1. Prvenstvo duha svete molitve i pobožnosti – Ona je vrelo obnove, privilegirano sredstvo duhovnog razlučivanja zvanja, ukusan plod i temeljna svrha kapucinskog života. Razmatraju Evanđelje i život sv. Franje, Kapucini su uvjereni da je ovo želja i posljednja volja Serafskog Oca (Usp. Pr. V, 2-3; X, 10-11; Npr. XXII, 25-27).
    • Molitva u smislu kontemplativnog života, tj. disanje ljubavi, neprekidna nutarnja molitva, govor prosvijetljenog duha čistog raspaljenog srca, čuvstveno usmjerenog na Boga, klanjanje Ocu nebeskom u duhu i istini (Usp. /Nove/ Konstitucije br. 45, 1;52,6) neophodna za slušanje i čuvanje Riječi i Evanđelja, za življenje u živom Duhu Kristovu (Konstitucije iz 1536. g.), za nasljedovanje u radosti stopa siromašnog i poniznog Krista (Nove Konstitucije br. 2. 1) i za otkrivanje nasljedovanja stopa Serafskog Oca.
    • Pobožnost, ne u smislu devocionalizma (krive pobožnosti), nego u Bonaventurinom značenju: ljubav Božja, smisao Boga, ukus i slast nutarnje pobožnosti, čista ljubav. To je nutarnji vid, nutarnja dimenzija svake konkretne kreposne vježbe, spaja se i nalazi se u suodnosu s vanjskim opsluživanjem, sa svim onim malenim karakterističnim disciplinskim propisima, pobožnostima, pokorama,itd., nužnim za čuvanje i podržavanje ovoga duha pobožnosti. To je nutarnja stvarnost koja se prelijeva u vanjske čine, u konkretne duhovne vježbe i zato u goruću apostolsku aktivnost.
  2. Uzvišno serafsko siromaštvo – Siromaštvo je vanjski najsnažniji izraz kapucinske reforme i mora ispunjati sve ono što Kapucin jest, čini i koristi. Ono je neophodan put da se dostigne kontemplacija, jer proizvodi odvojenost, radikalno svlačenje koje dostiže mistične vrhunce unutarnjem zatajenju i negaciji volje čini kapucina mirnim posjedovateljem Isusa Krista i radosnim sredstvom Duha. Ovo siromaštvo proizlazi iz nasljedovanja siromašnog, raspetog i euharistijskog života Krista i svetog Franje, te zahtijeva precizne vanjske znakove izražene u obliku habita svedenog do granice nužnosti s karakterističnim vanjskim izgledom (brada, tunika s šiljastom kapucom, pojas, krunica, bose noge u sandalama: naravno s očitim izuzecima krajnje nužde i diskrecije) i oblika samostana (kapucinska arhitektura), u maksimalnoj odvojenosti i minimalnoj i jednostavnoj upotrebi stvari u poslušnoj ljubavi.
    • Ovo uzvišeno siromaštvo u služenju drugima postaje poniznost, jednostavnost i radost. Kapucin voli služiti i nestati kao beskorisni sluga, ne prisvaja sebi svoju službu, nego ju potpunoma dariva drugima, voli biti na posljednjem mjestu na svadbenoj gozbi Crkve (Usp. Konstitucije iz 1536. g.), raspoloživ je za svaki posao, posebno koji je težak i nenaplativ, samo ako mu ne gasi duha molitve i pobožnosti; raduje se da može biti s poniznim i jednostavnim siromasima, i zato smatra svojom apostolskom specifičnošću propovijedanje malenima, siromašnima, seljacima, u siromašnim zemljama, širenje vedrine, optimizma, mira, sloge i ljubavi u Crkvi, u podložnosti kleru i drugim redovnicima.
    • Ovo uzvišeno siromaštvo, kraljevski put za ulazak u Kraljevstvo nebesko i ostvarenje jedinstva s Bogom, postaje pokora i strogo, kao nužni izraz jednog snažnog evanđeoskog života u mrtvljenju, kojega kapucin smatra neizostavnim na putu obraćenja i puta čišćenja, da bi dostigao put svjetlosni i put sjedinjenja, tj. goruću ljubav Krista (Usp. Konstitucije iz 1536.). Ovaj poseban element daje kapucinu jako strog franjevački duh, kako reče papa Pio XI.
