“Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga.” (1 Kor, 4, 5)

Mislim da je u današnjem vremenu, kada se olako donose površni sudovi o svemu i svačemu a da se nije ozbiljnije pristupilo toj temi, jer vrijeme je demokracije kad svatko ima pravo reći što misli, spasonosno imati u mislima ovaj citat Svetog pisma, makar za one koji do te Riječi drže.

Stoga želim izbjeći donošenje bilo kojeg suda u vezi s ovim potezom nogometaša Neymara jer ne poznajem nakane njegova srca. Ali iznio bih neka svoja promišljanja o sličnim situacijama koje nisu rijetke u sportu a koja bi možda mogla pomoći da se to bolje razumije, kako oni koji to gledaju i komentiraju tako i oni koji to rade.

Činjenica da u jednom takvom događaju koji je privukao pozornost milijuna gledatelja širom svijeta jedna planetarno poznata osoba ima priliku poslati u svijet bilo koju poruku a odluči se da to bude vjerska poruka poput ove “100 % Isus”, može biti doista lijepo svjedočanstvo. No i ne mora, jer svjedočanstvo je nešto više od natpisa na majici ili tetovaže. Čak i spominjanje Isusa u izjavama koje se daju novinarima nije svjedočanstvo ako je to samo plod usana a srce im je daleko od Boga, kako se navodi u Svetom pismu.

Samo onaj kome srce gori za Boga može svojom riječju ili gestom zapaliti i druge. Oni koji su i sami hladni prema Bogu ne mogu dati ono što nemaju.

Iako to ne znači da su izvanjski znakovi tvoje vjere loši, naprotiv, i oni su potrebni ali samo kao izraz tvoje nutrine, u protivnom bi to bilo licemjerstvo. Štoviše, kad bi se jedan vjernik sramio prekrižiti prije jela na nekom službenom ručku bio bi to više propust nego solidarnost s onima koji se ne križaju prije jela.

Druga stvar koju bih volio spomenuti jest dubina shvaćanja vjere, ne samo kod sportaša nego kod svih vjernika. Ne mogu se oteti dojmu kako mnogi koji se deklariraju vjernicima ustvari žive duboko uronjeni u mentalitet ovoga svijeta. Teže za istim stvarima kao i ovaj svijet koji ne pozna Boga, tako što su samo uključili i njega u svoj život kako bi im pomogao u njihovim planovima. Stručniji bi to nazvali instrumentalizacijom Boga, kad Bog nije naš cilj već sredstvo do naših svjetovnih ciljeva. Rekao bi jedan moj prijatelj u šali: “Ja sam svoju građansku dužnost prema Bogu izvršio”, a onda nastavlja svojim putom. Papa Franjo se često u svojim porukama obraća tim svjetovnim kršćanima kako ih on zove, pozivajući da doista žive svoju vjeru, jer bit kršćanstva jest nasljedovanje Krista.

Treća stvar koju bih još spomenuo je ta da nije moguće autentično živjeti svoju vjeru a da ponekad ne budeš proganjan ili makar ismijavan zbog toga. Tako da svjedočenje koje se nastavlja unatoč progonima može biti dobar pokazatelj istinske vjere.

Dodao bih još i to kako je naš rast u vjeri postepen i s vremenom postajemo sve zreliji kao vjernici, pa tako i naša svjedočanstva vjerodostojnija, ali to ne znači da moramo postati najprije sveti kako bismo mogli nešto posvjedočiti, jer onda bi rijetki uopće mogli nešto reći o Bogu. Stoga sam mišljenja da u svim fazama našeg duhovnog rasta trebamo svjedočiti, pogotovo zato što cilj svjedočanstva nije da se ja pokažem kao dobar, nego da oni koji ne poznaju Boga upoznaju njegovu dobrotu i ljubav koju smo mi iskusili, a koju Bog želi da svi iskuse.

I zadnji pokazatelj, vjerodostojno svjedočenje kao plod uvijek donosi to da se netko po njemu ‘zapali’ za nasljedovanje Krista.

Vraćam se sada na citat s početka ovog izlaganja. Koliko su oni koji na sličan način svjedoče svoju vjeru doista svjesni svih ovih stvari nama je nemoguće znati, kao i to da li se itko po tom svjedočenju obratio, stoga ne sudimo ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga.

Goran Granić | Bitno.net

Ako ste sportaš i želite se pridružiti duhovnim seminarima koje vodi Goran i njegovi suradnici, kontaktirajte ga na goran.granic7@gmail.com