Sveti Matej u 9. poglavlju svojega evanđelja opisao je poziv i odziv carinika Mateja koji je Isusovim izabranjem postao Isusov apostol. Matej je bio carinik, čovjek koji je u ime Rimljana skupljao porez od naroda i davao jedan dio rimskim vlastima, a drugi dio zadržavao za sebe. Kao takav bio je omražen u narodu, smatran grješnikom i izdajicom svojega naroda.

Pa ipak, upravo njega Isus poziva za svojega učenika. Isusa su zbog toga nazivali prijateljem grješnika i carinika i to je bio jedan od razloga zašto Židovi nisu prihvaćali Isusa kao Mesiju, kao Božjeg poslanika jer nisu mogli vjerovati niti prihvatiti da je Bog tako blizu grješnicima. A Isus je htio upravo to pokazati. Želio je navijestiti Boga koji je milosrdan, koji rado oprašta, koji ima razumijevanja za naše slabosti i grijehe. To ne znači da se Bog olako pomiruje s našim grijesima, odnosno da ih dopušta kao da ga oni uopće ne smetaju. Grijeh vrijeđa Boga. Sve Božje zapovijedi pozivaju čovjeka da ne griješi: ne ubij, ne sagriješi bludno, ne ukradi, ne reci lažno svjedočanstvo.

Sve su to zapovijedi koje zabranjuju grijeh. No, Isus zna da je čovjek ranjen istočnim grijehom, da je sklon grijehu, da ga grijeh često zarobljava i zato ima razumijevanja za čovjeka grješnika. Prema tome, možemo i moramo reći kako Isus najstrože osuđuje grijeh jer je grijeh djelo đavolsko, ali Isus ima razumijevanja za čovjeka grješnika. To je Isusov stav koji treba da i mi usvojimo. Židovima to nije bilo lako prihvatiti.

Farizeji su pitali apostole: “Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?” (Mt 9,11). Ovo su za sve nas utješne riječi: Isus nije došao radi pravednih, nego radi nas grješnika. Ako želimo biti iskreni prema sebi, onda moramo priznati da smo svi mi grješnici. Sveto pismo kaže da i pravednik sedam puta na dan pogriješi. Prema tome, nema pravednika koji ne bi nikada ništa sagriješio. Nego postoje samo umišljene osobe koje se boje priznati istinu da su i one grješne. A dokle god ne priznamo da smo grješnici, nemamo udjela u Isusovoj otkupiteljskoj žrtvi na križu, jer on je došao da pozove grješnike. Zato mi svaki put na početku sv. mise priznajemo da smo grješnici i triput ponavljamo: moj grijeh, mog grijeh, moj preveliki grijeh.

Prvi uvjet da nam bude oprošteno jest da priznamo istinu o sebi, da smo grješnici. Tko nema snage priznati svoj grijeh, on ostaje u svojem grijehu, njega ne dohvaća milosrđe Božje, jer ga nije sposoban primiti kako nema hrabrosti priznati istinu o sebi. Drugi uvjet da nam bude oprošteno jest vjera u milosrdnog Boga koji nam u Kristu oprašta naše grijehe. Kristovom krvlju oprani su naši grijesi.

Sveti Pavao kaže da je Bog zadužnicu naših grijeha prikovao na križ Kristov tako da je njegova krv oprala naše grijehe i mi možemo doći pred Boga s tom listom na kojoj su bili napisani naši grijesi, jer ta će lista postati čista nakon što Isusova prolivena krv izbriše sve naše grijehe. To je radosna vijest za sve ljude ove zemlje. U riječima pretvorbe vina u krv Isusovu svećenik govori Isusove riječi: “… Ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha…” (Mk 14,24).

Grijeh može definitivno uništiti samo Krist svojom prolivenom krvlju. On je to i učinio za sve ljude. Zato je potrebno da svaki osobno prizna Isusa za svojeg Spasitelja, da povjeruje u njegovu ljubav, da prizna svoje grijehe i tako bude spašen.

Dr. sc. Mijo Nikić, dopuštenjem autora preuzeto iz knjige Očima psihologa teologa | Bitno.net