Na velikomu bijelom platnu iza podija pojavila se fotografija oskvrnjene crkve na čijemu je zidu stajao sotonistički grafit “666” ispisan sprejem te nekoliko križeva okrenutih naglavce.

“Ove su fotografije snimljene u kapeli napuštene bolnice pokraj Rima”, ustvrdio je duboki bariton doktora Marca Strana, kriminologa i psihologa zaposlena pri državnoj policiji. Prepušten teškim mislima, proćelav muškarac prodorna pogleda, naglašena posebno njegovim gustim crnim obrvama, doktor Strano doimao se poput ribe u vodi pored krajnje morbidnih prizora: precizno načinjenih sotonističkih slika istetoviranih na koži, prizora samoosakaćenja te razbijenih izloga ograđenih žutom trakom na kojima je stajao natpis: Zabranjen pristup – mjesto zločina – što su se jedna za drugom izmjenjivale na zaslonu.

Prozori su bili zastrti zavjesama, a svjetla pogašena, zbog čega se otac Gary nije posebno trudio praviti bilješke – zavalio se udobno u stolici, pokušavajući staviti na svoje mjesto sve što je do tada čuo.

Tijekom posljednjih nekoliko godina Italijom su se bili raširili sotonistički kultovi svih vrsta, a pozornost medija privukla je nekolicina umorstava vezanih uz klanjanje Sotoni. Godine 2001. u jednomu gradu u sjevernoj Italiji tri su tinejdžerke tijekom sotonističkoga obreda nožem na smrt izbole jednu časnu sestru. U jesen 2005. pred sud su izvedeni članovi sotonističkoga rock sastava Bestie di Satana (Sotonine zvijeri) koji su na krajnje surov način ubili jednoga člana sastava i dvije njegove prijateljice od kojih je jedna ustrijeljena iz pištolja i nakon toga živa zakopana. Nedavno, godine 2007., jedan je muškarac iz milanskoga zaleđa zadobio više ubodnih rana po tijelu i jedva se uspio dovući do policijske postaje, a kada su ga upitali tko ga je napao, nije se sjećao ničega. Medicinski je pregled pokazao da je izgubio najmanje tri litre krvi. Nešto se kasnije pokazalo da su njegovom krvlju poprskani zidovi njegova stana koji se nalazio 70 kilometara dalje, i to u obliku sotonističkoga natpisa. Policija je u stanu pronašla križeve okrenute naglavce, kao i još nekoliko sotonističkih simbola, premda se čovjek nije mogao sjetiti da pripada bilo kakvu kultu.

S obzirom na to da su milijuni ljudi širom svijeta, po nekim izvješćima, na ovaj ili onaj način uključeni u svijet okultnoga te da je njihov broj u stalnu porastu, Crkva se osjetila pozvanom organizirati studij za egzorciste koji je početnicima u ovoj službi trebao objasniti kakve posljedice mogu proizići iz svega ovoga.

***

Suvremene se inačice sotonizma, kažu stručnjaci, koriste simbolima niza povijesnih tradicija, no teško je točno odrediti koje su mu glavne postavke. Ne postoji jedinstven sustav vjerovanja budući da pojedine članove jedne te iste skupine više privlači filozofski pristup dok druge više zanima njihov fizički aspekt. Sredinom drugoga stoljeća gnostici su promicali shvaćanje po kojemu je Sotona božansko biće, koje posjeduje stanovite moći. Osuđeni kasnije od Crkve kao heretici, gnostici su vjerovali da je materijalni svijet ispunjen zlom te da ga zbog toga nije mogao stvoriti Bog koji je dobar. Gnostici su, prema tome, zastupali dualističko vjerovanje po kojemu je Bog dalek i nespoznatljiv, za razliku od Sotone koji je tvorac materijalnoga svijeta. Kasnije, u srednjemu vijeku, ovoj su se teoriji priklonili katari koji su pritom otišli tako daleko da su govorili kako je Katoličku Crkvu utemeljio sam đavao kako bi ljude zaveo u bludnju i obmanuo ih. Ističući da je materijalni svijet stvorio sam Sotona, oni ipak nisu htjeli reći da se ljudi trebaju klanjati Sotoni, već da se trebaju još zdušnije boriti protiv njega. S vremenom su pojedine skupine posve izokrenule ovo shvaćanje, otišavši toliko daleko da su đavla smatrale ravnopravnim Bogu.

