Prenosimo govor kojim je sv. Ivan XXIII., u crkvi sv. Petra 11. listopada 1962. svečano otvorio II. Vatikanski opći sabor.

Ivan XXIII

Časna Braćo!

RADUJE SE MAJKA CRKVA, što je po naročitom daru Božje Providnosti već osvanuo silno željeni dan, u koji ovdje, kraj groba blaženoga Petra, svečano počinje II. vatikanski opći crkveni sabor pod zaštitom Bogorodice Djevice, koje se danas također slavi božansko majčinstvo.

Opći crkveni sabori u Crkvi

Slijed raznih crkvenih sabora, koji su držani u povijesti – bilo 20 ekumenskih, općih, bilo i važnih bezbrojnih pokrajinskih i nacionalnih – jasno svjedoče o životnoj snazi Katoličke Crkve i označuju svijetle točke njezine povijesti.

Odluka najnovijeg i poniznoga Nasljednika svetoga Petra, koji vam evo govori, da sazove ovaj preslavni Zbor, kani ponovno istaknuti crkveno Učiteljstvo, koje nikad ne pomanjkava i ne prestaje nego snažno traje, dok je svijeta i vijeka; također ga želi u izvanrednu obliku prikazati svim ljudima našega doba u svijetu obazirući se na zablude, potrebe i povoljne mogućnosti.

Otvarajući dakle ovaj opći crkveni sabor, Kristov Namjesnik koji vam govori, obazire se, kako je razumljivo i uputno, na prošle vremena, da posluša njihov odjek, koji je snažan i ulijeva dušama hrabrost: rado se naime sjeća Vrhovnih Svećenika, najstarijih vremena i novijega doba, koji su s crkvenih sabora, držanih bilo na Istoku, bilo na Zapadu, od četvrtoga stoljeća pa kroz srednji vijek i do u novije vrijeme, prenijeli svjedočanstva časnih i ozbiljnih ovakovih glasova. Ti glasovi neprestano uzdižu pobjedničko slavlje one božanske i čovječanske Ustanove, to jest Kristove Crkve, koja od Božanskog Otkupitelja prima ime, darove milosti i svu snagu.

I premda sve ovo uzrokuje duhovnu radost, ipak moramo istaknuti da su premnoge žalosti i gorčine dugi niz od 19. stoljeća zamračivale ovu povijest. Istinito je bilo i istinitim ostaje, što je nekoć starac Šimun prorekao Isusovoj Majci Mariji: “Ovaj je određen za propast i uzdignuće mnogih i za znak osporavan kojemu će se protiviti” (Lk 2,34).

I sam Isus, kad je odrastao, očevidno je pokazao kako će svijet tijekom vremena protiv Njega ustajati i u tom je smislu izgovorio ove tajanstvene riječi: “Tko vas sluša, mene sluša” (Lk 10,16). Nadalje, kako vidimo zapisano kod istoga svetoga Luke, koji navodi spomenute riječi, kazao je i ovo: “Tko nije sa mnom, protiv mene je i tko sa mnom ne sabire, taj rasiplje” (Lk 11,23).

Doista preozbiljne stvari i pitanja što ih ljudski rod mora rješavati, ostaju poslije skoro 20 stoljeća bez promjene: Isus Krist, naime, vazda je središte povijesti i života: ljudi ili pristaju uz Njega i uz Njegovu Crkvu pa tako uživaju blagodati svjetla, dobrote, zdrava poretka i mira; ili bez Njega žive ili rade protiv Njega i namjerno ostaju izvan Crkve, te odatle među njima nastaje pomutnja, ljudski se međusobni odnosi zaoštravaju i prijeti opasnost krvavih ratova.

Opći crkveni sabori, kad god se sastaju, svečano propovijedaju ovu povezanost s Kristom i s Njegovom Crkvom i na sve strane ižaruju svjetlo istine, daju pravi smjer životu pojedinaca, obitelji i društva; potiču i učvršćuju duhovne sile i neprestano uzdižu duše prema istinskim i vječnim dobrima.

Svjedočanstva ovog izvanrednog Učiteljstva Crkve, to jest općih crkvenih sabora, imamo pred očima dok razmatramo razna razdoblja ovih dvadeset stoljeća kršćanske povijesti. I te isprave i svjedočanstva sadržana su u mnogo važnih svezaka: pa ih treba cijeniti kao sveto blago, koje je pohranjeno po rimskim pismohranama i po najslavnijim knjižnicama cijeloga svijeta.

