“Isus umire i žrtvovan je na svakoj misi.”

Nekada – recimo prije više od dvadeset godina – ovu su tvrdnju iznosili jedino protestantski fundamentalisti. Danas čak i neki katolici misle da Isus za vrijeme svake mise umire isto onako kao što je umro na Kalvariji, te da se na svakoj misi njegova žrtva obnavlja u potpunosti. To što katolici tako misle možemo vjerojatno pripisati ne toliko marljivosti i upornosti protestantskih prozelita, koliko lošem poznavanju katekizma. Žalosna je činjenica što je većina katolika svih uzrasta tako površno upoznata s kršćanskim naukom da ne mogu objasniti drugim kršćanima gotovo ništa od onoga u što vjeruju. To se osobito vidi kad raspravljaju o misi. Njihovo je razmišljanje tako maglovito da se oni i nesvjesno slažu s onim protestantskim fundamentalistima suprotstavljajući se na taj način Crkvi.

Evo, ukratko, osnovnih činjenica: Isus ne umire ponovno za vrijeme svake mise. Kao što kaže Sveto pismo, on je umro samo jednom (Heb 7,27; 9,12; 9,25–28; 10,10–14). Umrijevši jednom, otkupio je sve naše grijehe. Dragovoljno se dao ubiti – bio je dragovoljna žrtva. »Krist [je] ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris« (Ef 5,2). On »je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe« (Heb 10,12).

Kod mise se kalvarijska žrtva ponovno prikazuje, ali ne na krvni, tjelesni način, već na nekrvni, sakramentalni način. Kristova je krv prolivena samo jednom, ali ona se neprekidno prinosi Ocu. Kad svećenik prinosi misnu žrtvu, ona se ni po čemu ne razlikuje od žrtve na Kalvariji. Krist ne umire uvijek iznova. Na oltaru se prinosi ista ona žrtva koja je prinesena na Kalvariji, ali ona se danas među nama uprisutnjuje na poseban, sakramentalni način. Ta prisutnost nije isto što i tjelesna, povijesna prisutnost, ali ona nije ni puka simbolička prisutnost. Riječ je o novoj vrsti prisutnosti. Kod nje je Krist doista prisutan na oltaru, i prilikom posvećenja Krist se istinski žrtvuje Ocu. Premda je Krist umro samo jednom, za vrijeme mise njegov se spasiteljski čin uprisutnjuje u zbilji dan za danom, sve do kraja svijeta.

“Luteranci i anglikanci vjeruju u stvarnu prisutnost na isti način kao i mi katolici. Oni je samo drugačije objašnjavaju.”

Potpuno pogrešno! Konsupstancijacija je vjerovanje, karakteristično za neke protestante, napose luterance i anglikance, da u Euharistiji nakon posvećenja ostaje supstancija (bît) tijela i krvi Kristove, kao i supstancija (bît) kruha i vina. Tijelo i krv su »dio bîti« (con-substantia) kruha i vina – oni mu, da se tako izrazimo, sjede zdesna. Transsupstancijacija je nešto sasvim drugo. Ona znači vjerovanje da se čitava supstancija (bît) kruha i vina preobražava, ili, doslovce, pretvara u čitavu supstanciju (bît) Kristova tijela i krvi, pri čemu ostaje samo izgled (akcidenti, kao što kažu teolozi) ili svojstva kruha i vina koja se mogu provjeriti osjetilno. Konsupstancijacija znači da se Euharistija sastoji od tijela i krvi Kristove plus kruh i vino. Transsupstancijacija znači da su prisutni samo tijelo i krv, iako izgled kruha i vina ostaje kao sakramentalni simbol zemaljske hrane.

Izraz transsupstancijacija uveden je na četvrtom lateranskom ekumenskom koncilu (1215.) kao jedini izraz koji potpuno i točno opisuje otajstvo stvarne prisutnosti. Drugi su izrazi ili nepotpuni ili jednostavno pogrešni. Dok se korištenjem izraza konsupstancijacija potvrđuje stvarna Isusova prisutnost, dotle se korištenjem izraza transsupstancijacija poštuje biblijski nauk koji se odnosi na Kristovu prisutnost, kao i tradicija i praksa prve Crkve koja se odnosi na Euharistiju.

Ovaj nauk nalazimo u Bibliji (Mt 26,26–28; Mk 14,22–24; Lk 22,19–20; Iv 6,32–71; 1 Kor 10,16–17; 1 Kor 11,23–29) i kod ranokrš}anskih pisaca. Ćiril Jeruzalemski, pišući oko 350. god. p. Kr. svoje Kateheze za katekumene, kaže da bi pričesnici trebali biti »popuno svjesni da ono što nam se čini kruhom nije kruh, premda nam se, kad ga stavimo na jezik, čini da je to kruh, već tijelo Kristovo, te da ono što nam se čini da je vino nije vino, premda nam naš jezik i nepce govore drukčije«. On ovo vjerovanje ne bi mogao zastupati kad bi nakon posvećenja ostalo makar i samo malo kruha ili vina.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.