Liberali (“progresivci”, “zajednica utemeljena na stvarnosti” ili kako god se nazivali ovisno o prilici) nam stalno govore kako religiju i politiku ne smijemo nikada miješati. Religiju je potrebno ograničiti na privatnu sferu. U javnom prostoru trebaju se čuti samo sekularna razmišljanja. Problem je što ne možemo reći ništa promišljeno u obranu takvih tvrdnji. Naravno možemo odmah priznati kako ustav zabranjuje da se neka od denominacija proglasi službenom religijom SAD-a, ali pitanje nije treba li članstvo u nekoj crkvi ili sinagogi biti obavezno. Pitanje je trebaju li vjerski argumenti imati isti značaj u javnome životu kao sekularni, a odgovor je da ne postoji dobar razlog zašto to ne bi vrijedilo.

Za svaki slučaj, liberalna kritika utjecaja religije na politiku je uglavnom usmjerena na karikaturu. U većini slučajeva u kojima liberali misle da vide takav utjecaj, religija nema nikakvu bitnu ulogu. Primjerice, glavni argumenti protivnika pobačaja i istospolnih brakova se ne temelje na vjerskim pretpostavkama. Neki se argumenti (protivnika pobačaja) uistinu temelje na moralnom i metafizičkom statutu fetusa – baš kao i argumenti zagovornika pobačaja – ali prihvaćanje tih tvrdnji ne ovisi o vjeri u Boga. Utjecajni argumenti Roberta P. Georgea sa sveučilišta Princeton se temelje na uvjerljivim i skromnim tvrdnjama o biologiji fetusa i nekim sekularnim moralnim pretpostavkama. Argumenti Dona Marquisa, autora vjerojatno najutjecajnijeg pro-life članka u suvremenoj filozofiji, pretpostavljaju još manje kontroverzna razmišljanja o prirodi fetusa. Ista stvar je s istospolnim brakom. Filozofi poput Rogera Scrutona i Michaela Levina brane tradicionalni spolni moral u terminima kvazi-Kantove etike i evolucijske psihologije, a ne pozivanjem na neku vjersku tradiciju ili autoritet.

Ipak, pretpostavimo da netko stvarno brani svoja razmišljanja o pobačaju, istospolnom braku ili nekoj drugoj spornoj stvari pozivajući se na vjerske razloge. Zašto bi to bilo neprihvatljivo? Problem je, prema razmišljanju mnogih liberala, u tome što su vjerski razlozi stvar vjere, gdje “vjera” označava vrstu neutemeljenog cilja, uvjerenja za kojeg ne postoji objektivni dokaz. Prema njima, javne odluke se mogu donositi samo na temelju argumenata koje mogu zagovarati svi članovi političke zajednice, a ne pozivajući se na idiosinkrazijske i subjektivne osjećaje manjine.

Kada bi vjerski argumenti općenito bili takvi, onda bih se slagao s liberalima da ih je potrebno držati van javnih rasprava, ali takav liberalni opis religije suluda je karikatura koja nam samo pokazuje neznanje i fanatizam za koji inače liberali stalno optužuju druge. Primjerice, Toma Akvinski ne bi mogao niti prepoznati takvo razmišljanje jer je bio predan pretpostavci kako su temeljne istine religije dokazive kroz sam razum. Prema njemu, imati vjere ne znači vjerovati bez dokaza, nego imati povjerenje u vjerodostojnost Boga za čije postojanje postoje dokazi i čiju volju možemo spoznati (barem dijelom) kroz proučavanje ciljeva i svrhe usađene prirodi. Doista, Zapadna religijska misao je stoljećima (i još uvijek unutar katoličanstva i nekih protestanata) smatrala da je moguće i potrebno dati temelje religije u razumu. Takvo tradicionalno razmišljanje također podrazumijeva da navodno neutralne pretpostavke znanstvenog i filozofskog istraživanja upućuju na postojanje božanskog Autora prirode i razuma.

Racionalni teizam

Vrijedno je podsjetiti se koliko je Zapadni teizam oduvijek bio predan razumu odnosno njegovim znanstvenim i filozofskim manifestacijama. Najočitiji primjer te predanosti su mnogi razvijeni argumenti Božje egzistencije. Nisu svi podjednako zanimljivi, ali više njih imalo je podršku najvećih filozofa i znanstvenika kroz dva i pol tisućljeća, baš kao što i danas imaju svoje branitelje. Najvažniji među njima su slavni kozmološki i teleološki argumenti koji nam pokazuju kako je Zapadna religija utemeljena na sofisticiranom filozofskom razumijevanju prirode stvarnosti.

