KATOLICI U POTRAZI ZA SRCEM BIBLIJE (1)

Knjiga sa sedam pečata i tajni ključ Jaganjčev – ili kako odgonetnuti Bibliju

Ismijavanje sa Svetim pismom, kao knjigom bajki za malu djecu, nije od jučer. Velik dio tog ismijavanja uzrokovan je iskrivljenim gledanjem na Bibliju kao na knjigu znanstvenih činjenica. No Biblija nije znanstvena knjiga, već knjiga Objave Božje, a to su znali već crkveni Oci. Razumjeti je može samo onaj ili ona koja ima vjeru, jer Biblija je šifrirano Pismo i može biti odgonetnuta samo Duhom kojim je pisana. A tko god je bio na nekom od teoloških fakulteta zna kakvu je agoniju potrebno proći slušajući beskonačno seciranje živog tijela Biblije iz usta često loših i bezduhih profesora. Na hladnim hodnicima učilišta, jednoć se tako čula naricaljka: Na teološkom fakultetu, u formalinu odložena, pliva mrtva trupina Biblije./ Raskomadana, razmrvljena - obeščašćena.../ Ne možeš secirati živo tijelo,/ čak niti dirati bez poštovanja i ljubavi... /I zato, molim te, kaži mi, tko je ubio Bibliju? Ta mala pjesma upozorava. Na biblijske je tekstove zaista potrebno i vrijedno primijeniti sve znanstvene metode, ali pritom nikada ne zanemariti njezin duh - živoga Krista. Ovaj niz tekstova o Bibliji koji ćemo objavljivati sljedećih tjedana, ide za tim da oporavi govor o Bibliji poglavito za one koji se već dugo osjećaju umorni od teoloških tumačenja i analiza u kojima nema daha života. Jer slovo ubija, a duh oživljuje, kako kaže Apostol. Biti će riječi o srcu Biblije, o doslovnom tumačenju, o fundamentalističkim interpretacijama, o tome kako na Pismo gledaju protestanti... Većinu tekstova u nizu napisao je Tim Gray, poznati katolički bibličar i osnivač Adventure Bible Timeline serije. Pisac pripada novom valu mladih katoličkih bibličara koji su pokopali liberalnu egzegezu i njene mrtve plodove i pokazali da se, i uza primjenu svih znanstvenih metoda, o Bibliji može govoriti u Duhu Božjemu.

Tim Gray/Lay Witness

Vidjeti širu sliku u Svetom pismu

Biblija nalikuje više na knjižnicu nego na samo jednu knjigu. Ona sadrži velik broj djela koja su napisana kroz dug vremenski period (više od 1000 godina), brojni autori su sudjelovali u njenom stvaranju i pisana je na više jezika (hebrejski, aramejski i grčki). Sadrži velik broj književnih vrsta: povijesne (1 i 2 Ljetopisa), pravne (Ponovljeni zakon), kultne (Levitski zakon), pjesničke (Psalmi), proročke (Izaija), osobna pisma (1 i 2 Timoteju) i apokaliptične knjige (Otkrivenje). Nijedna druga knjiga ne sadrži toliki broj priča, likova i žanrova u sebi.

Kako se onda postaviti prema ovako složenoj i sofisticiranoj knjižnici? Postoji li određeno jedinstvo u raznolikosti koje sadržava Biblija? Katekizam nam daje odgovor na postavljeno pitanje kada kaže: „Koliko god bile različite knjige od kojih se sastoji, Pismo je ipak jedno poradi jedinstva Božjeg nauma, kojemu je Isus Krist središte i srce – srce otvoreno nakon njegove Pashe“ (KKC, br. 112). Iza svih ljudi, mjesta, stvari i velikog vremenskog perioda nalazi se Božji plan.

Drugim riječima, povijest promatrana kroz Sveto pismo je zapravo Božja priča („Njegova priča“). Bog je konačni autor stvaranja i povijesti, On oblikuje povijest prema osobi Isusa Krista, svoga Sina. Poput pisaca, Bog ima plan prema kojem će usmjeriti sve događaje i likove u jednu priču, priču o providnosti koja će svoj vrhunac imati u otkrivanju Isusa Krista. Ključ za čitanje brojnih knjiga možemo pronaći u jednoj priči – priči o Isusu Kristu. O čemu nam govori ova priča? Kakav je to Božji plan u Svetom pismu i povijesti?

