo Duha Svetoga

Svrha je slanja Duha Svetoga u svakom liturgijskom činu uspostava zajedništva s Kristom radi izgradnje njegova Tijela. Duh Sveti je kao sok Očeva Vinograda koji donosi plod u lozama. U liturgiji se ostvaruje najtješnja suradnja Duha Svetoga i Crkve. On, Duh zajedništva, ostaje u Crkvi neprolazno i zato je Crkva veliki sakrament božanskog zajedništva koji okuplja raspršenu Božju djecu. Plod Duha u liturgiji je zajedništvo sa Svetim Trojstvom i, nerazdvojivo od toga, bratsko zajedništvo.

Epikleza je također molitva za puno ostvarenje zajedništva liturgijske zajednice s Kristovim otajstvom. “Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga” (2 Kor 13,13) moraju ostati uvijek s nama i donositi plodove i poslije euharistijskog slavlja. Crkva dakle moli Oca da pošalje Duha Svetoga da život vjernika učini živim prinosom Bogu duhovnom preobrazbom na Kristovu sliku, brigom za jedinstvo Crkve i udioništvom u njezinu poslanju svjedočenjem i služenjem u ljubavi.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)