„Noćna mora“

Sadržaj ove rečenice je ujedno i „noćna mora“ svih vjeroučitelja kada na nastavi vjeronauka, obrađujući ovu temu, traže načina kako učenicima pojasniti što je to u našem Bogu jedno, a što troje, i kako je to s Bogom moguće da je jedan te isti Bog i da su trojica različita. Ništa na manjim mukama nisu ni svećenici na nedjelju Presvetog Trojstva dok vjernicima u klupama trebaju govoriti o nečemu tako misterioznom kakav je unutarnji život samog Boga.

Zbog složenosti pojmova koji su u igri kada hoćete prevesti na ljudima razumljiv jezik istinu „samo je jedan Bog, a tri su božanske Osobe – Otac, Sin i Duh Sveti“, ni vjerski tisak neće „samo tako“ posezati za ovom nevjerojatnom od Boga objavljenom matematikom u kojoj 1+1+1 = nije 3 nego 1!? Božja matematika!

Stožerna istina i tajna naše vjere

Ovo je stožerna istina naše vjere. Na vjeri da je u Bogu jedinstvo biti te trojstvo osoba izgrađena je cjelokupna zgrada kršćanstva. Po toj vjeri – da je Bog jedan, ali i trojstven (trojedini), kršćanstvo se razlikuje od svih drugih religija. Život kršćanina u punini i dubini može se shvatiti tek pođe li se od vjere u božansko Trojstvo. Naime, život krštene osobe je zamišljen biti, ni manje ni više, nego sudjelovanje u životu troosobnog Boga! S ove strane groba to se sudjelovanje ostvaruje kroz zajedništvo sa sada proslavljenim Kristom. Ono se, pak, postiže sakramentima Krista i Crkve pa na zemlji možemo uživati u nadnaravnom stanju posvetne milosti. Plod toga je otajstveno nastanjivanje osoba Presvetog Trojstva u takvoj duši. Svetopisamska rečenica koja to obećava je: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti!“ (Iv 14,23). Savršena mjera sudjelovanja kršćanina u životu Trojstva događa se poslije smrti u stanju blaženosti koje teologija naziva „blaženo gledanje Boga“. „Vjera u Trojstvo je apsolutno temeljna za cijelu kršćansku vjeru, a katoličku se vjeru može sažeti kao vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga“, pisao je jedan profesor teologije.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga

Zaista je tako. Sjetimo se svoga krštenja. Kršteni smo „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Misa kao i svaka molitva počinje isto tako – „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Završava na jednak način – blagoslovom u ime triju božanskih Osoba. Misna molitva prije čitanja (Zborna) upućuje se Ocu, a „po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog“. Kad se ispovijedamo, svećenik nam odrješenje od grijeha podjeljuje ponovno „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Svaku osobnu molitvu, svoj dan ili posao počinjemo i završavamo praveći na sebi znak križa i krsteći se „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Tako i jelo, i pobožne predmete, kuće, automobile, stoku – sve blagoslivljamo zazivajući na sebe i na druge ove tri božanske Osobe. Može se reći da mi na svijet dolazimo u znaku križa i s imenima osoba Trojstva, a s njega tako i odlazimo. Dobro je zato da vodimo računa da je u tom znaku i zazivu zbilja sažeta naša vjera. Kad se budete sljedeći put krstili i brzopleto izgovarali imena osoba Presvetog Trojstva, pokušajte usporiti pokrete i razgovjetnije izgovarati imena božanskih Osoba. „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“.

Ni Gospa u nebu ne shvaća potpuno tu tajnu

Suočavajući se s ovom nepojmljivom božanskom matematikom „Tri u Jedan“, slutimo da smo pred otajstvom koje Katekizam Katoličke crkve (br. 234) naziva središnjim otajstvom naše vjere, tajnom Boga u samome sebi, izvorom svih drugih vjerskih otajstava, koja sve njih obasjava. Tajna Trojstva je tajna koja je nedostupna samom razumu i ne bismo je znali da je Bog nije objavio (Katekizam, br. 237). Osim Trojstva, katolička teologija u apsolutne tajne ubraja još utjelovljenje te nadnaravnu milost. Onda kad smo rekli da je nešto apsolutni misterij, to znači da on posve nadilazi sposobnosti stvorenog uma. Tajnu Trojstva u nebu čak ni Blažena Djevica Marija, niti anđeli ne shvaćaju potpuno, niti će im to ikada poći za rukom. Jednostavno, taj misterij nadilazi moć stvorene inteligencije.

