Poziv je znak posebne ljubavi. Niti je redovnički život žrtva bez radosti, niti je obiteljski život uživanje bez žrtve. Ovdje se radi o stvari koja određuje cijelu tvoju budućnost i nije svejedno kako ćeš odlučiti.

Draga sestro, 

Veoma me zanima jedna stvar, pa se nadam da ćete mi moći odgovoriti (ne morate se žuriti, znam da ste ionako zatrpani obvezama). Već duže vrijeme osjećam da me Bog poziva na redovništvo. Tu pomisao sam često odbacivala i tjerala od sebe, jer mi jednostavno nešto nije dalo da pobliže razmislim o tome. Ipak, u zadnje vrijeme osjećam sve jači Božji zov, a meni se srce kida na pola, naime, ja sam sebe oduvijek zamišljala kao majku (s puno djece), kao obiteljsku ženu. I sama sam svjesna činjenice da sam toliko mnogo griješila, pa mi nije jasno da me Bog želi. Ali, meni je ipak san pomagati osobama koje su u teškoj situaciji (bilo emocionalnoj, bilo materijalnoj). Žao mi je što svakim danom sve više odbijam pomisao na život bez djece i obitelji. Sigurna sam da bi Isus želio da se žrtvujem za njega, ali ja ne znam hoću li tako možda učiniti nešto za što ću se kasnije pokajati? Možete li mi reći: je li smrtni grijeh (ili uopće ispovjedni grijeh) ako se oglušim na Božji poziv? 

Tako se veselim svom budućem obiteljskom životu, vikendima i sličnim sitnicama (znam, sebično od mene) i osjećam da nisam rođena za sveti poziv. Da bar postoji neki način da Bog kaže: «Ne moraš se žrtvovati, samo ti uživaj». 

Da, zvuči pomalo smiješno. Eto i sama sam zbunjena. Ne želim donositi nagle odluke, a o pogotovo zato što mi je nezamislivo da se ne udam. Stvarno se divim vama sestrama na tolikoj ustrajnosti i duhovnoj snazi, ali tko zna kakva bih ja bila? Veći dio mene to ne želi. Ustvari, jako, jako mali dio mene to želi, više osjećam nekakvu obvezu. A redovništvo ne smije biti obveza, već samostalna odluka. Puno sam napisala, a malo rekla! Najviše me zanima: je li grijeh ne odazvati se Božjem pozivu? To je to! Hvala! 

Nepotpisana

Draga Nepotpisana,

vjerovala ti ili ne, unutarnja borba koju vrlo dobro opisuje ovo tvoje pismo i koja izbija iz svakog njegova retka, jako, jako dobro mi je poznata. Jer sam je i sama prošla. I ne samo ja. Svaki čovjek koji se opredijelio za duhovno zvanje na neki način ju je prošao. Ne ostavlja se za Boga ono što ti se ne sviđa nego ono što te privlači. Isto tako nitko nije «rođen za sveti poziv» kako ti kažeš. Poziv je Božja milost, veliki dar za samog čovjeka, ali i za druge. Ne dobiva se rođenjem. Dobiva se posebnim Božjim zahvatom, Božjom intervencijom u ljudski život koja čovjeka izuzima od «redovnog» načina života, od poziva na brak i čini ga Božjim čovjekom, Božjim znakom u ovom svijetu za sve one kojima je potreban.

