Neki ljudi, romantici u duši, vole misliti da je ranokršćansko bogoštovlje bilo potpuno spontano i improvizirano. Vole zamišljati prve vjernike tako preplavljene oduševljenjem da se slavljenje i zahvaljivanje samo prelijevalo u duboku molitvu kad bi se Crkva okupljala na lomljenje kruha. Naposljetku, kome je potreban misal da bi vikao »volim te«?

Nekad sam u to vjerovao. Ipak, proučavanje Svetoga pisma i Predaje pokazalo mi je da postoji dobar razlog za red u bogoštovlju. Postupno me počela (još dok sam bio protestant) privlačiti liturgija i pokušavao sam sastaviti liturgiju iz riječi Svetoga pisma. Nisam ni znao da je to već bilo učinjeno.

Već kod svetog Pavla primjećujemo brigu Crkve da se očuvaju točnost obreda i liturgijska pravila ponašanja. Vjerujem da za to postoji dobar razlog. Molim za strpljivost svojih romantičnih prijatelja kada kažem da red i rutina nisu nužno loše stvari. Zapravo, oni su neophodni za dobar, pobožan i miran život. Bez rasporeda i rutine ne bismo mogli puno toga obaviti u našem radnom danu. Što bi naši ljudski odnosi bili bez određenih fraza? Još nisam upoznao roditelje kojima je dosadilo slušati kako im njihova djeca ponavljaju onu prastaru riječ »hvala«. Još nisam susreo bračnoga druga koji se umorio od slušanja riječi »volim te«.

Vjernost našim rutinama način je iskazivanja ljubavi. Mi ne radimo, niti zahvaljujemo, niti pokazujemo ljubav jedino onda kada smo stvarno raspoloženi za to. Prave ljubavi su ljubavi koje živimo postojano, a ta postojanost iskazuje se u rutini.

Liturgija stvara navike

Rutine nisu samo dobra teorija. One djeluju u praksi. Red čini život mirnijim, učinkovitijim i uspješnijim. U stvari, što više rutina razvijemo, to smo uspješniji. Rutine nas oslobađaju potrebe da opet i ponovno razmišljamo o malim detaljima; rutine omogućavaju dobrim navikama da preuzmu vodstvo oslobađajući um i srce da napreduje i raste.

Obredi kršćanske liturgije određene su riječi koje su se tijekom vremena dokazale: hvala koju govore Božja djeca, volim te koje govori Kristova zaručnica, Crkva. Liturgija je navika koja nas čini jako uspješnima ne samo u »duhovnom životu« već i u životu općenito, s obzirom na to da život mora biti življen u svijetu koji je stvoren i otkupljen od Boga.

Liturgija uključuje cijelu osobu: tijelo, dušu i duh. Sjećam se kada sam prvi put prisustvovao katoličkom liturgijskom događaju večernje službe u bizantinskom sjemeništu. Moje kalvinističko podrijetlo i izobrazba nisu me pripremili za to iskustvo – tamjan i ikone, prostracija i klanjanje, pjevanje i zvonjenje. Svi su mi osjeti bili uključeni. Poslije me sjemeništarac upitao:

»Što misliš?« Sve što sam mogao reći bilo je: »Sada znam zašto mi je Bog darovao tijelo: da u liturgiji slavim Gospodina s njegovim narodom.« Nije da katolici samo slušaju evanđelje.

U liturgiji mi slušamo, gledamo, mirišemo i kušamo.

Dijelovi cjeline

Možda najjasnije čujemo poziv mise u riječima koje odzvanjaju većinom svjetskih liturgija tijekom cijele povijesti Crkve: Gore srca! Kamo idu naša srca? U nebo, jer je misa nebo na zemlji. Ipak, prije nego to jasno vidimo (a tajna glasi: prije nego razumijemo Knjigu Otkrivenja), moramo razumjeti dijelove mise.

U ovom poglavlju proći ćemo liturgijom korak po korak kako bismo vidjeli na koji način svaki dio »djeluje« – od kuda dolazi i koja mu je svrha. Iako na ovom prostoru možemo obraditi nekoliko glavnih detalja, to bi nam trebalo pružiti dostatnu pomoć za razmatranje nad misom i otkrivanje njezine unutarnje logike. Jer ukoliko ne razumijemo i dijelove i cjelinu, misa može postati rutina bez duha, bez iskrenoga sudjelovanja; a ta vrsta rutine dovodi rutinu na loš glas.