Kozmološki argument ima više oblika. Jedan od njih je i najčešće povezivan s Tomom Akvinskim, argument pokušava pokazati kako pravilna analiza prirode uzroka i posljedice pokazuje da niz uzroka koje opažamo u svijetu naših iskustava mora nužno završavati Prvim Uzrokom, koji je neuzrokovan i nepromijenjen, postoji izvan vremena i prostora, koji obdržava fizički svemir u svakom trenutku. Jedna verzija povezana je s G.W. Leibnizom, argument počinje od opservacije kako je materijalni svemir kontigentan – mogao je biti drugačiji nego što je, mogao je uopće ne postojati – i pokušava dokazati kako je jedini mogući način za pružanje objašnjenja postojanja ovoga svijeta pojam Nužnoga Bića, bića koje po svojoj prirodi ne može ne postojati. Prema verziji povezanoj s nekoliko srednjovjekovnih islamskih teologa (obično nazivan Kalamov kozmološki argument), pravilna analiza vremena otkriva kako je nedosljedno pretpostaviti da je svemir oduvijek postojao, samim time imao je početak, a taj početak uzrokovan je bićem koje je neograničeno vremenom i prostorom. Svaka verzija argumenta onda nastavlja s pokušajem da demonstrira kako filozofska analiza prirode Prvog Uzroka ili Nužnoga Bića pokazuje kako takvo biće mora biti osobno, svemoguće, sveznajuće i dobro, samim time identično Bogu kako ga tradicionalno koncipiramo.

Teleološki argument ima dva glavna oblika. Prema verziji koju povezujemo s Wiliamom Paleyem, svemir je toliko kompleksan i uredan, na tako velikoj skali, i na toliko puno načina da izgleda kako ima smisao, odnosno malo je vjerojatno da je nešto drugo osim sveznajućeg uma moglo biti njegov uzrok. Takva vrsta argumenta dopušta konceptualnu mogućnost da je svemir mogao nastati bez takvog dizajnera, ali sugerira da pravilno procjenjivanje bitnih vjerojatnosti pokazuje da je vjerojatnost premalena da bi itko razuman vjerovao u to. Druga vrsta teleološkog argumenta, verzija koju preferira Akvinski, je ambicioznija, i sugerira da je konceptualno nemoguće da postoji vrsta smislenosti i funkcija koje primjećujemo u prirodi bez postojanja kozmičkog dizajnera. Ideja je u tome da bi nešto imalo istinsku funkciju ili smisao – primjerice biološki fenomeni poput srca, bubrega, i sličnog – mora postojati, logički mora, um koji bi ga konstruirao za tu svrhu.

Oba ta teleološka argumenta su u principu konzistentna s evolucijom – ne radi se o “Bog praznina” argumenta kakvog povezujemo s teorijama “Inteligentnog Dizajna” – i njihovi suvremeni branitelji bi sugerirali kako moderna biologija ne predstavlja izazov glavnoj ideji tih argumenata. Neki zagovaratelji prvog, Paleyovskog teleološkog argumenta tvrdili bi da i kada bi prirodna selekcija opisivala sve biološke fenomene, niti darwinizam niti bilo koja druga znanstvena teorija ne može u principu opisati osnovne zakone prirode, zakone na kojima se temelji sama evolucijska biologija. Jednom kada znanost objasni stvari do fundamentalnih zakona fizike, rekla je sve što je mogla reći, a kako bi objasnili te zakone potrebno se okrenuti filozofskim razmišljanjima – razmišljanjima koji će dovesti do pretpostavke kozmičkog dizajnera.