Sveobuhvatna priča koju nam Biblija otkriva je ključ za pronicanje jedinstva Svetog pisma. Ova priča nam omogućuje tumačiti Pismo u svjetlu njegova cjelokupnog sadržaja i jedinstva koje posjeduje. Ovo je jedno od načela, na koje nailazimo prilikom tumačenja Svetog pisma, a koje nam pomaže da ne izgubimo „širu sliku“ pred brojnim pričama, likovima i detaljima (Usp. KKC br. 112).

Crkva nas poziva da čitamo Sveto pismo poput Pavla i apostola, imajući na umu jedinstvo njegova sadržaja. Kada je sveti Pavao postao kršćanin, nije mogao više čitati Stari zavjet odvojen od osobe Isusa. On je vjerovao da oni koji čitaju Stari zavjet, ne razmišljajući o Isusu Kristu, nose veo na očima, „ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se prijevjes“ (2 Kor 3, 16). Pavao je čitao Pismo imajući na umu načelo koje ga ujedinjuje, Isusa Krista. Ovo je posebno naglašeno kada Pavao naziva Isusa novim Adamom koji pobjeđuje grijeh koji je ušao u svijet po našem praocu Adamu (Rim 5, 12-19).

Sada kada smo pojasnili vezu između Biblije kao knjižnice i njenog jedinstva, kako možemo razumjeti cijelu priču? Ključ za razumijevanje nalazimo u zapletu. Antički filozof Aristotel je jednom primijetio: „Najvažnija stvar u samoj priči, njena srž i duša, jest zaplet.“ Možemo dodatno suziti problem i reći da se ključ zapleta nalazi u njegovu problemu. U srcu zapleta nalazi se problem koji je predstavljen vrlo rano u samoj priči, dok se cijela priča razvija prema konačnom rješenju. Ne moramo kopati duboko u Pismu kako bismo pronašli problem. On se pojavljuje u trećem poglavlju knjige Postanka: čovjekov pad. Problem koji je nastao čovjekovim padom i spasonosni Božji plan predstavljaju cijeli zaplet Svetog pisma. Osvrnimo se sada na čovjekov pad i kako je on utjecao na ostatak priče.

Kao što svi znaju, priča je započela sa sretnim mladoženjom i mladom koji se nalaze na medenom mjesecu u Edenskom vrtu. Idilična slika je ubrzo nestala. Prepredena zmija je posijala sjeme sumnje kod mladenke kroz niz pomno smišljenih pitanja, navevši ju da sumnja u Boga: „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“(Post 3,1) Ovdje nailazimo na suptilnu sugestiju koja govori o Bogu kao o zlom tiraninu koji želi zadržati sva dobra stabla u vrtu za sebe, zabranivši pristup mladom paru. Eva joj govori da su slobodni jesti sa svih stabala, osim jednog stabla koje se nalazi u sredini vrta (Post 3,3). Zmija tada preispituje svrhu same zabrane: „Ne, nećete umrijeti. Nego zna Bog: onog dana kad budete jeli s njega otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo (Post 3, 4-5).“ Zmija je posijala sumnju, dovela je do preispitivanja Božjeg zakona tj. je li on dobar za nas ili nas Bog ograničava svojom ljubomorom? Je li zakon o zabranjenom stablu tu kako bi muškarca i ženu držao pod Božjom kontrolom? Ova pitanja pale iskru sumnje u Boga i njegov zakon, te raspiruju vatru kada Eva uočava zamaman izgled samog ploda. Zašto nam Bog brani takvu stvar, osim ako…

Adam i Eva su otpali od Božje milosti jer nisu imali više povjerenja u Njega. Kao što Katekizam kaže: „Čovjek napastovan od đavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju i, zlorabeći slobodu, nije poslušao zapovijed Božju. U tom je bio prvi čovjekov grijeh. Svaki grijeh nakon toga bit će neposluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu“ (KKC br. 397) Ne dati povjerenje Bogu, znači ne vjerovati u Njegovu očinsku dobrotu i smatrati ga tiraninom koji želi sve nas podložiti sebi. Pogrešno vjerovanje da je Božja vlast tiranska, ne očinska, čini Istočni grijeh.