Prvo moramo shvatiti da je misa podijeljena na dva dijela: »liturgiju riječi« i »euharistijsku liturgiju«. Ovi dijelovi dalje se dijele u određene obrede. U Rimokatoličkoj Crkvi liturgija riječi uključuje ulazak, uvodni obred, pokajnički čin i biblijska čitanja. Euharistijska liturgija može se podijeliti na četiri dijela: priprava darova, euharistijska molitva, obred pričesti i završni obred. Iako je mnogo dijelova, misa je jedan prinos, a to je žrtva Isusa Krista, koja obnavlja naš savez s Bogom Ocem.

»Ispovijedam se Bogu svemogućemu…«

Ako smo mi na mjestu svjedoka na sudu, kome se sudi? Pokajnički čin vrlo jasno kaže: nama. Najraniji liturgijski priručnik koji imamo, Didahe, kaže da čin ispovijedanja treba prethoditi našem sudjelovanju u euharistiji. Međutim, kod mise je divno to što nas nitko ne optužuje osim nas samih. »Ispovijedam se Bogu svemogućemu… da sagriješih vrlo mnogo.«

Sagriješili smo. To ne možemo poreći. »Reknemo li da nismo zgriješili, pravimo ga lašcem i riječi njegove nema u nama« (1 Iv 1,10). Štoviše, kaže Biblija, čak i pravednik sagriješi sedam puta dnevno (vidi Izr 24,16). Mi nismo iznimke, a iskrenost zahtijeva da priznamo svoju krivnju. Čak su i naši mali grijesi ozbiljna stvar jer je svaki uvrjeda nanesena Bogu, čija je veličina neizmjerna. Dakle, u misi mi priznajemo svoju krivnju i zatim se predajemo milosrđu nebeskoga suda. U Kyrie mi molimo za milosrđe svaku od tri božanske osobe u Presvetom Trojstvu: »Gospodine, smiluj se. Kriste, smiluj se. Gospodine, smiluj se.« Ne tražimo izlike niti se pravdamo. Molimo za oproštenje i slušamo poruku milosrđa. Ako postoji riječ koja obuhvaća značenje mise, onda je to »milosrđe«.

Izraz Gospodine, smiluj se često se javlja u Svetom pismu, u oba Zavjeta (vidi, npr. Ps 6,2; 31,9; Mt 15,22; 17,15; 20,30). Stari zavjet ponavlja da je milosrđe najveće među Božjim odlikama (vidi Izl 34,6; Jon 4,2).

Gospodine, smiluj se postoji još od vremena najranijih kršćanskih liturgija. U stvari, čak je i na latinskom Zapadu često sačuvan u starijem grčkom obliku: Kyrie, eleison. U nekim liturgijama Istoka vjernici ponavljaju Kyrie kao odgovor na dužu litaniju kojom mole Božju naklonost.

Među Bizantincima ove prošnje najčešće mole za mir: »U miru, pomolimo se Gospodinu… Za mir s visina… Za mir u cijelom svijetu…«

»Slava Bogu na visini…«

Molimo za mir i za nekoliko sekunda naviještamo ispunjenje naše molitve: »Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje.« Ova molitva prisutna je barem od drugoga stoljeća. Njezino uvodno klicanje potječe iz pjesme hvale koju su anđeli pjevali prigodom Isusova rođenja (Lk 2,14), a retci koji slijede oponašaju anđeosko slavljenje Božje moći iz Knjige Otkrivenja (posebice Otk 15,3–4).

Odmah hvalimo Boga za blagoslove za koje smo upravo molili. To je naše svjedočanstvo Božje moći. To je njegova slava. Isus kaže: »I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću« (Iv 14,13–14). Slava kliče radosno, s povjerenjem i nadom koja je uvijek obilježavala vjernike. U Slavi, misa podsjeća na starozavjetnu todu o kojoj smo ranije govorili. Naša je žrtva usrdna molba za izbavljenje, ali u isto vrijeme je proslava i zahvala za izbavljenje. To je vjera nekoga tko poznaje Božju providonosnu brigu. To je Slava.