Postanak i uzrok II. vatikanskog općeg sabora

A što se tiče postanka i uzroka ovoga prevažnoga događaja, radi kojega Nam se svidjelo ovdje vas sabrati, dovoljno je opet donijeti svjedočanstvo, ponizno doduše, ali koje Mi možemo navesti iz svog iskustva: bila Nam je zamisao za ovaj crkveni sabor došla skoro iznenada i potom smo je pred svetim kardinalskim zborom priprosto izrekli u onaj sretni dan 25. siječnja 1959., na blagdan Obraćenja svetog Pavla, u njegovoj crkvi uz ostijski put u Rimu. Odmah je ta iznenadna vijest duše prisutnih dirnula kao sjajnom zrakom svjetlosti i svi su bili milo iznenađeni – vidjelo im se na licu i očima. A ujedno se po svemu svijetu raspalio snažan žar i svi su ljudi počeli željno iščekivati da se sabor zaista sazove.

Međutim, zamašan i težak posao oko priprave općega crkvenoga sabora vršio se tri godine. Radilo se o tome da se pomnije i dublje istraži u kakvoj je časti Vjera, vjerski život i snaga kršćana, osobito katolika, u naše doba.

Doista Nam se čini opravdano, da je vrijeme koje je provedeno u pripravama za ovaj opći crkveni sabor, bilo kao prvi znak i dar nebeske milosti.

Obasjana svjetlošću ovoga Sabora, Crkva će, kako se čvrsto uzdamo, porasti u duhovnim bogatstvima i crpeći iz njega nove snage neustrašivo će gledati u budućnost. Crkva će naime uvesti prikladne nadopune i mudro rasporediti međusobnu pomoćnu suradnju te će tako postići da ljudi, obitelji i narodi usmjeravaju svoje misli prema nebeskim stvarima i vrijednostima.

I tako za ovaj opći crkveni sabor po savjesti dugujemo najveću zahvalnost Svevišnjem Davaocu svih dobara, pa trebamo pjevati slavu Krista Gospodina, koji je nepobijeđeni i besmrtni Kralj vjekova i naroda.

Sabor

Prikladno je da se drži opći crkveni sabor

I još nešto, Časna Braćo, uputno je da u ovoj stvari predložimo vašoj pažnji i da povećamo svetu radost koja u ovaj svečani čas ispunja naše duše. Neka nam bude slobodno u ovom presjajnom zboru javno kazati da se početak ovog općega crkvenoga sabora zbiva u prikladnim vremenskim prilikama.

Često se, doduše, događa, kako možemo iskusiti u svagdanjem vršenju apostolske službe, da Nam uši vrijeđaju mišljenja osoba koje izgaraju od želje za napretkom vjere, ali ipak nisu dovoljno umjerene ni razborite u procjeni stvarnosti. Oni naime u sadašnjim prilikama čovječanstva vide samo ruševine i grdne nevolje; neprestano govore da je naše doba, podređeno prošlim stoljećima, posve pošlo nizbrdo i u gore; i zato se vladaju kao da iz povijesti, koja je učiteljica života, ništa ne bi imali učiti i kao da bi u doba prijašnjih crkvenih sabora sve bilo sretno i pravilno u punoj pobjedi kršćanskih istina, vjerskoga života i pravedne slobode Crkve.

Nama se, naprotiv, čini da moramo misliti drukčije nego ovi zloguki proroci nesreća, koji uvijek naviještaju gore događaje, kao da bi neposredno prijetila propast svijeta.

U ovom razdoblju povijesti, kad se čini da ljudsko društvo ulazi u novi poredak, nužno je, dapače, upoznati tajanstvene nakane Božje Providnosti, koja u slijedu vremena i po ljudskim djelima i većinom mimo ljudskog očekivanja, postiže svoju svrhu i sve, pa i ljudske protivštine i nevolje, mudro okreće na dobro Crkve.

Ovo je lako uvidjeti, ako se pomno razmotre preteška pitanja i nevolje političke i gospodarske naravi.