Jedan od način kako razumjeti Akvinški teleološki argument je u terminima ideje kako je čisto materijalistička interpretacija evolucijske teorije nužno predana negiranju kako biološki fenomeni uopće imaju ikakvu svrhu ili funkciju. Prema strogo materijalističkom razmišljanju, stvari imaju samo privid svrhe ili funkcije, ali su u stvari i doslovno govoreći, bez ikakve svrhe, funkcije ili značenja. Razgovor o “funkciji” i “smislu” završava u najboljem slučaju kao pribjegavanje zgodnoj fikciji, skraćenica za kompleksni, ali besmisleni uzročni proces. Upravo zato što funkcija i smisao; shvaćeni u doslovnom smislu, nužno pretpostavljaju um koji dizajnira, takve pojmove je potrebno izbaciti iz dosljedno materijalističke interpretacije biologije. Krajnji logički zaključak toga nas dovodi do negiranja samog postojanja uma, čak i kod ljudskih bića, s obzirom da um inherentno ima smisao i značenje. To dovodi do tzv. “eliminacijskog materijalizma” koji tako nazivamo jer zagovara eliminiranje koncepta uma iz našeg znanstvenog i filozofskog vokabulara. Prema tome, materijalistički darvinizam, kada ga pravilno shvatimo, zagovara jedan radikalno kontraintuitivan, čak nedosljedan, metafizički pogled na svijet – bez obzira shvaćaju li to sami darwinovski materijalisti. Iz toga slijedi kako evoluciju možemo jedino koherentno shvatiti ako je protumačimo unutar šireg teističkog svjetonazora.

Važno je istaknuti kako ovdje zapravo nisam predstavio niti jedan od ovih argumenata – argumente je puno kompleksnije predstaviti i obraniti, čak i samo jednog u kratkom članku. Ovdje sam tek dao skicu strategije razvoja nekolicine teističkih argumenata, cilj mi je pokazati da se radi o ozbiljnim i sofisticiranim pokušajima hvatanja u koštac s filozofskim problemima velikog značaja i kontroverze. Sasvim očito, ovi argumenti su sve osim apeliranja na “vjeru”. Radi se o pokušajima da se pokaže kako sam razum neumoljivo dovodi do afirmacije teizma.

Verzije ovih argumenata branili su ljudi poput Platona, Aristotela, Augustina, Akvinskoga, Dunsa Škota, Descartesa, Leibniza, Lockea i Newtona, a njihovo branjenje argumenata nije imalo apsolutno nikakve veze s nepoznavanjem moderne znanosti – doista, neki od ovih mislioca bili su utemeljitelji moderne znanosti – zato što argumenti u konačnici ne ovise o znanstvenim rezultatima. Ovi argumenti su prije filozofski ili metafizički – počinju tamo gdje znanost završava, nude racionalno objašnjenje onoga što znanost ne može objasniti jer svako znanstveno istraživanje nužno pretpostavlja neke stvari odnosno spoznatljiv i uređen svemir. Njih mogu shvatiti i procijeniti samo osobe sa znanjem filozofije (što tek nekolicina znanstvenika ima, sudeći prema plitkom razumijevanju filozofije koji mnogi od njih iskazuju kada ne govore o čisto znanstvenim pitanjima i ulaze u metafiziku). Neki od suvremenih branitelja argumenata su autori poput Alvina Plantinge, Richarda Swinburnea, Johna J. Haldanea, Jamesa F. Rossa, Richarda Taylora, Williama Lanea Craiga, Davida S. Oderberga, Davida Brainea, Barrya Millera, Roberta Koonsa, Charlesa Taliaferra i mnogi drugi – analitički filozofi koji su vrlo cijenjeni u tom području i koji primjenjuju rigorozne metode analize i argumentacije.

Pretpostavite da je netko uvjeren kako je Zapadna tradicija racionalnog teizma ispravna i kako su argumenti koji ju podržavaju superiorni onima koji podržavaju suprotne točke gledišta. Također pretpostavite kako je netko uvjeren u ispravnost racionalnog sustava moralnosti – teoriju prirodnog prava koju su razvili Toma Akvinski i njegovi nasljednici – koji ima temelje u prirodnoj svrsi i funkciji na koju se pozivaju navedeni teistički argumenti. Zašto onda nije dopustivo da takva potpuno objektivna i racionalno obranjiva razmišljanja utječu na njegova razmišljanja o politici i javnim propisima?

Retorika sekularizma

Naravno, istina je da postoji puno filozofa koji ne prihvaćaju gore opisane argumente. Pa što onda? To pokazuje kako su argumenti za Božju egzistenciju poput svakog drugog argumenta u filozofiji, uključujući i argumente za ateizam, ili argumente za pobačaj i istospolne brakove: radi se o kontroverznim pitanjima u kojima se inteligentni ljudi mogu ne slagati. Zahtijevaju li sekularisti da oni koji se zalažu za legalizaciju pobačaja i istospolnih brakova odustanu od zagovaranja svojih stajališta u javnosti samo zato što svi ne prihvaćaju njihove argumente? Naravno da ne, niti bi trebali. Dakle, zašto onda zahtijevaju da se religija i politika odvoje ne samo u ustavnom smislu (da nikoga ne smijemo siliti da pripada određenoj denominaciji ili da prihvaća određeno vjerovanje), nego i u strožem smislu kako vjerski razlozi, bez obzira koliko god su dobro podržani racionalnim argumentima, ne bi smjeli biti prisutni u javnim raspravama i ne bi trebali utjecati na javne propise? Zašto stalno slušamo o “odvajanju Crkve i države”, ali ne i o primjerice, “razdvajanju naturalističke metafizike i države”, “razdvajanju feminističke teorije i države” ili “razdvajanju Rawlsianskog liberalizma i države”?

