Egzorcizam nipošto nije magijska formula. Kada je riječ o oslobođenju, potrebno je voditi računa o tri čimbenika, kažu egzorcisti: prvi je ponašanje žrtve, drugi djelovanje egzorcista, a treći dopuštenje što ga daje Bog. Sva su ova tri čimbenika važna, iako na različitim razinama. U biti, oslobođenje nastupa kada Duh Božji zloduhu zapovjedi da odstupi, a to čini putem egzorcista, u svojstvu predstavnika Katoličke Crkve i zazivajući ime Isusa Krista. I premda je ovaj čin nesumnjivo važan, Bog je onaj koji vrši oslobođenje. Kao što sicilijanski egzorcist Matteo La Grua kaže: “Oslobođenje je dar Božji, a Bog može osloboditi osobu kada on to želi i kako on to želi, čak i bez uplitanja čovjeka.” Učinkovitost božanske intervencije, međutim, umnogome ovisi o suradnji žrtve, a u znatno manjoj mjeri o vjeri egzorcista. Kao primjer može nam poslužiti netko tko spaljuje mrava uz pomoć povećala kroz koje prodiru sunčeve zrake. U ovomu primjeru sunčevo svjetlo jest Duh Božji, a povećalo je osoba koja prihaća Božju ljubav, fokusirajući je na mrava, koji je u ovomu primjeru zloduh.

Da bi egzorcizam bio uspješan, žrtva mora surađivati s egzorcistom. Ona se mora odreći zloduha, kao i svih grijeha i djela koja su dovela do opsjednuća; nadalje, žrtva mora moliti i vratiti se primanju sakramenata. (Da bi se oslobodio, čovjek ne mora biti katolik ili obraćenik, iako se neki obrate. Otac Amorth kaže da je istjerivao zloduhe iz muslimana i hinduista, no kaže da im je isto tako rekao da će moliti Obrednik i pritom zazivati ime Isusa Krista. “Također, od njih tražim da ispune svoje duhovne dužnosti. Muslimani, primjerice, imaju obvezu moliti i stoga im kažem da to i čine. Inače im kažem da nastoje biti što bolji ljudi, pošteni ljudi koji ispunjaju svoje profesionalne i moralne obveze.”)

Sakrament pomirenja nevjerojatno je važan, kažu egzorcisti. “Egzorcizam može istjerati zloduha iz tijela osobe. Ispovijed, pak, istjeruje zlo iz njezine duše. Kada se ispovijedamo, opraštaju nam se ne samo grijesi, već nam ispovijed iscjeljuje dušu i ispunja je svjetlošću”, piše otac José Antonio Fortea.

Oslobođenje može biti osobito dug i mučan proces ako se osoba jako udaljila od Boga ili ako je pristupila nekomu sotonističkom kultu. Velika je preprjeka, po riječima egzorcista, i odbijanje žrtve da oprosti drugome. “Iskreno praštanje, praćeno molitvom u korist osobe kojoj praštamo, kao i mise koje se služe za njezino obraćenje, često omogućava izlaz iz bezizlazne situacije i pospješuje oslobođenje”, piše otac Amorth.

Po riječima egzorcista, opsjednutoj osobi cijeli ovaj proces nije nimalo lagan i zloduh će ga svakako pokušati zaustaviti, napadajući je iznutra (pokušavajući je uvjeriti da je samo luda, a ne opsjednuta, te da joj stoga egzorcizam uopće nije potreban) ili uplićući se izravno (čineći je, primjerice, tako malaksalom da katkada nije sposobna ustati iz kreveta). Po Anninim riječima, u trenutcima kada je bila posve blizu oslobođenju, zloduh ju je gotovo uspio uvjeriti da ima kojekakva priviđenja, stavivši joj u glavu čak i pomisao da je otac Bamonte iskorištava snimajući kamerom obred nad njom kako bi kasnije o tome napisao knjigu i okoristio se njezinim slučajem. Otac Bamonte ju je oslobodio ove opsesije tako što je nadmudrio zloduha i natjerao ga da pogađa što se nalazi u zatvorenoj plastičnoj vrećici. Anna kaže da se njezino uvjerenje da je opsjednuta potvrdilo nakon što je zloduh pogodio što je u vrećici. Poslije ovoga događaja Annina je sumnja prestala i ona je počela moliti novom snagom.