To traži žrtvu od čovjeka, to je istina. Ali isto tako daje i radost koju samo Bog može dati. Iz tvog pisma se jako dobro može vidjeti i tvoj otpor prema žrtvi i tvoja sklonost prema redovničkom životu. Ta su se tvoja raspoloženja mijenjala i dok si pisala ovo pismo. U prvom dijelu jači je osjećaj poziva, u drugom je jači otpor prema njemu. Pretpostavljam da i u svom unutarnjem životu prolaziš takve «faze». I to je normalno. Bilo bi neobično kad ne bismo osjećali otpor. Onda bi to bila neka naša prirodna sklonost ili neki zanos, a ne Božji poziv. Poziv koji osjećamo, a naša narav se buni – pravi je poziv. Jer onda on dolazi od Boga i ne trebamo sumnjati da smo ga izmislili. Pitaš se hoćeš li, slijedeći Isusov poziv, učiniti nešto zbog čega ćeš se kasnije kajati. Ali upitaj se tako hoćeš li i odbijajući poziv učiniti nešto zbog čega ćeš se kasnije kajati? Bog želi naš slobodan odgovor, to je istina. I ne želi nam prijetiti, prisiljavati nas na nešto. Ali Bog isto tako ima i svoj plan s nama. Ima za nas neko poslanje, neku zadaću u ovom svijetu. Za taj plan on nam je dao i milosti i talente. Tom planu dao je moć da nas usreći, da nas ostvari kao osobe. Nitko ne može reći da se neće spasiti onaj tko ne slijedi Božji poziv. Ali pitanje je koliko će sama ta osoba biti sretna i ispunjena na mjestu za koje će ipak osjećati da je promašaj. Ne želim te plašiti, ali nema razloga ni da ti ublažavam odgovor. Ima osoba koje su osjećale poziv i nisu se, iz različitih razloga, odazvale. Ostvarile su u životu sve ono što su planirale – obitelj, karijeru, materijalnu sigurnost, sitne radosti, «vikende» kako ti kažeš – i opet nisu sretne. I svojim nezadovoljstvom narušavaju sreću i svojoj obitelji. A nezadovoljni su jer stalno čeznu za nečim drugim što nisu ostvarili. Ako želiš, javi mi se (ili osobno ili pisamcem ili SMS-om) i ispričat ću ti svoje iskustvo – ne mogu u Listiću, bilo bi predugo – ukratko – sad, nakon trinaest godina života u samostanu jako dobro vidim koliki promašaj bi bio da se nisam odazvala Božjem pozivu i kako su se oni koje sam ja mislila usrećiti sasvim dobro usrećili i bez mene i kako bi me zvanje, da ga nisam ostvarila daleko više mučilo (i mene i druge), nego što me je «koštala» žrtva napuštanja svega i odlaska u samostan.

I sad sam zahvalna onima koji su mi rekli da imam zvanje i da ga trebam slijediti umjesto da su me uljuljkavali u udobnost «samo ti uživaj». Makar bi to meni tada možda bilo lakše čuti. Kao što bi i ti sad radije čula – «ne moraš se žrtvovati, samo ti uživaj», a ja ti to, evo, ne mogu reći. U svakom slučaju – niti je redovnički život žrtva bez radosti, niti je obiteljski život uživanje bez žrtve.
Ovdje se radi o stvari koja određuje cijelu tvoju budućnost i nije svejedno kako ćeš odlučiti. Ne može se životni put mjeriti mjerilom – grijeh – nije grijeh. Promašeni poziv je nesreća, a grijeh je stvarati nesreću. Ono što ti se sad u ovom trenutku čini kao lakše, ne znači da je stvarno lakše.

Pročitaj u Evanđelju zgodu s bogatim mladićem. Bio je dobar vjernik. Isus ga je zavolio i pozvao. Poziv je znak posebne ljubavi. On se nije odazvao. Činilo mu se tako lakše. Ali to ga odbijanje nije usrećilo. Otišao je žalostan. Ne bih željela, nikako ne bih željela, da ovo pismo zvuči kao nagovaranje. Ali ti govoriš o Božjem pozivu koji je jasan, i nije upitan poziv nego tvoja spremnost za odaziv. (Isto bih odgovorila djevojci koja bi npr. napisala da osjeća jasan poziv za brak, a ona bi htjela ostati «slobodna» i graditi karijeru ili otići u samostan da izbjegne obiteljske žrtve). Ja ti samo želim reći da nije mala stvar ne odazvati se Bogu jer je u njegovom pozivu sadržano jako, jako puno ljubavi i za tebe i za sve one kojima te On želi poslati i jer On jedini zna što je dobro za nas i što nas čini sretnima. Svoju odluku moraš donijeti svjesno i slobodno – samo ne zaboravi da se sloboda nikad, nikad, nikad ne može odvojiti od odgovornosti.

Ako želiš razgovarati o tome (naravno, uz diskreciju i bez ikakve obveze) opet te pozivam da mi se javiš. Sjećam se da sam u tvojoj dobi i ja željela o tome s nekim razgovarati, a svi koji su dolazili u obzir su mi izgledali strašno prezauzeti, kao što sad valjda tebi mi izgledamo. Ne brini se ti ništa za to što ja imam puno obveza. Moja prva obveza ste vi. I zato, i ti i svi drugi, bez obzira na probleme i pitanja koje imate slobodno se javite i ne brinite se na naše obveze. Sve naše obveze i sve što radimo pada u vodu ako vi zbog njih nemate s kim razgovarati. Jedino što vi trebate – morate nam nekako dati do znanja da to želite.

Evo, ovo je malo potrajalo, ali sudeći po još nekim pismima to nije samo tvoj problem pa mislim da mu možemo posvetiti malo više prostora u Listiću.

Tvoja s. Berislava

(preuzeto iz školskog Listića Ženske opće gimnazije Družbe sestara milosrdnica)