Postoji zanimljiva sklonost suvremenih intelektualaca da primjenjuju za teističke argumente standarde koje ne primjenjuju za druge kontroverzne argumente. Moram reći da nažalost nije ništa drugačije kod filozofa (barem ako nisu upoznati s filozofijom religije). Sekularist može davati najuvredljivije i najbesmislenije zaključke – primjerice kao što Peter Singer tvrdi da nije ništa intrinzično pogrešno s bestijalnošću, nekrofilijom ili infanticidom – pa će čak i filozofi koji se ne slažu s tim zaključcima biti spremni shvatiti ih jako ozbiljno, inzistirajući da takva razmišljanja, iako nevjerojatna, treba poslušati s poštovanjem. Takvo ponašanje je još prisutnije (po mom mišljenju opravdano) kod manje kontroverznih pitanja – prirodi uzročnosti, ili znanju, matematičkim istinama, odnosu između uma i tijela i drugim poznatim područjima filozofskog istraživanja. U svakom drugom području kontroverze, gotovo nijedan argument ne smatra se potpuno demantiranim: uobičajeno je mišljenje kako uvijek postoji neki način na koji branitelj određene pozicije može odgovoriti na prigovore, tako da i njegovu poziciju moramo imati u vidu. Unatoč tome, klasične argumente za Božju egzistenciju, gotovo jedine od filozofskih argumenata, obično smatraju odavno “opovrgnutima” (barem kod filozofa koji nisu specijalizirani za filozofiju religije).

No, teistički filozofi više nisu jedini koji smatraju da takav stav nije racionalan. Istaknuti filozof ateist Quentin Smith požalio se na samodopadno neznanje koje iskazuju njegovi sumišljenici, ateistički i naturalistički filozofi, po pitanju religije. Doista, ustvrdio je kako osim ateista i naturalista koji su specijalizirani u filozofiji religije, “velika većina filozofa naturalista ima neopravdano vjerovanje kako je naturalizam istinit, i neopravdano vjerovanje kako je teizam (ili supernaturalizam) pogrešan.” Razlog leži u tome što se oni ne pokušavaju ozbiljnije upoznati sa stvarnim radovima klasičnih teističkih filozofa ili suvremenim radovima koji brane klasične argumente. Njihov naturalizam je tek nepromišljeno prihvaćenje trenutnih trendova u filozofiji.

Slično neznanje prevladava i među intelektualcima u etici i politici kada se govori o religijski utemeljenim argumentima. Kao što zapisuje politički filozof Jeremy Waldron (koji baš i nije pripadnik “religijske desnice”: (God, Locke, and Equality, p. 20)

“Sekularni teoretičari često pretpostavljaju da poznaju vjerske argumente: misle da se radi o surovoj Božjoj naredbi, koju podupire prijetnja paklenim ognjem, izvedena iz opće ili posebne objave, zatim ju usporede s elegantnom složenošću filozofskih argumenata (npr.) Rawlsa ili Dworkina. S takvom slikom u svom umu, misle kako je očito da bi svaki religijski argument trebalo isključili iz javnog života… No oni koji su se potrudili upoznati s argumentima (vjerski utemeljenim) u modernoj političkoj teoriji znaju da je takvo shvaćanje izopačenje.”