Egzorcistu je očito potrebno da posjeduje snažnu duhovnu jezgru. “Egzorcist mora živjeti životom molitve i ne smije se bojati”, reći će otac Bamonte. “Ako ne živiš snažnim duhovnim životom, ako te ne štiti tvoja vjera, kako ćeš se boriti? Molitva, ljubav prema Bogu, izbjegavanje grijeha – to su oružja kojima se egzorcist koristi.”

Neke je zloduhe teže istjerati nego druge. Trajanje opsjednuća prvi je i najvažniji element. Osobi koja je bila izložena utjecaju zloduha u najranijemu djetinjstvu i koja je zatražila pomoć egzorcista tek u svojim zrelim godinama bit će puno teže osloboditi se zloduha jer je on u međuvremenu gotovo postao dio njezina identiteta, kažu egzorcisti.

Usto, važan čimbenik jest i snaga zloduha, premda su najteži slučajevi uvijek oni koji uključuju bacanje prokletstva. Kao što otac Carmine objašnjava: “Nakon bacanja prokletstva žrtva i onaj tko je na nju bacio prokletstvo uvijek ostaju povezani. U takvim slučajevima egzorcizam je posebno težak jer je, osim demona, u igri i mržnja jedne ili više osoba prema napadnutoj osobi.”

Za razliku od fizičke bolesti kod koje liječenje obično donosi oporavak, kod opsjednuća proces je obrnut. Nakon što je demon otkriven, on se žestoko opire egzorcističkim molitvama. I premda su patnje žrtve goleme, njegovi su napadi, u širemu kontekstu procesa oslobađanja, pokazatelj da se ide u ispravnu smjeru, kažu egzorcisti.

“Katkada se osobi koja je bila dugo opsjednuta i koja se počela ponovno približavati Bogu počinju događati nesreće, jedna za drugom. Znam da čitatelju može izgledati čudno što ću reći, ali to je dobar znak jer to znači da zloduh počinje gubiti tlo pod nogama. Zato on tako i reagira. To ne znači da se moramo obeshrabriti; dobar je to znak. Uvijek iznova kažem: ‘Ne plašite se zloduha, plašite se grijeha’”, savjetuje otac Bamonte.

U trenutku kada egzorcist nastavi moliti iz Obrednika i kada moli da se žrtva vrati Bogu, moć obreda počinje slabjeti zloduha. Nekoliko znakova pokazuje da je zloduh blizu napuštanju opsjednutoga. “Njegov glas biva sve slabiji, kao i sposobnost njegova manifestiranja u trenutcima krize; svaki put ranije napušta opsjednutoga. Nakon što napadi postanu posve slabi, njihovo trajanje sve kraće, a do privremenoga oslobođenja dolazi prije nego ranije, to znači da on biva sve slabiji. Usto, život žrtve izvan egzorcizma puno je normalniji “, kaže otac Nanni.

U trenutku oslobođenja zloduh može dati “znak” da napušta opsjednutu osobu. Ako je osoba o kojoj je riječ žrtva “čini”, zloduh može nekim znakom pokazati da će ta osoba biti oslobođena u trenutku kada izbljuje određeni predmet. Predmet se može izbaciti kroz anus, a može se izlučiti i kroz kožu. Egzorcisti su se nagledali svega toga. Otac Carmine jednom je primijetio da nekoj ženi kroz kožu izlazi supstanca nalik zelenoj sluzi. Znak može biti i kada zloduh iznenada počne moliti ili pjevati crkveni himan.

U nekim slučajevima egzorcist može zatražiti od zloduha da dadne neki znak koji je neposredno povezan s patnjama što ih je prouzročio. Otac Daniel tvrdi da je jednom od zloduha koji je opsjedao neku ženu zatražio da kao znak njezina oslobođenja ona zatrudni, jer joj je cijelo vrijeme to priječio. I doista, kaže on, mjesec dana nakon što je žena bila oslobođena, zatrudnjela je, premda je to neuspješno pokušavala punih pet godina.