U 18. i 19. stoljeću, ubrzo nakon revolucija u Americi i Francuskoj te u vrijeme širenja ideja prosvjetiteljstva, želji Sotone da se pobuni protiv Boga počeo se pripisivati poriv za slobodom. Crkva je sa svojim autoritarnim ograničenjima doživljavana kao gušiteljica čovjekovih tjelesnih želja koje su držane prirodnima. Kao posljedica toga pojavilo se mnoštvo skupina, uključujući i zloglasni Hellfire Club kojemu je na čelu bio sladostrasnik sir Francis Dashwood, koje su, premda ne nužno vjerujući u postojanje uosobljenoga Sotone, ovako ili onako prihvaćale hedonistički način života, prepuštajući se navodno orgijama i drugim vrstama razvratništva i raskalašenosti, sve u ime Sotone.

Po riječima oca Bamontea, koji je također napisao knjigu o okultnome, postoje dvije vrste sotonističkih sljedba. Sljedbenici prve, kojoj se obično dodaje pridjevak “osobna”, vjeruju da je Sotona zbiljsko biće, bog kojemu se čovjek može moliti, a koji čovjeku koji mu prinosi žrtve zauzvrat podjeljuje stanovite povlastice kao što su novac i slava. Pristaše druge vrste, kojoj se dodaje pridjevak “neosobna”, drže da Sotona predstavlja više određenu silu ili energiju koja je dio svemira, koja može rasti i kojom se čovjek može koristiti.

I “osobni” i “neosobni” sotonizam uzdižu moć pojedinca nad sve ostalo i veličaju sedam smrtnih grijeha. Kao što otac Bamonte kaže: “Ključ za njihovo razumijevanje jest u poznavanju njihova gesla: ‘Čini što želiš; to je jedino pravilo.” Osim što dijele ovo temeljno stajalište, sotonističke se skupine međusobno veoma razlikuju.

Otac don Aldo Buonaiuto, jedan od ravnatelja Zajednice pape Ivana XXIII., djelovao je neko vrijeme među bivšim članovima sotonističkih kultova. Niska rasta, otac Buonaiuto ostavlja dojam studenta pristala izgleda s bradom starom tri dana. Njegova vanjština i krotkost u vladanju potpuno odudaraju od svijeta demonskih kultova i s njima povezanih ritualnih ubojstava. Usprkos tome, kao autor knjige o okultnome pod naslovom Le mani occulte: viaggio nel mondo del satanismo (Ruke okultnoga: putovanje svijetom sotonizma) na glasu je kao ekspert za ovo područje, a nedavno je čak i posebna Postrojba za borbu protiv sekta talijanske policije tražila njegove usluge.

Baveći se profesionalno sotonističkim kultovima, otac Buonaiuto ukazao je na činjenicu da među njima postoje različite struje. Prvu, koju on naziva “mladenački acid sotonizam”, sačinjavaju uglavnom vrlo mladi ljudi koji se diče vanjskim oznakama sotonizma, prepuštaju se hedonizmu, uzimaju drogu, pribjegavaju samosakaćenju, pedofiliji, samoubojstvima, čak i ubojstvima, a kao žrtve prinose ljude. Druga struja, poznata pod nazivom “sotonizam moći”, po njegovu je mišljenju nešto rafiniranija, a njezini su pripadnici najčešće bogati i utjecajni ljudi koji navodno prodaju dušu đavlu, s tim što im on zauzvrat obećava moć i bogatstvo kojima se koriste u održavanju stanja neprekidnih sukoba: ratova, gladi, ekonomske nestabilnosti i tome slično. Treću struju otac Buonaiuto naziva “apokaliptičkim sotonizmom”, a ona, kao što joj i samo ime daje naslutiti, ima za cilj potpuno uništiti život kakav poznajemo (ovu struju otac Buonaiuto, ni malo iznenađujuće, drži najopasnijom).