  3. Apostolat kao obilje ljubavi – Mistična kontemplativna učenja, ostvarena na putu radikalnog siromaštva, prelazi u neodoljiv apostolski život, označen prije svega propovijedanjem, navještajem, evangelizacijom, sve dotle da, kapucinski propovjednik (evanđeoski propovjednik) kako je opisan u Konstitucijama iz 1536. g., čini se, usvaja bitne elemente kapucinske karizme tj. živi na određen način da može propovijedati na određen način, živi posebno zajedništvo da ostvari posebno poslanje.Ovo obilje ljubavi, koje se ukrštava s dvije gore navedene točke, usvaja četiri bitna popratna vida:
    • čitav život kapucina ima apostolski duh: udahnjuje čisti um Duha u milosti i daru kontemplacije postignute radikalnim siromaštvom i čistim opsluživanjem Pravila i samoće u samostanskoj šutnji; postiže goruću apostolsku aktivnost, u sinovskoj podložnosti Crkvi i njenom učiteljstvu, uz pomoć i podršku svjedočanstva evanđeoskog bratstva (bratstvo svakog samostana), koje osigurava plodnost službe, da se ne trudimo uzalud, tj. što više netko živi bratsku ljubav i kontemplativac je, to je više prikladan za propovijedanje i apostolat, bez ikakve razlike između svećenika i braće.
    • Kapucin vrši ovu crkvenu službu u radikalnoj malenosti, uvijek spreman ”kasati kao magarac”, da bi zatim mogao biti stavljen na stranu i ostati zadovoljan na posljednjem mjestu. Ova malenost je dar i plod kontemplativnog života.
    • Gorući, kao Serafin, božanskom ljubavlju, kapucin obavlja samo evanđeosko propovijedanje u tipično pučkom apostolatu: (katekizam ljudima i djeci, pučke misije, propovijedanje po selima i malim mjestima i siromašnim župama, bolnička služba i pohod bolesnika, pomoć kleru u gradovima, asistencija umirućima, djela duhovnog i tjelesnog milosrđa, služba duhovnog vodstva ispovijedanja, itd.). U «kapucinsku karizmu», po sebi ne bi spadalo učenje u javnim vanjskim školama i župnička služba s izravnom brigom za duše (uz dužne iznimke u poslušnosti i podložnosti Crkvi). Studiji pak ulazi, ali samo u apostolsko-duhovnoj perspektivi i propovijedanja.
    • Posljednji veliki vid «obilja ljubavi» je evangelizacija naroda među braćom nevjernicima. Kapucin se bitno osjeća «evanđeoskim misionarem», ali taj misionarski apostolat među nevjernicima, ako radikalno proizlazi iz njegova poziva franjevačke «obnove», zahtijeva jedan posebno visok stupanj duhovnog života («savršen brat»). Zato su prvi kapucini bili obogaćeni darom kontemplacije.

Ova tri bitna elementa kapucinskog života –

  1. prvenstvo molitvenog života i pobožnosti
  2. uzvišeno serafsko siromaštvo
  3. apostolat kao «obilje ljubavi»

– još uvijek su one «tri noge» kapucinskog života, opisanog od fra Bernardina d’ Astia i ovdje reinterpretiranog u svjetlu povijesti koja je sazrijevala kroz više od 480 godina naše «reforme». U okružnom pismu iz 1548. g. fra Bernardin d’ Asti, je, naime, napisao: “Budite jako spremni na poniznu i pobožnu molitvu, moleći srdačno Gospodina da nam dade, poveća i nastavi svete kreposti, a posebno presvetu ljubav i siromaštvo, koje su s molitvom jako potrebne i dragocjen ukras pravog manjeg brata, bez kojih nijedan brat kapucin ne može biti mio Bogu, niti se nadati da uđe na vječnu i nebesku gozbu zaručnikovu”.

Izvor: Franjevci kapucini