“Zaista, zaista, kažem ti, dok si bio mlađi, opasivao si sam sebe i hodio kud si god htio. Ali, kad ostariš, raširit ćeš ruke svoje, i drugi će te opasivati i voditi kamo ti ne bi htio.” (Iv 21,18) Ovim riječima uskrsnuli Isus predviđa tvrdoglavom i priprostom galilejskom ribaru patnje koje očekuju prvog papu.

Quo vadis, Domine? Kamo ideš, Gospodine?

Sjećamo li se onog događaja iz života već ostarjelog Petra, kad je nakon 30 godina bježeći iz Rima, na savjet Lina i drugih kršćana, susreo Božanskog Učitelja na putu Via Appia Antica?

“Quo vadis, Domine? – Kamo ideš, Gospodine?”, upitao je Petar. A naš Gospodin mu je odgovorio da ide u Rim kako bi bio razapet umjesto apostola. Raskajan, učenik se odmah vratio u Rim gdje je hrabro podnio mučeništvo. (Ovaj susret opisan je u Djelima Petrovim, jednom od najstarijih antičkih apokrifa napisanom na grčkom u drugoj polovici 2. st. Također i sveti Ambrozije u 4. st. ovu zgodu spominje u svojem djelu Sermo contra Auxentium de Basilicis Tradendis (ML 16, 1011).)

Proces, osuda na smrt, smaknuće: tako su se brzo odvili ti događaji. Na njegov osobni zahtjev, Petar je bio razapet na križ s glavom okrenutom prema dolje jer se nije smatrao dostojnim umrijeti poput njegova božanskog Učitelja. Nakon što su skinuli njegovo tijelo s križa, mala i uplašena povorka je ispratila smrtne ostatke Ribara i na brzinu ga ukopala. Smaknuće se dogodilo u Neronovu Cirkusu koji je bio smješten u podnožju brda Vaticanus, najvjerojatnije 13. listopada 64. godine. Mjesto ukopa nije bilo daleko od tog mjesta jer je bio običaj sahraniti takve osobe što bliže mjestu pogubljenja. Štoviše, strah od odmazde nagnao ih je pokopati ga u diskretnom grobnom humku kako se ne bi privukla pozornost potencijalnih oskvrnitelja.

Konstantin gradi Baziliku

Brdo Vatikan koji ne čini dio sedam rimskih brežuljaka, bio je u to vrijeme izvan granica grada. Mnogo vremena nakon toga, u 9. stoljeću, gradu je pridružena i ova regija koja se nalazila s druge strane Tibera. U ono vrijeme, tu se nalazio samo takozvani Cirkus, čija je gradnja bila započeta za vrijeme cara Kaligule i završena za vrijeme cara Nerona po kojemu je dobila ima. Uz Neronov cirkus tu se nalazila i jedna nekropola jer u to vrijeme, po Rimskom zakonu, groblja nisu mogla biti sagrađena unutar grada.

U prvim vremenima kršćanstva, mjesto gdje je sveti Petar bio pokopan bilo je poznato kao grobni humak svetih Petra i Pavla. Ali već u 4. stoljeću, kad je završilo razdoblje progona, Konstantin je dao zatrpati to groblje kako bi se iznad njega sagradila crkva posvećena Prvaku apostola. Bila je to jedna impresivna građevina, ali mnogo manja u odnosu na današnju baziliku čija je gradnja počela u travnju 1506., a bila je posvećena jedno stoljeće kasnije, 18. listopada 1626. kad ju je posvetio papa Urban VIII. Do tog trenutka, kršćanstvo je prošlo kroz mnoge nestabilnosti pa se saznanje o točnom položaju groba izgubilo te je preostao samo opći spomen na njegovo postojanje.

U godini posvećenja nove bazilike, radovi prilikom učvršćivanja Berninijeva baldahina nad glavnim oltarom doveli su do otkrivanja antičke nekropole, ali tehničke graditeljske mogućnosti tog vremena nisu dopuštale da se ispod jednog takvog zdanja može iskapati a da se ne ugrozi stabilnost. Stoga je bilo potrebno čekati…

Jedan grobni humak je pronađen, ali prazan…

Tehnički napredak 20. stoljeća omogućio je da 1930. jedna ekipa stručnjaka vođena mons. Ludwigom Kaasom započne iskapanja. Radovi su se protegli i kroz četrdesete godine pa je u Svetoj godini – 1950. u svojem božićnom obraćanju papa Pio XII. službeno objavio rezultate istraživanja: otkriveno je jedno mjesto koje je po svemu sudeći grobni humak svetog Petra, ali se u njemu nisu nalazile apostolove kosti.

Tri godine kasnije, kosti su konačno pronađene skrivene u bočnom zidu. Pojavili su se novi podaci koji su potvrdili prethodna istraživanja kojima je utvrđeno da se uistinu radi o grobnom humku prvaka Apostola. U tom trenutku posebno važni su bili radovi jednog tima na čelu s kriptografkinjom Margheritom Guarducci koja je dešifrirala na mjestu iskopina jedan antički natpis napisan na grčkom jeziku: “Petar je ovdje”.

Ostatci pronađenih kostiju, sveukupno njih osam, umotani su u vrijedni grimiz i zlato. Kroz precizna istraživanja, otkrilo se da pripadaju jednom starijem čovjeku, u dobi od 60 do 70 godina koji je živio većinu svojeg života u Galileji, u blizini Tiberijadskog jezera.

Pronađene i identificirane relikvije sv. Petra

Papa Pavao VI. 26. lipnja 1968. objavio je konačno kršćanstvu da su relikvije sv. Petra identificirane: “Pronađeni su sveti posmrtni ostatci Prvaka Apostola, onoga koji je bio izabran od Gospodina kao temelj njegove Crkve i kojemu je Gospodin uručio ključeve svojeg Kraljevstva sa zadaćom da pase i ujedinjuje njegovo stado, otkupljeno čovječanstvo, sve do njegova slavnog povrataka.”

A oni koji su mogli častiti kosti Apostolskog prvaka mogli su iskusiti da iz tih relikvija odjekuju, već dva tisućljeća, riječi koje je Isus rekao: “Ti si Petar Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata paklena neće je nadvladati.” (Mt 16,18).

Antonio Jakoš Ilija EP | Rivista Araldi del Vangelo

Prijevod: s. Maja Ivković | Bitno.net