***

Premda se ne može opovrći postojanje skupina poput Bestie di Satana, kao ni to da njihovi pripadnici za sebe tvrde da ubijaju u ime đavla, još je važnije ovo pitanje: svjedoče li ove skupine o postojanju ozbiljnijega problema ili je tek riječ o klincima s psihičkim smetnjama?

Kao i u primjeru “panike izazvane postojanjem sotonističkih kultova” koja je osamdesetih i početkom devedesetih zavladala Sjedinjenim Državama, kada se na kraju pokazalo da su slučajevi poput sudskoga procesa odgajateljima u predškoli McMartin (tom je prilikom nekolicina odgajatelja optužena za ritualno zlostavljanje učenika) lažni, neki se kritičari pitaju nisu li reakcije Crkve pretjerane s obzirom na to da se radi o nekoliko izdvojenih incidenata.

Italija je i sama bila poprištem nekoliko skandala koji, premda su dospjeli na naslovnice novina, nisu rezultirali ničim posebnim. Tako je 1996. vođa sotonističkoga kulta pod nazivom Bambini di Satana (Sotonina djeca) Marco Dimitri oslobođen optužbe da je tijekom navodnoga sotonističkog obreda silovao dvogodišnjega dječaka i jednu tinejdžerku. Slično tome, gradić Rignano Flaminio u blizini Rima bio je 2007. poprištem skandala slična onome u predškoli McMartin, kada je petnaest učenica primaljske škole optužilo šest osoba, među njima i nekoliko nastavnika, da su ih seksualno zlostavljali tijekom sotonističkih obreda. Usprkos tome, ni nakon dugotrajne istrage u kojoj je sudjelovalo i nekoliko dječjih psihologa nisu pronađeni nikakvi dokazi koji bi potkrijepili tvrdnje učenica da je do zlostavljanja doista došlo.

Marco Strano ne vjeruje da su senzacionalni zločini koji se pripisuju sotonističkim kultovima – žrtvovanje ljudi, trgovina ljudskim organima i ropstvo – tako brojni kao što neki ljudi zamišljaju. On vjeruje da je mnogim pripadnicima ovih skupina stalo isključivo do pobune te da je najčešće riječ o mladim ljudima koji uživaju drogu i koji se po svoj prilici samo žele zabaviti sudjelovanjem u tričavim zločinima poput vandalizma i krađe. Većina njih “čak i ne zna u što se upušta”, kaže on.

Otac Buonaiuto, pak, misli drukčije. On već pet godina vodi besplatni broj za pomoć u Italiji u okviru kojega daje savjete pojedincima i članovima njihovih obitelji koji nastoje raskrstiti s različitim kultovima. “Nije točno da je riječ o izdvojenim skupinama, kao što nema nikakve istine ni u shvaćanjima po kojima se šesnaestogodišnji klinac iznenada probudi i odluči osnovati neku svoju skupinu. Uvijek je tu netko tko daje odobrenje; uvijek je tu neki kontekst, uvijek postoji netko tko članove skupine upućuje u tajne doktrine”, kaže. Besplatni telefonski broj otvorio je ocu Buonaiutu oči i upoznao ga sa svijetom koji za mnoge ne postoji. “Ono što najviše šokira jest količina veselja što je ovi klinci, od kojih su neki tek navršili šesnaestu, izvlače iz vlastite i tuđe patnje. Oni slave smrt. Ne biste vjerovali kada biste pročitali što govore neki od pripadnika skupine Bestie di Satana. Oni uživaju u nanošenju boli drugima.” Po ocu Buonaiutu, besplatni broj za pomoć žrtvama sekta naziva dvadesetak ljudi dnevno, a među onima koji se javljaju ima bivših članova kultova koji se skrivaju, ali jednako tako i onih kojima je stalo samo do svraćanja pozornosti na sebe. Katkada je vrlo teško othrvati se utjecaju ovih skupina, djelomice i zbog toga što ti ljudi, uz destruktivan način života kojim žive, redovito razvijaju i ovisnost. “LSD, glazba, seks i nasilje stvaraju svojevrsnu psihičku ovisnost”, kaže on.