Ta pitanja i teškoće posve pritišću ljude i odvraćaju njihove misli i nastojanja od vjerskih stvari koje su predmet crkvenog Učiteljstva. Ovo stanje nije nipošto dobro, pa je pravedno da bude odbačeno kao nevaljano. Svatko ipak mora priznati da ove nove životne prilike imaju barem tu prednost, da su već uklonjene nebrojene zapreke kojima su nekoć sinovi ovoga svijeta običavali smetati slobodu crkvenoga djelovanja. Dovoljno je, naime, tek letimično prelistati crkvenu povijest, da odmah bude jasno kako su i opći crkveni sabori, kojih je slijed i rad zabilježen zlatnim slovima u crkvenoj povijesti, često držani uz najveće teškoće i žalosne neprilike, jer su se državne vlasti nedopušteno miješale u crkvene stvari. Svjetovni naime vladari katkad su iskreno željeli štititi Crkvu, ali ta je njihova zaštita u više slučajeva donosila duhovnu štetu i opasnost, budući da su se češće vodili političkim pobudama i odveć išli za svojim probitcima.

Priznajemo, doduše, da se danas veoma žalostimo što među vama nema premnogih biskupa koji su nam doista veoma dragi; oni su radi Kristove vjere po tamnicama ili ih pritišću druge zapreke, pa Nas njihova uspomena potiče da se za njih veoma žarko Bogu molimo. Ipak Nas ispunja pouzdanje i velika utjeha, što je danas, kako vidimo, Crkva konačno oslobođena tolikih svjetovnih zapreka iz prošlosti, pa iz ovoga vatikanskoga svetišta kao iz kakve nove dvorane Posljednje večere apostola, po vama može dići svoj glas, pun veličanstva i ozbiljnosti.

Glavna zadaća Sabora: obrana i širenje kršćanske istine 

Opći crkveni sabor najviše ide za tim da se sveti poklad kršćanskog nauka uspješnije čuva i naviješta svijetu. Ovaj nauk obuhvaća čitava čovjeka, koji je sastavljen od tijela i duše. Isti taj nauk nama, stanovnicima ove Zemlje, zapovijeda, da kao pobožni putnici, hodočasnici, težimo za nebeskom domovinom.

A to pokazuje kako se mora urediti ovaj naš smrtni život; da vršimo dužnosti koje nas vežu prema našoj zemaljskoj i nebeskoj domovini, pa da tako možemo postići svrhu koju nam je Bog odredio. To znači da su svi ljudi uopće, bilo pojedinci, bilo društveno povezani, dužni neprestano težiti za nebeskim dobrima, dokle god su živi i da bi to postigli moraju se služiti zemaljskim stvarima, ali ipak tako, da upotreba ovih zemaljskih dobara ne bude na uštrb vječnoga blaženstva.

Istina je da je Krist Gospodin kazao ovu misao: “Tražite prije kraljevstvo Božje i njegovu pravdu” (Mt 6,33). A ova riječ – prije – ističe, kamo treba usmjeriti svoje sile i misli, ali nipošto ne smijemo zanemariti ostale riječi ove Gospodnje zapovijedi koje slijede: “I sve će vam se ovo nadodati” (Mt 6,33). I zaista ih je vazda bilo i još ih ima u Crkvi što svim silama teže za evanđeoskom savršenošću i u isto vrijeme pomažu razvoj ljudskoga društva; oni naime svojim dobrim primjerima, svojim spasonosnim pothvatima milosrđa uvelike promiču sve, što je uzvišenije i plemenitije u ljudskom društvu.

A da ovaj nauk zahvati mnogostruka područja ljudske djelatnosti, koja se tiču pojedinaca, obitelji, društva, nužno je prije svega, da Crkva nikad ne odvraća očiju od svete baštine istine koju je primila od starih, ali je ujedno nužno da se obazire na sadašnjost, što je sa sobom donijela nove uvjete i oblike života te otvorila nove putove katoličkom apostolskom radu.

Stoga Crkva nije sa strane ravnodušno motrila divna iznašašća ljudskog uma na razvoj znanosti, kojima se danas služimo, nego je bila sposobna da sve to pravo prosuđuje; i sve je ovo pratila veoma pomno i pažljivo, opominjući neprestano ljude, da iznad vidljivih stvari upravljaju svoje oči prema Bogu, izvoru sve mudrosti i ljepote. Crkva opominje ljude, kojima je bilo kazano: “Podložite sebi zemlju i budite joj gospodari!” (Post 1,28), da nikad ne zaborave onu prevažnu zapovijed: “Gospodinu se Bogu svome klanjaj i njemu jedinome služi!” (Mt 4,10; Lk, 4,8),  da ne bi nestalni sjaj vidljivih stvari zapriječio istinski napredak.