Izvanjski znak nije nužan. “Ako osoba živi u miru, ako je zloduh više ne uznemiruje, ako može moliti i živi u milosti Božjoj, tada možete biti sigurni da je oslobođena zloduha”, objašnjava otac Nanni. “Ako se vratite molitvi, a tijekom novoga egzorcizma krize ponovno započnu, to znači da je oslobođenje bilo samo privremeno.” Vodeći se razlozima opreza, mnogi egzorcisti mole nad osobom i nakon što je iz nje istjeran zloduh.

Nakon što je žrtva oslobođena, zloduh se često pokušava vratiti. Egzorcisti obično pri oslobađanju mole molitvu zahvale (otac Davies pjeva Slavu, dobro poznatu vjernicima katolicima s nedjeljne liturgije) i mole Duha Svetoga da ispuni prazninu što ju je za sobom ostavio zloduh koji je napustio žrtvu. Uz to, nedavno oslobođena osoba mora nastaviti živjeti kršćanskim životom i paziti da ponovno ne zapadne u navike ili grijehe koji su prouzročili opsjednuće jer se u protivnomu izlaže velikoj opasnosti da je zloduh ponovno opsjedne, ovoga puta žešće nego prije (Mt 12,43–45).

***

Godine 2003. Beatrice, četrdesetšestogodišnjoj udanoj ženi, biologinji zaposlenoj u medicinskome laboratoriju, počele su se događati neobične stvari, nešto posve neuobičajeno: predmeti u kući počeli su se pomicati, iako ih nitko nije doticao, a neka neobjašnjiva sila bacila je na pod njezinu majku, koja je zadobila lom ruke. Godinu dana kasnije na njezinoj su se odjeći počela pojavljivati nagorjela mjesta, i to uvijek na istomu mjestu, u visini bedra i uvijek iste veličine. Misleći da gubi razum, na kraju se obratila ocu Bamonteu koji je otkrio nazočnost triju demona. Nakon dugogodišnje naporne borbe, koja je uključivala posjet egzorcistu jednom tjedno, Beatrice je napokon oslobođena utjecaja zloduha.

Prvoga prosinca 2006. – dana koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih – Bog je dopustio moje oslobođenje. Istinu govoreći, nekoliko dana prije toga bila sam prilično potištena jer sam, nakon što me je “onaj” [zloduh] neko vrijeme pustio na miru, bila opet ona stara – opet sam vrištala, uznemirivala se i napadala svakoga, verbalno i fizički. Dok sam prije obično bila svjesna i osjećala podvojenost između vlastitoga života i života zloduha (to je išlo čak dotle da sam se počela plašiti da haluciniram ili da su to samo manifestacije moje psihoze), posljednja dva mjeseca ušla sam u stanje duboka transa. Osjećala sam samo srdžbu i druge ogavne osjećaje kojima se manifestirala prisutnost toga čudovišta; na kraju sam se sjećala samo nekoliko stvari, gotovo ničega.

Nažalost, ova me je nova situacija natjerala na pomisao da se stvari zbog neobjašnjiva razloga pogoršavaju. U stvari, iako sam i dalje vjerovala u božansku milost i u zaštitu Blažene Djevice Marije, ove su me snažne reakcije natjerale da pomislim da je zloduh na neki način vratio snagu te da je dan kada ću napokon biti oslobođena još veoma daleko. Usprkos tome, svoj sam život svakoga dana prikazivala Gospodinu i Bezgrješnoj Djevici Mariji.