Premda uvjeren da su sotonistički kultovi ozbiljna prijetnja društvenoj zajednici, otac Buonaiuto ističe da opakost i izopačenost koji se povezuju s ovim skupinama ne znače nužno da su one u bilo kakvoj vezi s klanjanjem zloduhu. “Moramo jasno reći: svijet sotonističkih kultova je jedno, a demonsko opsjednuće nešto sasvim drugo. Sotonizam je više nešto izvanjsko; riječ je o kulturološkomu pokretu čiji sljedbenici počinjaju raznovrsne zločine poput prijevara i, u krajnjim slučajevima, ubojstava. Neki među njima uopće ne vjeruju da postoji đavao, već se njime koriste kao sredstvom u nanošenju zla ljudima koji nisu sigurni u sebe. Opsjednutost zloduhom nešto je sasvim drugo – u mjeri u kojoj djeluje na neku osobu, opsjednutost to čini na unutarnjoj, duhovnoj razini.”

Naravno, ove su dvije stvari međusobno povezane i jedna može voditi drugoj, kažu egzorcisti poput oca Bamontea. Postane li neka osoba članom takve skupine i počne li izvoditi magiju ili određene rituale, izlaže se opasnosti da je zloduh napadne. Jednako tako, tvrdi otac Bamonte, ova ili ona osoba može potpisati “pakt” sa zloduhom i na taj se način izložiti opasnosti da dođe s njim u “neposredan doticaj”.

***

Po mišljenju egzorcista mnoštvo različitih čimbenika može doprinijeti opsjednuću neke osobe.

Prva stvar koju ovdje treba primijetiti, kažu teolozi, jest da đavolsko opsjednuće nije moguće bez Božjega dopuštenja. Iako nam se može učiniti proturječnim, Crkva vjeruje da Bog, premda ne želi da se ikome dogodi zlo, ipak dopušta zlo kada je posrijedi neko dobro (slično je i s napastima). Kada je u pitanju netko tko ima bogat duhovni život, npr. sveci, Bog Sotoni dopušta da iskuša tu osobu u nadi da će tjelesna iskušenja podariti njezinoj duši posvećujuću milost. Po riječima Ivana Zlatoustoga: “Opsjednuta osoba izvlači dvostruku korist od svojega stanja. Kao prvo, opsjednutost joj može pomoći u postizanju višega stupnja svetosti i ona može biti bolja osoba; drugo, budući da je zadovoljštinu za svoje grijehe platila već ovdje, na zemlji, izlazi čista pred Gospodina.”

Đavolsko opsjednuće, samo po sebi, nije zlo i ne smatra se grijehom. Osim toga, ne postoji nikakvo tjelesno niti kakvo drugo čovjeku prirođeno svojstvo koje bi ga činilo sklonim đavolskomu opsjednuću. Opsjednuće nije zarazno, nije priljepčivo. Nitko ne postaje opsjednut samim time što sjedi u sobi s opsjednutom osobom ili što živi s njom. Općenito govoreći, kažu egzorcisti, da bi čovjek bio opsjednut, mora ili đavlu otvoriti vrata ili mora biti žrtvom nekoga drugog tko mu je otvorio vrata. Evo nekih načina na koje, po mišljenju Crkve, osoba može “otvoriti vrata” zloduhu:

Povezanost s okultnim

Po mišljenju Crkve, sudjelovanje u okultnim praksama oblik je idolopoklonstva i protivno je prvoj Božjoj zapovijedi, a ujedno je i najčešći način dolaženja u doticaj s demonskim silama.

U knjizi Possessioni diaboliche ed esorcismo (Đavolska opsjednuća i egzorcizam) otac Bamonte navodi sljedeće okultne aktivnosti koje mogu dovesti do đavolskoga opsjednuća: sudjelovanje u spiritističkoj seansi; učestali posjeti spiritističkomu mediju ili magu (Crkva ne razlikuje između “bijele” i “crne” magije); nošenje amuleta ili talismana, napose ako je osoba koja je u pitanju talisman dobila od čarobnjaka; transcendentalna meditacija, uporaba kristala te druge prakse karakteristične za New Age koji ističe važnost “izvantjelesnoga” iskustva; gatanje, proricanje sudbine ili praksa automatskoga pisanja; izvođenje sotonističkih obreda, napose potpisivanje “krvnoga pakta” sa zloduhom. Biblija jasno, razgovijetno i slikovito progovara o opasnostima sadržanim u prakticiranju magije i gatanja: “Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer; tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike. Jer, tko god takvo što čini, gadi se Gospodinu” (Pnz 18,10–12).