Nauk o Trojstvu je objavljen, nije plod ljudskoga uma

Sve što znamo o trima osobama božanskog Trojstva, a ipak jednome Bogu, znamo zahvaljujući onomu što piše u Bibliji. Nauk o Trojstvu nije ljudska umotvorina. Kršćanski filozofi i teolozi samo su ovu objavljenu istinu nastojali shvatiti te izraziti određenim rječnikom, što je bio mukotrpan posao koji je potrajao stoljećima. Valjalo je nešto što se nalazi u Bibliji, više ili manje (ne)jasno izrečeno, te što je Isus otvorenije govorio, prenijeti u postojeći rječnik ili kovati nove pojmove. Primjerice, prevrćite Bibliju koliko hoćete, pretražujte po rječnicima do mile volje, ali tamo uopće nemate našeg pojma Trojstva (grč. trias, lat. trinitas). On je prvi put zabilježen na grčkom jeziku tek krajem 2. stoljeća kada ga je 180. godine u jednom djelu uporabio Teofil, šesti biskup u Antiohiji poslije apostola Petra. Na latinskom se ovaj pojam najprije pojavio kod Tertulijana oko 220. godine.

O Trojstvu – Stari zavjet implicitno, Novi eksplicitno

U Starom zavjetu nalaze se tek nagovještaji da bi Bog mogao biti i trojstven. Neka od takvih mjesta, a može ih se naći 15-ak, to nam pokazuju. U Post 1,26 reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.“ U Post 3,22 nakon grijeha Adama i Eve, Bog govori sam sebi „Evo čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo.“ Psalam 2,7 donosi nešto što sliči na razgovor u Bogu: „Obznanjujem odluku Jahvinu: Gospodin mi reče: ‘Ti si sin moj, danas te rodih.’“ Slično u Psalmu 110,1 čitamo: „Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: ‘Sjedi mi zdesna dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama!’“

U Novom zavjetu je, pak, više od 40 mjesta u kojima se spominju osobe Presvetog Trojstva, bilo da se njihovo božanstvo izričito tvrdi, ili pretpostavlja. Nakon uskrsnuća Isus naređuje učenicima: „Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“ (Mt 28,19). U krštenju na Jordanu (Mt 3,13-17) dok Isus izlazi iz vode, na njega silazi Duh Božji kao golub, a glas s neba govori: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!“ Kod apostola Pavla (2 Kor 13,13) nalazi se onaj poznati pozdrav koji nekada čujemo i na početku mise: „Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga (Oca) i zajedništvo Duha Svetoga neka bude sa svima vama!“

Tri osobe, ali jedna bit, narav, supstancija

Vjeru Crkve u Božje jedinstvo i trojstvo najbolje izražavaju sažetci Vjerovanja. Najstarije je ono koje i mi poznajemo kao Apostolsko, potom Nicejsko-carigradsko (4. st) koje molimo na nedjeljnim i misama svetkovine. Stavite li ih pred sebe ili izmolite, lako ćete uočiti da ih se oba može jednostavno podijeliti na tri dijela u kojima se ispovijeda vjera u Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga. Među mnoštvom takvih sažetaka trojstvenog vjerovanja spomenimo ovdje još samo, nama danas manje poznato, tzv. Pseudo-Atanazijevo vjerovanje (poznato kao Quicumque, prema riječi kojom počinje), za koje se danas uglavnom pretpostavlja da je nastalo između 430. i 500. godine u južnoj Francuskoj, a pripisano je sv. Atanaziju. U srednjem vijeku uživalo je velik ugled i stavljalo ga se uz bok prethodnim dvama. Evo nekoliko njegovih prvih članaka:

Quicumque i 4. lateranski sabor

„Tkogod se želi spasiti, taj se prije svega mora držati katoličke vjere: Tkogod [tko]ne bude nju čuvao čitavu i neokrnjenu, bez sumnje će zauvijek propasti. A ovo je katolička vjera da štujemo Boga u Trojstvu i Trojstvo u jednosti, niti miješajući osobe, niti dijeleći supstanciju: druga je naime osoba Oca, druga je [osoba] Sina, a druga [osoba] Duha Svetoga; ali jedno je božanstvo Oca i Sina i Duha Svetoga, jednaka slava, suvječno veličanstvo“.