Nitko tko je upoznat s vrstom argumenata koji se javljaju u vjerski orijentiranim časopisima o politici i društvenim pitanjima poput First Things ili Journal of Markets and Morality, ne može poreći da vjerska razmišljanja mogu imati racionalan utjecaj na društvenu politiku. Također nitko upoznat s klasičnom i suvremenom literaturom o filozofskoj teologiji ne može negirati da spomenuti argumenti za teistički svjetonazor nisu danas obranjivi kao i svaki drugi filozofski argument. U svakom slučaju, ako mislite da je za opovrgavanje dovoljno pitati “Pa dobro, što je onda uzrokovalo Boga?” ili “Kako znamo da Prvi Uzrok još uvijek postoji?” ili “Kako znamo da je Prvi Uzrok Bog?” onda još niste ni počeli s razumijevanjem kako ti argumenti rade. Ako ste intelektualac, posebno profesionalni filozof, koji je sklon glatkom odbacivanju klasičnih argumenata Akvinskog, Leibniza i drugih na temelju takvih prigovora, i ne shvaćate da su usmjereni na novinarska pojednostavljenja i smiješne karikature argumenata tako da nemaju nikakvog utjecaja na argumente koji su ispravno formulirani, onda bi se trebali sramiti. Postoji par dobrih knjiga koje bi vam mogle pomoću u širenju znanja – Atheism and Theism ( J.J.C. Smart, John J. Haldane), The Cosmological Argument from Plato to Leibniz (William Lane Craig), Thomas Aquinas: God and Explanations (Christopher Martin), radovi bilo kojeg od gore spomenutih suvremenih autora također mogu pomoći. Trebali biste pročitati prije nego što počnete optuživati vjernike da ne znaju o čemu govore po pitanju intelekta.

Dvostruki standard

Neki liberali mogli bi prigovoriti kako je jedna stvar dopustiti religioznim intelektualcima da se uključe u društvena pitanja, ali je sasvim nešto drugo istu stvar dopustiti ljudima koji okolo mašu s Biblijom. No zašto bi stupanj obrazovanja osobe koja podržava neku društvenu odredbu (eng. policy) bio važan za procjenu same odredbe? Ako neku odredbu podržavaju ozbiljni argumenti ozbiljnih mislilaca, zašto je bitno podržava li ju netko neobrazovan iz manje sofisticiranih razloga? Razmišljaju li liberali i sekularisti ne podržati neku odredbu samo zato što će je podržati i neka neinformirana i neartikularna rock zvijezda ili hollywoodska starleta? Zašto liberali uvijek razmišljaju o svojim vlastitim uvjerenjima na temelju najprofinjenijih predstavnika, a suparnička uvjerenja (konzervativna ili tradicionalno religijska) osuđuju na temelju najneprofinjenijih predstavnika?

Neće ni pokušati opravdati dvostruke standarde liberala vezanih uz stalno iznošenje zamornih klišeja o vjerskim tendencijama prema ratu, progonima, inkviziciji, križarenju, Galileovom kućnom pritvoru i tako dalje. Većina onih koji se pozivaju na takve klišeje znaju jako malo o stvarnoj povijesti inkvizicije, križarskih ratova ili suđenju Galileu, i o tome kako su pogrešna polemička pojednostavljenja tih događaja iz vremena reformacije i prosvjetiteljstva, nasuprot ozbiljnom i objektivnom povijesnom istraživanju. Također, broj žrtava koje su prouzročili predani metafizički naturalisti i sekularisti poput Lenjina, Staljina, Maoa, Pol Pola i drugih đakona marksističke kontra-religije puno je viši no što je i najfanatičniji đihadist mogao postići.

Konačno, nije ni pravilno predložiti da s obzirom kako živimo u pluralističkom društvu, vjernici moraju držati svoja uvjerenja izvan javne politike. Jer to načelo ima dvije strane. Tradicionalni vjernici imaju puno više zajedničkoga s drugim vjernicima – barem u vezi s pitanjem pobačaja, eutanazije, spolnog morala i sličnog – nego sa sekularistima, i brojniji su od sekularista (barem u SAD-u). Dakle, zašto, ako ćemo se pozivati na tu kartu pluralizma, sekularisti ne bi trebali držati svoja uvjerenja za sebe bez istupanja u javnosti? Ako je legitimno miješati sekularizam i politiku, unatoč pluralizmu, kako onda nije legitimno miješati religiju i politiku?

Ovime ne želim reći da pluralizam ne pruža ozbiljan politički problem. Problem postoji, i iskreno, ne znam kako ga riješiti. No, ne znaju ni liberali čije je omiljeno “rješenje” predložiti da toleriramo sva razmišljanja u pluralističkom društvu, ali samo ako se pokore liberalnim spornim konceptima pravde. Tvrdnja kako je liberalna netolerancija superiornija religijskoj je jedna pretpostavka koju liberal neće niti pokušati opravdati. Možda je temelji na vjeri.

Edward Feser

Preuzeto i priređeno s bloga: Katolik s dna kace