“Bolesne liječite!” (Mt 10,8). Tu je zadaću Crkva primila od Gospodina i trudi se da je izvrši brigom za bolesne i zagovornom molitvom kojom ih prati. Crkva vjeruje u oživljujuću prisutnost Krista, koji je liječnik dušâ i tijelâ. Ta je prisutnost posebno djelotvorna u sakramentima, a najosobitije u euharistiji, kruhu koji daje život vječni; na povezanost ovoga kruha s tjelesnim zdravljem upućuje sveti Pavao.Apostolska Crkva, međutim, poznaje i poseban obred za bolesnike, o čemu svjedoči sveti Jakov: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5,14-15). Predaja je u tom obredu prepoznala jedan od sedam sakramenata Crkve.

Sakrament bolesnih

Crkva vjeruje i uči da je jedan od sedam sakramenata napose određen za potporu onima koje kuša bolest: to je bolesničko pomazanje. Ovo sveto pomazanje bolesnih ustanovljeno je kao istinski i pravi sakrament Novoga zavjeta od Krista, našeg Gospodina, u Marku je spomenuto, a vjernicima je preporučeno i proglašeno po Jakovu, apostolu i bratu Gospodinovu.

Svjedočanstva o mazanju bolesnika blagoslovljenim uljem susreću se od starine u liturgijskoj predaji i na Istoku i na Zapadu. Tijekom stoljeća sveta se pomast sve isključivije dijelila umirućima, pa je stoga i dobila naziv “Posljednja pomast”. Ali unatoč takvu razvoju, liturgija nije nikada prestala moliti Gospodina da bolesnik zadobije i tjelesno zdravlje, ako mu je korisno za spas.

Apostolska konstitucija “Sacram unctionem infirmorum” od 30. studenoga 1972. u skladu s Drugim vatikanskim saborom određuje da se ubuduće u rimskom obredu uvažava sljedeće: “Sakrament bolesničke pomasti dijeli se onima koji su teško bolesni, tako da se pomažu na čelu i rukama propisno blagoslovljenim maslinovim uljem ili, ako je zgodno, kojim drugim biljnim uljem, pri čemu se samo jedanput izgovaraju ove riječi: `Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne, neka te oslobođena od grijeha spasi i milosrdno pridigne'”.

Tko sve može primiti ovaj sakrament

Bolesnička pomast “nije sakrament samo za one koji se nalaze u skrajnjoj životnoj pogibelji. Sigurno je već prikladno vrijeme za njegovo primanje netom se vjernik zbog bolesti ili starosti nalazi na početku smrtne pogibelji”.

Ovaj se sakrament može ponoviti ako bolesnik po primljenoj pomasti prizdravi, a onda nastupi druga teška bolest. U tijeku iste bolesti sakrament se može ponoviti ako nastupi pogoršanje. Prije pogibeljna kirurškog zahvata prikladno je primiti bolesničku pomast. Isto vrijedi i za starije osobe kojih nemoć biva sve veća.

Samo su svećenici (biskupi i prezbiteri) djelitelji bolesničke pomasti. Njihova je dužnost da vjernike pouče o blagodatima ovog sakramenta. Neka vjernici ohrabre bolesnike da traže od svećenika ovaj sakrament. Bolesnici neka se priprave da ga prime s dobrim raspoloženjem, uz pomoć svoga pastira i cijele crkvene zajednice, koja je pozvana da bolesnike na poseban način okruži svojim molitvama i bratskom pažnjom.

Bolesnička je pomast, kao i svi sakramenti, liturgijsko i zajedničarsko slavlje, bilo da biva u obitelji, bolnici ili crkvi, bilo za samo jednog bolesnika ili za skupinu nemoćnika. Veoma je prikladno da se slavi unutar euharistije kao spomen-čina Gospodnjeg Vazma. Ako to okolnosti svjetuju, slavlju ovog sakramenta može prethoditi sakrament pokore, a za njim uslijediti euharistija. Kao sakrament Kristova vazma, euharistija bi trebala uvijek biti posljednji sakrament na zemaljskom putovanju, “popudbina” za “prelazak” u vječni život.

Riječ i sakrament jesu nerazdvojiva cjelina. Služba Riječi, kojoj prethodi pokornički čin, uvodi u slavlje. Kristove riječi i apostolsko svjedočenje oživljuju vjeru bolesnika i zajednice da bi od Gospodina iskali snagu njegova Duha.

Slavlje sakramenta ima ove glavne dijelove: “starješine Crkve” (Jak 5,14) – u šutnji – polazu ruke na bolesnike; nad bolesnicima mole u vjeri Crkve; to je epikleza vlastita ovom sakramentu; slijedi pomazanje uljem, što ga je, ako je moguće, blagoslovio biskup.

Ti liturgijski čini ukazuju koju milost ovaj sakrament daje bolesnima.

Milosti koje bolesnici primaju

Posebni dar Duha Svetoga. Osnovna milost ovog sakramenta jest milost potpore, mira i ohrabrenja za nadvladavanje tegoba vlastitih teškoj bolesti ili staračkoj nemoći. Ta milost je dar Duha Svetoga koja obnavlja pouzdanje i vjeru u Boga, jača protiv napasti Zloga, to jest napasti obeshrabrenja i tjeskobe smrti. Ta potpora Gospodnja snagom njegova Duha privodi bolesnika k ozdravljenju duše, a također i tijela, ako je to volja Božja. I povrh toga “ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5,15).

Sjedinjenje s mukom Kristovom. Po milosti ovog sakramenta bolesnik prima snagu i dar da se tješnje sjedini s Kristovom mukom: bolesnik na neki način biva posvećen da donosi plodove po suobličenju s otkupiteljskom Kristovom mukom. Trpljenje, posljedica istočnog grijeha, prima novi smisao: postaje udioništvo u Kristovu spasiteljskom djelu.

Milost crkvenog zajedništva. Bolesnici koji prime ovaj sakrament dragovoljno se “sjedinjuju s Kristovom mukom i smrću i tako pridonose dobru Božjeg naroda”. Slaveći ovaj sakrament Crkva se, u općinstvu svetih, zauzima za bolesnikovo dobro, a bolesnik, po milosti sakramenta, sa svoje strane pridonosi posvećenju Crkve i dobru svih ljudi za koje Crkva trpi i za koje se, po Kristu, prinosi Bogu Ocu.

Priprava za posljednji prijelaz. Ako se sakrament bolesničke pomasti dijeli svima koji podnose teške bolesti i slabosti, s više razloga daje se onima koji su na izlazu iz ovog života (“in exitu vitae constituti”), tako da se nazivao i sakramentom umirućih (zapravo izlazećih – sacramentum exeuntium). Sakrament bolesničke pomasti dovršuje naše suobličenje sa smrću i uskrsnućem Kristovim, što ga je sakrament krštenja započeo. On nadopunjuje sveta pomazanja koja obilježavaju sav život kršćana: krsno je pomazanje u nama zapečatilo novi život, a krizmeno nas ojačalo za životnu borbu; ovo posljednje pomazanje je poput čvrste utvrde koja brani svršetak našega zemaljskog života u vidu zadnjih borbi pred ulazak u Očinski dom.