Crkva cjelovitog Evanđelja

Ključni trenutak liturgije riječi je, naravno, naviještanje riječi Božje. Nedjeljom će to redovito uključivati čitanje iz Staroga zavjeta, pjevanje ili recitiranje psalma i čitanje poslanice iz Novoga zavjeta, što sve čini pripremu za čitanje Evanđelja. (Prilikom vazmenoga bdijenja imamo čak deset povećih čitanja iz Biblije). Sveukupno, to je cijelo bogatstvo Svetog pisma. Katolici koji svakodnevno prisustvuju misi čuju gotovo cijelu Bibliju u vremenskom razdoblju od tri godine – a tu su i zlatne niti Svetoga pisma utkane u sve druge misne molitve… Nikada nemojte dopustiti da vam netko kaže kako Crkva ne poziva katolike da budu »biblijski kršćani«.

Zapravo, »naravna postojbina« Biblije je liturgija. Sveti Pavao je rekao: »Vjera po poruci« (Rim 10,17). Primjećujete da nije rekao: »Vjera dolazi čitanjem.« U ranim stoljećima Crkve nije bilo tiskarskih strojeva. Većina ljudi nije si mogla priuštiti Evanđelja prepisana rukom, a mnogi ionako nisu ni znali čitati. Gdje su onda kršćani primali evanđelje? Na misi – i onda su, kao i danas, dobili cijelo evanđelje.

Čitanja koja se čitaju na misi predviđena su za trogodišnji ciklus u knjizi koja se zove Lekcionar. Ova je knjiga učinkovita protiv sklonosti koju sam kao protestantski propovjednik i ja imao, a to je da sam uvijek iznova propovijedao samo o svojim omiljenim tekstovima. Mogle su proći godine, a da se u propovijedima ne dotaknem nekih knjiga Staroga zavjeta. To nikada ne bi smio biti problem za katolike koji redovito prisustvuju misi.

Nemoguće je biti previše pozoran tijekom čitanjâ. Ona su redovna i nužna priprava za pričest. Origen, jedan od velikih poznavatelja Svetoga pisma rane Crkve (treće stoljeće), pozivao je kršćane da poštuju Kristovu prisutnost u Evanđelju kao što poštuju njegovu prisutnost u hostiji.

»Vi koji ste navikli sudjelovati u božanskim otajstvima znate kada primate Tijelo Gospodina kako ga oprezno štitite i častite da ne bi niti mali komadić pao s njega, da se ni čestica posvećenog dara ne izgubi. Jer vjerujete,  s pravom, da ste odgovorni ako bilo koji dio padne zbog nepažnje. Ali ako ste tako pažljivi u čuvanju njegova Tijela, s pravom, zašto mislite da je manja krivnja ako zanemarite riječ Božju nego ako zanemarite njegovo Tijelo.«1

Sedamnaest stoljeća kasnije Drugi vatikanski sabor ponavlja ovo drevno učenje za naše vrijeme: »Crkva je uvijek častila božanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo jer ona – iznad svega u svetom bogoslužju – ne prestaje uzimati i vjernicima pružati kruh života sa stola kako Božje riječi tako i Kristova Tijela.« (Dei Verbum, 21).

»Nitko«, kaže Origen, »ne razumije u srcu… ukoliko nije otvorena uma i potpuno revan.« Opisuje li to vas i mene kada slušamo čitanja na misi? Trebamo biti posebno pažljivi tijekom čitanja jer smo od početka mise pod zakletvom. Primajući riječ koja, priznajemo, dolazi od Boga, mi pristajemo biti obvezani riječju. Kao posljedica toga, podložni smo sudu ovisno o tome koliko živimo u skladu s misnim čitanjima. U Starom savezu, čuti Zakon značilo je pristati živjeti po Zakonu – ili primiti prokletstva koja proizlaze iz neposluha. U Novom savezu, također, mi smo obvezani onime što čujemo, kao što ćemo i vidjeti u Knjizi Otkrivenja.

Ozbiljno shvatite Vjerovanje

Liturgija riječi nedjeljom nastavlja se na homiliju (ili propovijed) i Vjerovanje. U homiliji svećenik ili đakon daje tumačenje Božje nadahnute riječi. Homilije bi trebale proizlaziti iz čitanja Svetoga pisma za taj dan, razjašnjavajući nejasne dijelove i ukazujući na praktične načine primjene u svakodnevnom životu. Homilije nas ne trebaju zabavljati. Kao što nam Isus dolazi u skromnom, beskvasnom kruhu, tako Duh Sveti ponekad djeluje kroz jednoličnoga, dosadnog propovjednika.