Tijekom prethodnoga egzorcizma iz usta mi je izlazila golema količina sline, kao da sam “izbacivala” sve zlo koje je još uvijek bilo u meni, no na kraju se činilo da je “onaj” i dalje u meni. Onaj dan kada sam bila oslobođena, međutim, bio je poseban: bio je to petak nakon blagdana Krista Kralja, dva dana poslije bila je prva nedjelja došašća i u tjednu koji je slijedio bila je svetkovina Bezgrješnoga začeća (moj suprug i ja već smo dva dana molili devetnicu). Bila je to predivna slučajnost tolikih svetih dana. Egzorcizam je započeo kao i obično molitvama koje slijede obrednu formulu; jedina razlika koja se nakon nekoga vremena pokazala bila je snažna reakcija zloduha na riječi “po Kristu, s Kristom i u Kristu”. Izgledalo je kao da nikada do tada nije čuo ove riječi. Odjednom se silno uzrujao, izgubio uobičajenu nadutost i postao očajan. Pokušao je ugristi za ruke ljude koji su ga pokušavali zadržati ili odbaciti raspelo koje je egzorcist položio na moje grudi, također je (na moju veliku žalost) pljuvao na njega. Iznenada (ne sjećam se točno slijeda događaja; možda je to bilo u trenutku kada je egzorcist zazvao Mariju) učinilo mi se da me preplavio golem val sjajna i blještava svjetla. Svjetlo me je cijelu obuhvatilo – jasno sam to vidjela i osjetila – i ja sam osjetila sladak mir, dok je svjetlo istodobno izazivalo groznu patnju zloduhu.

Ponovno sam osjetila da se kidam na dvoje, da se moji osjećaji dijele na moje i “njegove”. U trenutcima kada bih zatvorila oči, u duhu bih vidjela da se nalazimo u dubokoj sjeni, zbog čega sam znala da je svjetlo koje me obuhvaća duhovno. Kada bih ponovno zatvorila oči, vidjela sam da ovo isto svjetlo probada oči toga čudovišta kao tisuću mačeva. Cijelo je to vrijeme čudovište vrištalo, kretalo se kao da je poludjelo, govorilo da ga veo kojim je Marija (o kojoj je neprekidno govorio kao o “onoj tamo”) bila pokrivena guši i nanosi mu strahovitu bol i užasne, neopisive grčeve. Na kraju je zavrištao kao nikada do tada, a meni se u tome trenutku učinilo da sam doslovno razderana na dvoje, da me je netko preokrenuo poput rukavice.

Zatim su iznenada nastupili mir i tišina; otvorila sam oči i sama od sebe, bez ičije pomoći, izišla iz transa. Nakon toga me je otac Francesco blagoslovio i završio obred. Nije mi se činilo da se dogodilo bilo što izvanredno. U stvari, kao što sam već rekla, tri dana koja su prethodila egzorcizmu za mene su bila užasna, cijelo sam to vrijeme osjećala da u meni buja gnjev i bila sam duševno smušena, u potpunu beznađu. Svi su mi ovi osjećaji bili poznati od ranije, ali nikada do tada nisam ih tako intenzivno doživjela. Činilo mi se da se moj život približava kraju. Nakon obreda počela sam se osjećati nešto bolje i od toga se trenutka moje stanje počelo vidno popravljati.

Tijekom egzorcizma, dva petka kasnije, bila sam pri svijesti i premda sam zatvorila oči, kada mi ih je otac Francesco otvorio da bi vidio kakve su mi zjenice, bile su u normalnu položaju. Od početka obreda moj je um počeo oblikovati misli u kojima sam sa svom svojom voljom odbijala bilo kakvu “suradnju” sa zloduhom, rekla sam mu da mu, s Božjom pomoći i njegovom snagom, nikada ne ću dopustiti bilo kakvu moć nada mnom; takvo što nisam mogla reći nikada prije.

Kada se obred počeo približavati kraju, otac Francesco zamolio je svoje pomoćnike da otvore Bibliju i pročitaju jedan odlomak. Jedan od njih otvorio je Bibliju nasumce i pročitali su odlomak iz Lukina Evanđelja u kojemu Isus čita u nazaretskoj sinagogi. “I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: ‘Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene” (4,16–18). Taj odlomak iz Evanđelja na čudesan je način potvrdio ono što se upravo bilo dogodilo: Gospodin me je oslobodio! Dok su mi tekle suze radosnice, zahvaljivala sam Gospodinu i Bezgrješnoj Djevici Mariji i to ću činiti do kraja života.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Matta Baglia Obred. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Bitno.net