Bog , Mojsije i pravednost

Ljudsko zaprepaštenje, mogu slobodno reći i ljutnja na Boga bila je gotovo univerzalan odgovor više od tisuću studenata kojima sam predavao Stari zavjet.

Zašto?

Zato što nije dopustio Mojsiju da uđe u Obećanu zemlju zbog jednog jedinog čina neposlušnosti (Knjiga Brojeva 20, 2-13).

Ta kazna čini se neproporcionalna grijehu! Puno puta borio sam se s ovim odlomcima, htio sam koliko god je to moguće imati razumijevanja za Mojsija.

Zamislite samo: jadan čovjek je svoje najbolje godine života proveo predvodeći gomilu na četrdesetogodišnji obiteljski odmor iz pakla.

Možete li si zamisliti njih na tisuće kako konstantno zanovijetaju i plaču uzvikujući: “Jesmo li konačno stigli?!”

Naposljetku on gubi strpljenje, “zaustavlja automobil sa strane”, i očita im lekciju o njihovu nezakonitom okupljanju i postupcima…

… i izgubi svoje pravo na ulazak u Obećanu zemlju.

To uopće nije lijepo, Bože… Ili ipak jest?

Proveo sam sate i sate, te gramatički raščlanjivao retke iz dvadesetog poglavlja knjige Brojeva, kako bih pronašao bilo kakvu naznaku Mojsijeva neposluha i ponosa, ali nikada nisam bio zadovoljan s onim što sam pronašao.

Pisac Damasus Winzen bio je taj koji mi je otključao cijelu priču, pretvorivši je u moćni pralik samoga Krista. Otac Winzen bio je benediktinac koji je cijeli svoj život proveo vježbajući Lectio Divina reflektirajući je na Riječ Božju.

Winzen kaže sljedeće: “Onemogućavajući svom vjernom prijatelju da ostvari svoje najdublje čežnje ulaskom u Obećanu zemlju Bog čini više od pukog kažnjavanja za njegovu pogrešku koju je učinio pokraj Kadeša – ovdje leži skrivena tajna. Mojsije koji se obraća svome narodu u Ponovljenom zakonu, nosi nevidljivu trnovu krunu na svojoj glavi. Njegova duboka tuga što mu nije dozvoljeno ući u Obećanu zemlju, ta vrhovna žrtva, otkida od njega i posljednju sjenu sebeljublja i čini ga savršeno sličnim Jedinorođenom Božjem Sinu koji umire za grijehe čovječanstva.”

“Obećana zemlja” je upravo to: obećanje

Zapamtite, Obećana zemlja je zemaljska sjena nebeske stvarnosti.

Ona nas usmjerava prema konačnom odredištu, obećanju odmora i mira, prema samom Bogu. Sam Mojsije je bio pozvan od Boga u neku vrstu konačnog “čistilišta”, mjestu gdje će moći sakupiti sve svoje zemaljske nade i čežnje u jednu jedinu žudnju za samim Bogom.

Udaljavanje od sebe i od posljednjih ostataka sebeljublja i čežnje, bilo je zapravo priprema za susret licem u lice s Osobom koja stoji iza Obećane zemlje.

Kada smo suočeni s ovakvom vrstom odlomka, ohrabrujem studente neka zapitaju Boga sljedeće:

  • “Što ja to ovdje ne vidim?”
  • “Što pokušavam otkriti u ovoj priči, a promiče mi?”

I kada mi promišljamo o tome kako je Bog bio nepravedan prema Mojsiju, on sam na kraju svoga života navješćuje Božju dobrotu i u svojoj posljednjoj pjesmi pjeva o Bogu: “On je Stijena! Savršena su djela njegova. Svi su njegovi putovi pravica. Bog je vjeran, bez krivnje, pravedan i istinit.” (Pnz 32, 4).

I… kao što kaže poznata radijska emisija Paula Harveya  “Ostatak priče znamo”.

“Mojsije ulazi u Obećanu zemlju”.

On je uveden u zemaljsku stvarnost od same osobe na koju ukazuje – Isusa Krista. Dogodit će se to na Gori Preobraženja gdje će sam Krist (kao novi Jošua) dovesti svog prijatelja Mojsija u Kanaan.

I kada Mojsije shvati kako je sva njegova zemaljska čežnja, ispunjena i zadovoljena u Kristu, tada se može vratiti na to zemaljsko mjesto i razmotriti s Isusom, Novog Mojsija, novi Egzodus (Izlazak) za Božji narod (Lk 9,31).

Na neki način daje se naslutiti da korizma ima sličan cilj: odijeliti u nama ono što je privremeno i usmjeriti nas na ono vječno.

U ovom završnom potezu korizmenog vremena, pogledajmo s nadom prema obećanju Uskrsa i Nebeskoj domovini: “Jer Jaganjac koji je nasred prijestolja past će ih i vodit će ih na izvore žive vode. A Bog će otrti svaku suzu s njihovih očiju.” (Otk  7, 17).

(Ostale članke iz niza Katolici u potrazi za srcem Biblije vidi ovdje!)

Thomas Smith, The Great Adventure

Prijevod: Ana Kambić | Bitno.net