Papa Ivan Pavao II. smatra da „ključ za tumačenje stvarnosti“ možemo pronaći kroz razumijevanje nepovjerenje u Boga koje je urodilo Istočnim grijehom. On kaže: „Istočni grijeh nastoji uništiti Božje očinstvo, koje zahvaća cijeli stvoreni svijet sijući sumnju o Bogu koji je ljubav, ostavljajući čovjeka s podijeljenim osjećajem gospodar–rob. Posljedica grijeha navodi čovjeka da zavidi Božjoj moći nad svijetom i čovjekom; što zauzvrat tjera čovjeka da se sukobi sa samim Bogom.“ Iako stvoreni savršeni, Adam i Eva su i dalje Božja stvorenja, koja se bune na Njega te se „žele domoći jednakosti s Bogom“. Čovječanstvo se od tog trenutka bori s pitanjem je li Bog vjerodostojan Otac ili tiranin kojeg se moramo osloboditi? Je li Bog Abba ili Allah? Otac ili gospodar?

Povjerenje u Božju dobrotu je središte naše vjere. Hebrejska riječ za vjeru, amin, doslovno znači povjerenje. Najvažnije pitanje nije postoji li Bog, već može li mu se vjerovati? Mogu li vjerovati da On želi ono što je najbolje za mene, s očinskom ljubavlju i brigom? Ovo potonje pitanje upućeno je koliko Adamu i Evi toliko i nama samima. Borba s izazovima vjere uvodi nas u priču o Savezu između Boga i njegova naroda u Svetom pismu. Počevši od Abrahama pa sve do Marije, napetost oko pitanje vjere se nastavlja.

Priča o Adamu i njegovu izgonu iz Edena ujedno postaje priča o izraelskom narodu. Izrael nastavlja koračati istim onim putom kojim je koračao Adam – nakon što se pobunio protiv Boga on završava u progonstvu. Adam i Izrael su potrebni spasenja, tama koja se nadvila nad Adamom može biti prevladana samo dolaskom istinskog svjetla Isusa Krista (Iv 1, 9-10).

Princip sadržaja i jedinstva potiče nas da čitamo Sveto pismo kroz prizmu Isusa Krista. Već smo ukazali na primjer svetog Pavla kada se radi o jedinstvu Pisma. U jednom od najdubljih i najjezgrovitijih sažetaka Isusova života i poslanja, Pavao stavlja u kontrast Isusovu poslušnost Ocu naspram Adamove neposlušnosti, te potiče kršćane na nasljedovanje Kristova primjera.

„On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe „oplijeni“ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6-8).

Adam i Eva traže jednakost s Bogom, te u činu pobune uzimaju za sebe zabranjeno voće. Za razliku od njih Isus vjeruje Ocu, te je poslušan do vlastite smrti.

Priča o neposluhu i grijehu rezultira Isusovom pričom o poslušnosti i milosti. Nailazimo na oštar kontrast – Adam i Eva koji sumnjaju u Božju očinsku dobrotu u Edenskom vrtu i Isus usred proživljavanja vlastite u Getsemanskom vrtu koji doziva Oca „Abba, Oče“ (Lk 22, 42). U posljednjim riječima na križu On se predaje u potpunosti Ocu, „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj“ (Lk 23, 46). Problem grijeha i smrti, problem Adama, Izraela i cijelog čovječanstva je riješen smrću i uskrsnućem Sina Božjeg, Isusa Krista (KKC br. 2606). Ovdje priča Svetog pisma doživljava vrhunac i rješenje.

Iako smo ocrtali samo okvir „šire slike“, glavna misao ostaje ista – prilikom čitanja Svetog pisma, naše misli moraju obuhvatiti „širu sliku“. Načelo sadržaja i jedinstva pomaže nam čitati Pismo bez ikakve koprene kroz oči vjere. Imajući na umu ovo načelo, čitanje Svetog pisma postaje puno duhovnije.

Sveti Pavao je poznavao snagu ovakvog čitanja Pisma kada je napisao Drugu poslanicu Korinćanima. Razmišljajući o slavi Isusa Krista kroz čitanje Pisma, dopuštamo mu da nas ono mijenja. Znam da je ovo odvažno obećanje, ali radi se o obećanju koje je prenošeno kroz stoljeća kroz živote svetaca.

Ostale članke iz niza Katolici u potrazi za srcem Biblije vidi ovdje!

Izvor: CERC | Prijevod Nenad Palac