Kako danas treba promicati kršćansku nauku

Pošto je to prikazano, Časna Braćo, dovoljno je jasno što se očekuje od općega crkvenoga sabora u pitanju kršćanskog nauka.

Dvadeset i prvi opći crkveni sabor, koji se služi uspješnom i vrlo cijenjenom pomoći onih što se odlikuju u raznim granama crkvenih znanosti ili obiluju iskustvom u apostolskom radu ili su vrsni upravitelji, želi predati čitav, neumanjeni, neiskrivljeni katolički nauk, koji je unatoč poteškoćama protivnostima, ostao zajedničkom duhovnom baštinom svih ljudi. Ova baština, doduše, nije svima mila, ali se svima, koji su dobre volje, otvara kao prebogato očuvano blago.

Ali naš posao nije samo čuvati ovo dragocjeno blago, kao da bismo se samo brinuli za kakvu starinu, nego se spremno i marno, neustrašivo moramo sada posvećivati zadaći koju zahtijeva naše vrijeme i tako nastavljati put kojim Crkva stupa skoro dvadeset stoljeća.

Na ovom crkvenom saboru nije naša glavna zadaća raspravljati o nekim temeljnim poglavljima crkvenog nauka i tako opširnije ponavljati ono što su predali Oci i bogoslovski stručnjaci, stari i noviji, a mi opravdano mislimo da vi to dobro znate i držite u vašoj pameti.

Da bi se naime držale samo ovakve rasprave nije bilo nužno sazivati opći crkveni sabor. Ali sad je potrebno da sav kršćanski nauk, ne izuzimljući nijednog njegovog dijela, u ova naša vremena svi prihvate novim marom, vedre i smirene duše, onako točno predanog i tako izraženog, kako odsijeva osobito iz spisa Tridentskoga i Prvoga vatikanskoga sabora. Treba, kao što to silno žele svi iskreni pobornici kršćanske, katoličke i apostolske istine, da se isti nauk svestranije i dublje upozna, te da on savršenije prožme i oblikuje duše. A ovaj sigurni i nepromjenjivi nauk, koji moramo vjerno i s poštovanjem primati, potrebno je onako istraživati i prikazivati, kako to zahtijevaju naša vremena. Jedno je naime samo blago Vjere ili istine koje su sadržane u našem časnom nauku, a drugo je način kako se te istine izriču, dok ostaje isti smisao i značenje. Nužno će biti da se vrlo mnogo pazi na taj način izricanja i kako bude potrebno, strpljivo će se paziti da se on izradi. Bit će naime nužno uvesti takav način tumačenja koji bolje odgovara crkvenom Učiteljstvu, što je naročito pastoralnoga značaja.

Kako treba pobijati zablude

Na početku Drugog vatikanskog crkvenoga sabora, jasnije je nego ikad inače, da istina Gospodnja ostaje zauvijek. I doista vidimo, dok prolazi razdoblje za razdobljem, kako se nestalna ljudska mišljenja, koja su međusobno oprečna, redom gube, te kako zablude često brzo iščezavaju – jedva što su nastale – kao što sunce razgoni maglu.

A tim se zabludama Crkva vazda opirala, često ih je i osuđivala i to najodlučnijom strogošću. Što se tiče današnjega vremena, Kristova Zaručnica-Crkva, više voli primjenjivati lijek milosrđa nego se laćati oružja strogosti. Crkva drži da se današnjim potrebama bolje udovoljava ako se snaga kršćanskog nauka više i bolje propovijeda, nego ako se osuđuju zablude. Ne znači to da nema krivih naučavanja, opasnih mišljenja i shvaćanja, protiv kojih je nužno tražiti obranu i pobijati ih, ali budući da je sve to jako otvoreno protiv pravih načela poštenja i rađa tako pogubne plodove, čini se da ih već sami ljudi počinju osuđivati, a osobito onakve nećudoredne pojave koje preziru Boga i njegove zakone, pa onda preveliko pouzdanje u napredak tehnike i blagostanje koje se temelji isključivo na udobnu životu. Ljudi se sve više uvjeravaju da je vrlo važno pitanje dostojanstvo ljudske osobe i njezino skladno usavršenje i tom je pitanju veoma teško naći rješenje. A što je najvažnije, ljudi napokon uče iz iskustva da vanjska sila, drugima nametnuta, moć oružja i politička premoć, nikako nije dovoljna da se sretno riješe veoma teška pitanja koja ih muče.