Od mnoštva očitovanja učiteljstva Crkve kroz povijest o ovoj istini i tajni naše vjere, evo s kakvom je jezgrovitošću katoličku vjeru o Trojstvu 1215. izrekao 4. lateranski sabor: „Čvrsto vjerujemo i jednostavno ispovijedamo da je samo jedan pravi Bog, vječan, neizmjeran i nepromjenjiv, neshvatljiv i neizreciv, Otac i Sin i Duh Sveti: tri su naime osobe, ali jedna bit, supstancija ili narav sasvim jednostavna: Otac ni od koga, Sin samo od Oca a Duh Sveti jednako od obojice; bez početka, trajan i bez kraja; Otac rađa, Sin se rađa, a Duh Sveti izlazi: istobitni i jednaki, i jednako svemogući i jednako vječni; jedan početak svega; Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga.“

Djetelina s tri lista i trokut slike Trojstva

Dogma Svetog Trojstva kazuje nam da su u Bogu tri različite Osobe, Otac, Sin i Duh Sveti. Svaka od njih posjeduje jednu istu božansku bit (narav, supstanciju, suštinu). Nisu tri naravi, nego jedna. Jedna je i svijest, jedno mišljenje, jedno znanje, jedna volja, jedna ljubav. Trojstvo je tako jedno (Katekizam, br. 253). Tri su osobe, ali nisu tri božanstva. Riječ narav odnosi se na Božje biće, dok se riječ osoba tiče vlasnika ili nositelja Božjeg bića. Tako ne moramo sebi proturječiti tvrdeći da 1=3. 1 se tiče Božje naravi, dok se 3 odnosi na osobe.

Nadalje, božanske su Osobe među sobom zbiljski različite (Katekizam, br. 254). Zasebnost triju osoba i jedinstvo jedne naravi nema posve prikladne usporedbe. Ove tri osobe ne smijemo usporediti s tri zasebna ljudska bića jer bi nas to moglo odvesti u višeboštvo. Oni nisu kao tri rastavljena, neovisna entiteta jer bismo inače imali više biti u Bogu. Može se reći da Bog postoji kao Otac, Sin i Duh Sveti. Sv. Patrik je zato uzimao djetelinu s tri lista kako bi to predočio. Ista se ideja može izreći i s jednakostraničnim trokutom.

Konačno, božanske su Osobe jedna prema drugoj u suodnosu (Katekizam, br. 255). Odnošaji unutar Božjeg bića ono su što konstituira te tri različite osobe. Vječnim rađanjem (generatio) oduvijek iz Oca proizlazi Sin, a nadisanjem (spiratio) od Oca i Sina (filioque), kao jednog počela oduvijek proizlazi Duh Sveti. Ove su osobe posve jedna u drugoj (circumincessio), jedna drugu posve prožimajući. Kako ima jednu narav, Trojstvo prema vani ima jedno te isto djelovanje (Katekizam, br. 258) pa su sve tri Osobe jednako aktivne u stvaranju i spasenju svijeta. Unutar Božjeg bića događa se neprestano kretanje ljubavi i života, pri čemu se svaka božanska Osoba, po samoj svojoj naravi, neodoljivo prelijeva u druge dvije.

Završetak je blaženo gledanje tajne izlaženja božanskih Osoba Trojstva kroz cijelu vječnost

Sva ljudska bića pozvana su da se danas po krštenju i životu posvetne milosti pridruže toj neiskazivoj simfoniji života i ljubavi. Neka će – neka i sva, u blaženom gledanju bez kraja, trajno gledati i kušati ljepotu i uzvišenost te neiscrpive tajne Božjeg jedinstva i trojstva. Kakvo savršeno mjesto za život danas i vazda! Pio XII. u Mystici Corporis, 80 nas tamo poziva riječima: „U tom će se gledanju, na sasvim neizrecivi način, očima obasjanima višnjim svjetlom, moći promatrati Oca, Sina i Duha Svetoga, i kroz svu vječnost sasvim blizu biti nazočan vječnom izlaženju božanskih Osoba, i uživati u sreći vrlo sličnoj onoj kojom je sretno presveto i nedjeljivo Trojstvo.“

fra Vjeko Eduard Tomić

S dopuštenjem preuzeto iz časopisa “Katolički tjednik”