Katekizam Katoličke Crkve jednako je tako jednoznačan u osudi okultnih obreda. “Treba odbaciti sve oblike gatanja: tražiti pomoć od Sotone ili zloduhâ, zazivati duše pokojnikâ, ili vršiti druge radnje za koje se krivo misli da mogu ‘otkriti’ budućnost. […] Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne moći i staviti ih u vlastitu službu te steći nadnaravnu moć nad bližnjim – pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje – teška je povreda kreposti bogoštovlja.”

Ipak, kao što otac Bamonte ističe, pukim sudjelovanjem u gatanju iz karata ili korištenjem ouija ploče (ploče sa slovima za primanje poruka od duhova) ne dovodimo nužno sebe u opasnost da budemo opsjednuti zloduhom. Usprkos tome, učestalo sudjelovanje u ovakvim vrstama aktivnosti, kaže on, izlaže nas opasnosti od otvorenosti opsjednuću, bilo tako što nas potiče na neki teži grijeh, bilo putem samih takvih aktivnosti.

Jedan američki svećenik s North American College ispričao je ocu Garyju kako je jednom pomogao nekrštenoj šesnaestogodišnjoj djevojci koja je zatražila njegovu pomoć. Dok se igrala s ouija pločom, djevojka je došla u doticaj s duhom imenom Nick koji je od nje zatražio da se usudi učiniti nešto opasno, npr. da se za žestoke oluje poveze automobilom na kojemu nije bilo vjetrobranskih brisača. Još je gore, međutim, bilo to što se jedne noći probudila u krevetu s osjećajem da je tama što je okružuje tako neprobojna da je guši, onemogućujući joj disanje. Nemajući nikakva znanja o egzorcizmu, svećenik je izmolio običnu molitvu za oslobođenje od zloduha nakon čega se činilo da je problem riješen.

Proklinjanje

Proklinjanje nanosi patnju drugima putem intervencije zloduha. Proklinjanje razvrgava brakove, dovodi do poslovnoga kraha, izaziva raznovrsne bolesti, dovodi do opsjednuća zloduhom i tako dalje. Mnoštvo je načina na koje čovjek može prokleti drugoga čovjeka, kažu egzorcisti. Riječ je najčešće o magijskim formulama ili obredima, a izvodi ih okultist ili čarobnjak. Proklinjanje katkada djeluje na žrtvu neposredno (kao kada osoba proguta predmet na koji je bačeno prokletstvo), a katkada neizravno (npr. posjedovanjem predmeta na koje je bačeno prokletstvo).

Jedan je talijanski egzorcist poznavao vrlo bogatu ženu koja je više godina uzastopce neuspješno pokušavala prodati kuću. Ljudi su dolazili, razgledali kuću i odlazili zadovoljni s namjerom da je kupe, a zatim su neobjašnjivo nestajali i više se nikada ne bi pojavili. Egzorcist je služio mnoštvo misa, no kuću je bilo nemoguće prodati. Jednoga ga je dana posjetila jedna časna sestra s karizmatskim darovima i rekla mu da se nešto skriva u zidu kuće te da se kuća ne će prodati sve dok se taj predmet ne ukloni. Čuvši to, vlasnica kuće upitala je svojega bivšeg muža, inače umjetnika, je li on stavio što u zid. Isprva oklijevajući, najposlije je priznao da je, dok je kuća bila još u gradnji, stavio u zid jednu svoju sliku (s namjerom da je posveti zloduhu od kojega je očekivao korist). Kada je srušila zid, u njemu je pronašla sliku s likom Sotone. Odmah ju je spalila, a tjedan dana kasnije, tvrdi egzorcist, javila su joj se četiri potencijalna kupca.