U ovim prilikama Katolička Crkva na ovom svojem općem Saboru diže zublju vjerske istine i želi se pokazati kao preljubazna mati svih ljudi, dobrostiva, strpljiva, puna milosrđa i dobrote i prema onim sinovima koji podnose toliko teškoća. Ona, kao nekoć Petar nevoljniku koji je od njega prosio milostinju, govori: “Srebra i zlata nemam, ali što imam, dajem ti: U ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodi!” (Dj 3,6). Crkva naime ljudima našega vremena ne pruža nestalno bogatstvo niti obećaje samo zemaljsku sreću, nego im daje dobra nebeske milosti koja ljude uzdižu do dostojanstva Božjih sinova i ujedno im omogućuju ostvarivati čovječniji život i snažno ga braniti. Otvara im izvore svojeg životvornog nauka i tako oni, obasjani Kristovim svjetlom, mogu temeljito razumjeti što su oni zapravo, kakvo je njihovo uzvišeno veličanstvo, za kojim ciljem moraju ići. Konačno, ona pomoću svojih sinova posvuda širi doseg kršćanske ljubavi i milosrđa kojim se najbolje ništi sjeme nesloge i najuspješnije promiče sloga, pravedan mir i bratsko jedinstvo svih ljudi.

Treba promicati jedinstvo kršćanskoga svijeta i svega čovječanstva

Ova briga Crkve za širenje i obranu istine dolazi odatle, što po odluci Boga “koji hoće da se svi ljudi spase i postignu spoznaju istine” (1 Tim 2,4), ljudi samo uz pomoć cjelovitog objavljenog nauka mogu doći do savršena i veoma čvrsta jedinstva duhova s kojim je vezan istinski mir i vječno spasenje.

A, nažalost, čitava kršćanska obitelj još nije potpuno i savršeno postigla ovo vidljivo jedinstvo u istini. Ali Katolička Crkva smatra da joj je dužnost marljivo djelovati kako bi se ostvarilo veliko otajstvo onoga jedinstva koje je Isus Krist uoči svoje muke i smrti žarko molio od svoga Nebeskog Oca. Crkva uživa preslatki mir znajući da je najuže sjedinjena s ovom Kristovom molitvom, dapače se iskreno raduje gledajući kako se u istu svrhu mole i oni koji su izvan njezina krila, te njihove molitve donose spasonosne i sve bogatije plodove. Ako naime bolje promotrimo ovo isto jedinstvo koje je Isus Krist molio svojoj Crkvi, čini se kao da ono blješti trostrukom zrakom višnjeg i spasonosnog svjetla, što mu odgovaraju: međusobno jedinstvo katolika, koje se mora sačuvati veoma čvrsto i svijetliti kao primjer. Nadalje, jedinstvo pobožnih molitava i veoma žarkih želja kojim kršćani, rastavljeni od ove Svete Stolice, ištu da se s nama sjedine;. Napokon, jedinstvo u štovanju i časti, koju Katoličkoj Crkvi iskazuju oni koji još ne ispovijedaju razne kršćanske oblike vjere.

Kad je već o tome govor, treba veoma žaliti što još golem dio čovječanstva – premda su svi ljudi koji se rađaju otkupljeni Kristovom krvlju – još ne sudjeluje u izvorima višnje milosti koji su u Katoličkoj Crkvi. Zato se Katoličkoj Crkvi, koja svojim svjetlom sve obasjava, te snaga njezina nadnaravnoga jedinstva povoljno djeluje na dobro svega ljudskoga roda, mogu skladno primijeniti ove prejasne pohvale svetog Ciprijana: “Obasjana Gospodnjim svjetlom, Crkva svoje zrake širi po svemu svijetu, a ipak je samo jedno svjetlo koje se širi na sve strane, a da se ne rastavlja jedinstvo Tijela. Bogatstvom plodnosti po svoj zemlji širi svoje grane – potoke koji obilno teku dalje širi, a ipak je samo jedna glava i jedan izvor i jedna mati obilate plodnosti. Ona nas rađa, njezino nas mlijeko hrani, njezinim duhom živimo.” (De Catholicae Ecclesia Unitate, 5.)

