Između dodira i vjere – pouka o Tominoj sumnjičavosti

Još za vrijeme svoga javnog djelovanja, Isus je pozivao one koji su bili s njime i koji su se okupljali oko njega, da vjeruju u njega, što je bilo bremenito porukom. Onaj tko ga je želio upoznati, trebao ga je upoznati i vjerom, jer da bi znao o njemu sve nije bilo dostatno da se s njim druži i da ga sluša, da s njim hoda, putuje, jede i pije. Nije bilo dovoljno s njime provoditi vrijeme i doticati ga, nego je trebalo povjerovati da je on Bog, da nije samo ono što se okom vidi i rukom dotiče, nego da je utjelovljeni Božji Sin. Isto se dogodilo i nakon uskrsnuća, s time da su ovaj put učenici bili radikalno suočeni s ovom činjenicom koju im je naviještao i o kojoj im Isus je govorio još mnogo prije. Jer božanstvo se nije moglo dotaknuti rukom, nego ga je trebalo spoznati vjerom. No nevjera je bila vjerni njihov pratitelj, jer još nisu doživjeli snagu uskrsnuća.

A i nakon uskrsnuća evanđeoski izvještaji svjedoče koliko je bila krhka vjera apostola i prve zajednice, čemu je vrlo zoran primjer upravo sveti Toma. On je odbijao povjerovati onima koji su mu svjedočili da je Gospodin uskrsnuo. Protiv svoje nevjere i nepovjerenja želio se boriti dodirom, te je zato i rekao da ne će vjerovati ako ne vidi na Gospodinovim rukama biljeg čavala i ako ne stavi svoj prst u mjesto čavala i svoju ruku u njegov probodeni bok. Isus je prihvatio ovaj izazov, te mu je osam dana nakon toga omogućio da se i osobno, pogledom i dodirom osvjedoči u stvarnost uskrsnuća.

Sveti Augustin, tumačeći ovaj odlomak Ivanova Evanđelja, tvrdi kako je za Tomu to bio trenutak milosti u kojem je s osjetilne spoznaje Isusova ljudskog života prešao u spoznaju njegova božanstva, za što mu je bila neophodna vjera: „Gledao je i doticao čovjeka, a ispovijedao je Boga kojeg nije mogao vidjeti niti dotaknuti. Ali na temelju ovoga što je gledao i doticao, to drugo je vjerovao nakon što mu je otklonjena sumnja. Zato mu je Isus rekao: ‘Jer si me vidio, povjerovao si’. Ne reče mu: dotaknuo si me, nego vidio si me, jer je na neki način vid opći osjet. Naime, običava se i za druga četiri osjeta koristiti ovaj izraz, kao kad kažemo: Čuj i vidi kako dobro zvuči; pomiriši i vidi kako lijepo miriše; kušaj i vidi koji dobar okus, dotakni i vidi kako je toplo. Uvijek se kaže ‘vidi’, iako je vid vlastit očima. Stoga kad Gospodin reče: ‘Prinesi prst svoj ovdje i pogledaj mi ruke’, što to znači nego: Dotakni i vidi?, premda doista Toma nije imao oči u prstu. Dakle, kad Gospodin kaže ‘Jer si me vidio, povjerovao si’, odnosi se bilo na sposobnost da vidi bilo da dotakne.“

Toma se, kako vidimo, protiv svoje nevjere i nepovjerenja želio boriti dodirom Gospodinovih rana, što mu je Gospodin i omogućio, ne propustivši pri tom ukoriti ga sasvim otvoreno zbog nevjere. U susretu s Uskrslim pobijedio je svoje sumnje i učvrstio vjeru, a i Gospodin je htio da mu se ureže u pamet kako nije dostatno dodirnuti njegovo ljudsko tijelo, nego da treba napraviti i korak vjere prema spoznaji njegova božanstva. Toma je ostao zatečen tim darom i prigodom koju mu je iskazao Uskrsli, te je u poniznosti, priznajući propust, ispovjedio vjeru izgovarajući kratku vjeroispovijest: ‘Gospodin moj i Bog moj!’

U tom smislu sveti Augustin veli da se Toma nije više odvažio, niti je imao potrebe, dotaknuti Gospodina. Osim toga zapazit će da je u Isusovim riječima izbor glagolskih vremena vrlo neobičan, jer se služi glagolima u prošlom vremenu, kako bi govorio o nečemu što se tek ima dogoditi u budućnosti: „Ipak se može reći da se učenik nije odvažio dotaknuti, premda ga je Gospodin pozvao da to učini. Doista, nije zapisano: I dotaknu Toma. Ali bilo da je samo promatrao bilo da je dotaknuo, vidio je i povjerovao, a ono što slijedi prije svega upućuje i hvali buduću vjeru poganskih naroda: Blaženi koji ne vidješe a povjerovali su. Koristio se riječima u prošlom vremenu, kao onaj koji je poznavao u svome predodređenju ono što će biti u budućnosti kao već ostvareno.“ (121,5)

Gospodin je doista poznavao one koji su njegovi i koji će povjerovati u njega, te ih je proglasio blaženima što ne traže dokaz opipa i pogleda, nego dokaz vjere koja je jedina kadra provjeriti što se dogodilo u događaju uskrsnuća. Tako je Tomina sumnjičavost poslužila Gospodinu da izgovori blaženstvo nad svima koji će vjerovati bez ‘opipljivih’ dokaza, a tako onda i nad nama. Na nama je da ne propustimo milosnu prigodu, nego da, zahvalni Bogu za dar blaženstva po vjeri, još više je učvršćujemo, živeći u sadašnjosti blaženstvo koje je Gospodin nekoć svojim riječima predskazao za nas.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.