Isus

U pretposljednju nedjelju ove liturgijske godine Gospodin Isus govori o scenariju posljednjih vremena vrlo živopisnim slikama. Cilj mu je našim ljudskim jezikom predočiti nama ljudima barem dio istina o onome što se ima zbiti o koncu svijeta. Ali ne samo o koncu povijesti, nego o koncu svijeta za nas, koji se događa kad prestane naš zemaljski život.

Tako Gospodin s jedne strane naviješta strašne i stravične događaje, a s druge strane ih potvrđuje kao nešto vrlo pouzdano što se ima dogoditi, da ne kažemo vrlo naravno. Zato se čudi da nam svijest o tome izmiče, kao što mnogim ljudima izmiče činjenica da će umrijeti, premda svi znaju da hoće. Tako vidimo, sudeći barem prema tome koliko kao ljudi mislimo na smrt i koliko se spremamo s njome suočiti, da zanemarujemo, previđamo i bježimo od te istine. Ako nam izmiče nešto što je tako blizu, neposredno i neminovno, koliko nam tek izmiče ono o čemu mislimo kao o nekoj dalekoj budućnosti.

A ono što se ima zbiti doista je silno. Gospodin to uspoređuje s pomrčinom sunca i mjeseca te ljuljanjem nebeskih tijela: U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Gospodin govori dakle da će se dogoditi nešto takvih razmjera i intenziteta na što čovjek neće moći utjecati, jer to će izmicati njegovoj volji i moći. Najavljeni događaji ipak nisu konačna poruka koju Gospodin upućuje, nego su tek samo nagovještaj nečeg ozbiljnijega, to jest uvod u onaj središnji događaj, a to je njegov slavni dolazak: Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. Ako ozbiljno uzimamo Gospodinove riječi, onda ćemo razumjeti da je današnje Evanđelje prije svega riječ nade, a ne straha. Kršćani doista ne žive u strahu od budućih događaja koje nazivamo konačnima. Ne boje se razmišljati niti o koncu svoga života, niti o koncu ljudske povijesti kao takve, jer nisu usredotočeni na konac svijeta, nego na onaj život koji nema kraja, a koji započinje pogledom na Krista proslavljenoga. Zato je njima gotovo normalno ovo što Gospodin govori, jer je kršćanska zajednica od najstarijih vremena slavi sveto euharistijsko slavlje iščekujući s ljubavlju njegov drugi dolazak ponavljajući nakon poklika Tajna vjere: Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.

Koliko bi u nama trebalo biti naravno upraviti svoj pogled prema budućim događanjima potvrđuje nam Gospodin i prispodobom o smokvi. On uočava kako mi ljudi lako čitamo znakove u prirodi, pa tako i po smokvinoj grani koja omekša i tjera lišće zaključujemo da je ljeto blizu. Kao što s naravnom lakoćom otkrivamo da je ljeto blizu, trebali bismo s isto takvom naravnom lakoćom, samo duhovnom, otkriti da je Gospodin blizu, da stoji na vratima. I kao što se smokva ne buni protiv svoje prirode, te iz nje lako iščitavamo što se ima zbiti, ne bunimo se niti protiv svoje prirode koja čezne za potpunim ostvarenjem života u Bogu. Ako nam u žilama teče božanska krv, ne možemo živjeti samo kao ljudi. Ako u nama struji Božja riječ, ne možemo ne prepoznavati Božji život u sebi dopuštajući da on prostruji, potjera lišće i donese nove plodove.

Smokva nije mehanička naprava kojoj možemo isključiti dovod života koji joj struji kroz žile, nego ona sasvim prirodno doživljava to što se događa, ne opirući se snazi koju osjeća u sebi. Smokva zna da tom unutarnjom snagom može osmisliti svoje postojanje i doći do ploda, te se stoga i ne buni što je taj prirodni impuls jači od nje same. Da nije njega ne samo da njezin život ne bi imao smisla kao neplodan, nego je uopće upitno bi li ga imala uopće. Bilo bi suludo da ga pokuša odstraniti iz sebe, jer onda više ne bi bila to što jest.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

No na žalost ljudi ne znaju nepogrešivo prepoznavati u sebi istinski život, te im ne preostaje nego ustanoviti da ih čak i smokva u tome nadmašuje prepuštajući da život u njoj djeluje iznutra naravnom snagom. Kamo sreće kad bi se to moglo reći za nas ljude da prepoznajemo Kristovu snagu u svojim venama kao naravnu silu što struji i što nas vodi u pravi život, za kojim onda čeznemo i prema kojem se usmjeravamo. Sam Bog je u nas usadio impuls i princip života, te griješimo i protiv sebe i protiv njega kad ga ne uočavamo ili ne čitamo njegovu poruku o tome koliko nam je Bog blizu, koliko je na vratima našega života i srca.

Danas je vrijeme da od smokve nešto naučimo. Hranimo se onom Božjom nevidljivom snagom koja nam struji s Kristova oltara, te živimo sukladno tom nutarnjem principu, sasvim slobodno i spontano, ne opirući se protiv njege prisutnosti u nama i protiv cilja i smisla kojem nas usmjerava. Samo tako ćemo, tom silom iznutra, zajamčiti sebi nepropadljivost i život vječni. Prepoznajmo način i vrijeme Božjeg pohođenja, te na nj odgovorimo sukladno zakonima svoje naravi Bogom ispunjene, te se tako nećemo osušiti i propasti pred onim što se ima dogoditi, nego ćemo to iščekivati puni radosti, širom otvorenih vrata Kristu Gospodinu.

dr. don Ivan Bodrožić

Foto: Shutterstock.com