Nakon homilije molimo Nicejsko-carigradsko vjerovanje, koje je zapravo vjera sažeta u nekoliko rečenica. Riječi Vjerovanja su točne, jasne i jezgrovite poput dijamanta. U usporedbi s molitvom poput Slave, Nicejsko-carigradsko vjerovanje čini se hladnim, ali izgled može varati. Kao što je pokojna velika Dorothy Sayers rekla, u dogmi je drama. Jer ovdje naviještamo nauk za koji su kršćani Rimskoga Carstva bili utamničeni i usmrćeni. U četvrtom stoljeću u Carstvu je zamalo buknuo građanski rat zbog učenja o Isusovu božanstvu i njegove istobitnosti s Ocem. Pojavile su se nove hereze koje su se proširile Crkvom poput raka.

Kardinal Joseph Ratzinger jezgrovito je izrazio vezu između evanđelja i Vjerovanja: »Dogma je po definiciji ništa drugo do tumačenje Svetoga pisma… koje tijekom stoljeća proizlazi iz vjere.«2

Vjerovanje je »vjera naših otaca« koja je »još uvijek živa«. Isto tako, u dokumentu O tumačenju dogmi iz 1989. godine, Međunarodna teološka komisija kaže: »U crkvenoj dogmi važno je točno tumačenje Svetoga pisma… Novije vrijeme ne može vratiti natrag ono što je formulirano uz pomoć Duha Svetoga kao ključ za čitanje Svetoga pisma.«3  Kada nedjeljom izgovaramo Vjerovanje javno prihvaćamo ovu svetopisamsku vjeru kao objektivnu istinu. Ulazimo u dramu dogme, za koju su naši pretci bili voljni umrijeti.

Tako se pridružujemo tim pretcima kada izgovaramo »molitvu vjernika«, naše molbe. Vjerovanje nam daje moć da uđemo u zagovorno posredovanje svetaca. U tom trenutku, liturgija riječi završava i ulazimo u euharistijska otajstva.

Dajte mu prinos koji ne može odbiti

Euharistijska liturgija počinje prinosom darova, a prinos govori o našoj obvezi. Mi donosimo kruh, vino i novac za pomoć djelovanju Crkve. U ranoj Crkvi vjernici su doista pekli kruh i prešali grožđe za slavlje te ih iznosili kod prinosa darova. (U nekim Istočnim crkvama vjernici još uvijek prave kruh i vino.) Smisao je u tome što prinosimo sebe i sve što imamo. Ne zato što smo tako posebni, već zato što znamo da Gospodin može uzeti ono što je vremenito i učiniti ga vječnim, uzeti ono što je ljudsko i učiniti ga božanskim. Drugi vatikanski sabor snažno je progovorio o laičkom prinosu darova: »Sva njihova djela, naime, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdašnji rad, odmor duha i tijela… postaju duhovnim žrtvama, Bogu milima po Isusu Kristu (usp. 1 Pt 2,5); one se u euharistijskom slavlju zajedno s prinosom Gospodnjega tijela pobožno prikazuju Ocu. Tako i laici kao klanjatelji posvuda sveto postupaju, posvećuju Bogu sâm svijet« (Lumen Gentium, 34).

Sve što imamo ide na oltar, da bi postalo sveto u Kristu. Svećenik čini ovu povezanost očitom kada ulijeva vodu i vino u kalež: »Otajstvo ove vode i vina učinilo nas dionicima božanstva Isusa Krista koji se udostojao uzeti dijela u našem čovještvu.«Ovo je miješanje bogat simbol koji upućuje na jedinstvo Kristove božanske i ljudske naravi, krvi i vode koji su na križu potekli iz njegova boka, te jedinstvo naših darova sa Spasiteljevim savršenim darom samoga sebe. To je prinos koji Otac ne može odbiti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. 

1     Origen, Iz Homilije o Knjizi Izlaska, 13,3.

2     Joseph Ratzinger, »Crisis in Catechetics«, Canadian Catholic Review (June 1983), str. 8.

3     International Theological Commission, On the Interpretation of Dogmas (Origins, May 17, 1990), str. 10.

4     Raymond Brown, SS, New Testament Essays (New York: Doubleday, 1968), str. 307.