U svim slučajevima, kažu egzorcisti, najvažniji element proklinjanja jest nakana radi koje se to čini. Najjača proklinjanja (ona koja nanose najveću štetu) jesu ona koja prati posebna podmuklost – ona kod kojih je prisutna obiteljska ili krvna povezanost između žrtve i proklinjača, primjerice kada roditelj proklinje vlastito dijete.

Znakovi koji ukazuju na proklinjanje, kažu egzorcisti, obično su kronična depresija i bolest, neplodnost, lom u obitelji, razvrgnuće bračne veze, novčane poteškoće, samoubojstvo člana obitelji ili njegova iznenadna i neprirodna smrt. Egzorcisti ističu da činjenica što je netko izložen jednomu ili više od ovih stanja ne mora nužno značiti da je na njega bačeno prokletstvo. Da bismo odredili je li na djelu aktivnost zloduha, potrebno je u svakomu pojedinom slučaju uzeti u obzir i druge kriterije.

Proklinjanje djeluje najprije na onoga tko proklinje. Iznevjereni ljubavnik koji odlazi čarobnjaku i traži od njega da prokune djevojku koja ga je prezrela često zapada u opasan obrazac i vraća se magu zbog drugih razloga, tražeći od njega, recimo, da mu pomoću čarolija pomogne u zadobivanju povjerenja neke druge djevojke. Po mišljenju egzorcista, takvo što ne samo što osobu o kojoj je riječ može dovesti do financijskoga sloma, već, u najtežim slučajevima, može čak voditi do opsjednuća.

Vjerovanje da je na nekoga moguće baciti prokletstvo mnogim se ljudima možda čini ishitrenim. Ipak, bacanje prokletstva na drugoga čovjeka i uklanjanje prokletstva rasprostranjeno je u mnogim urođeničkim kulturama, uključujući i neke koje su prihvatile kršćanstvo. Tako je Haiti, primjerice, uglavnom katolička zemlja, no usprkos tome, u njoj je neobično rasprostranjen vudu.

Posvećenje zloduhu

U ovu kategoriju spadaju pripadnici sotonističkih kultova kojima je posebno stalo do toga da izvuku korist iz moći zla tako da sebe osobno ili članove svoje obitelji posvete zloduhu. U slučaju kada se đavlu posvećuje vlastito dijete, jednako kao i kod prokletstva, na žrtvi nema nikakve krivnje. Govori se da roditelji tijekom crne mise katkada prikazuju Sotoni svoje tek rođeno dijete (čak i zametak). Ipak, otac Bamonte ističe da su svi “darovi” što ih đavao zauzvrat daje ljudima koji to čine gotovo uvijek kratkotrajni te da je njihova svrha uglavnom “smesti” ljude i natjerati ih da se u potpunosti predaju vlasti đavla, postajući tako njihovim robovima.

Okorjelost u grijehu

Kada čovjek odluči počiniti grijeh, čini to sa svojom slobodnom voljom jer više voli zlo nego dobro. Po Katekizmu Katoličke Crkve: “Grijeh je prije svega uvreda nanesena Bogu i znači prekid zajedništva s Bogom.” Jedan od grješnika koji je zbog svojih postupaka postao opsjednut zloduhom bio je Juda Iškariotski, a Biblija ga opisuje kao čovjeka u kojega je ušao đavao. Po mišljenju teologa, međutim, grijeh, sam po sebi, obično nije dostatan da bi netko bio opsjednut zloduhom. Usprkos tome, pojedini grijesi (poput klanjanja lažnim idolima) mogu dovesti do opsjednuća. Grijeh, jednako tako, može biti zaprjeka oslobođenju od zloduha, kažu egzorcisti. Zloduh se može zakvačiti za određeni grijeh (npr. za našu nespremnost da nekomu oprostimo), utvrđujući nas u njemu sve dok ne postanemo robovi toga grijeha. Sve dotle dok se osoba ne odrekne toga grijeha, ne će biti sposobna skršiti okove ropstva i ne će je biti moguće osloboditi. Kod ovih blažih oblika opsjednuća, kažu egzorcisti, dovoljno je iskreno obraćenje srca i solidna ispovijed, nakon čega osoba biva oslobođena.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Matta Baglia Obred. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje. 

Bitno.net