Časna Braćo!

Drugi vatikanski crkveni sabor to je odlučio provesti. I dok zajedno okuplja glavne sile Crkve i snažno se trudi da ljudi primaju navještaj spasenja, on probija i učvršćuje put kojim će se ostvariti jedinstvo čovječanstva, koje je kao nužni temelj da se zemaljska zajednica uredi slično nebeskom Gradu “u kojem kraljuje istina, a ljubav je u njemu zakonom, dok mu je vječnost mjerom” (Sv. Augustin, Pismo 158, 3).

Zaključak

A sad se “naš glas obraća vama” (2 Kor 6,11), Časna Braćo u biskupskoj službi! Evo nas već skupa sabranih u ovoj vatikanskoj crkvi u kojoj je stožer povijesti Crkve, gdje se sada Nebo i zemlja najuže povezuju kao saveznici; ovdje kod groba svetoga Petra i tolikih drugih Naših svetih prethodnika. Njihov pepeo u ovom svečanom času čini se kao da kliče u kakvu tajanstvenu drhtaju.

Ovaj opći crkveni sabor koji počinje, sviće u Crkvi kao dan što blješti presjajnom svjetlošću. Istom je zora zarudjela, ali eto već slatko puni naša srca prvi navještaj dana koji je na pomolu! Sve ovdje odiše svetošću, sve potiče na radost i zanos. Motrimo doista zvijezde koje svojim sjajem povećavaju veličanstvenost ovoga hrama i po svjedočanstvu Ivana Apostola te ste zvijezde vi (Otk 1,20). I po vama kao da gledamo kako svijetle zlatni svijećnjaci oko groba apostolskoga Prvaka, a to su crkve koje su vama povjerene. Vidimo do vas muževe prejasne dostojanstvom, koji su se iz svih pet dijelova svijeta skupili u Rim da predstavljaju svoje narode, te su ovdje puni poštovanja i najsrdačnije primljeni.

Stoga treba otvoreno reći da su se nebesnici i zemaljski stanovnici udružili i skupa održavaju Sabor: uloga je blaženih nebesnika da zaštićuju naše napore, a vjernih kršćana da nastave Bogu upravljati žarke molitve, a svih vas da spremno slušate višnja nadahnuća Duha Svetoga i da živo nastojite da vaši zajednički napori što bolje odgovaraju željama i potrebama raznih naroda. Pa da se to zaista dogodi, nužno je da u vas bude vedrina i mir duša, bratska sloga, umjerenost u pothvatima, dostojanstvo u raspravama, mudrost u svima zaključcima.

Daj Bože da vaš mnogostruki trud i djela u koja ne samo svi narodi upiru oči, nego i sav svijet polaže nadu, obilato ispune sva očekivanja!

Svemogući Bože, u Te polažemo sve svoje pouzdanje, jer se ne uzdamo u svoje slabe sile! Pogledaj milostivo na ove Pastire Tvoje Crkve! Neka svjetlo Tvoje višnje milosti bude s nama, kad budemo donosili odluke; neka nas pomaže kad budemo stvarali crkvene zakone! Milo usliši molitve koje Ti u jedinstvu vjere jednoglasno i jednodušno prikazujemo!

O Marijo, “Pomoćnice kršćana”, “Pomoćnice biskupa!” Nedavno smo u Tvojem svetištu u Loretu, u kojem Nam je bilo milo pokloniti se Otajstvu utjelovljenja, ponovno na poseban način iskusili Tvoju ljubav, Tvojom pomoću upravi sve prema radosnu, čestitu, sretnu svršetku i skupa sa svetim Josipom, Tvojim zaručnikom, sa svetim apostolima Petrom i Pavlom, svetima Ivanom Krstiteljem i Ivanom Evanđelistom, moli Boga za nas!

Isusu Kristu, našem preljubeznom Otkupitelju, besmrtnom Kralju naroda i vremena: neka je ljubav, moć i slava u vijeke vjekova! Amen!

Prijevod Govora objavljen u: GLASNIK Srca Isusova i Marijina, god. XIV., prosinac 1962., broj 12., str. 297-304.

Bitno.net