U posljednje vrijeme sve češće u svojoj široj okolini slušam manje-više sličnu argumentaciju koja bi se dala svesti pod ovakav zajednički nazivnik:za slaviti Boga nije nam potrebna Crkva, jer Bog je jednako s nama i u privatnosti naše sobe, na livadi pod vedrim nebom,  razgovaramo s njime svojevrsnom izmjenom mentalnih energija.  Razgovor je to bez posrednika kao u ispovijedi, jer Bog nas naravno uvijek čuje i zna sve naše misli izrekli ih mi naglas ili ne.

Zatim, sve je češći stav koji čujem u nekim razgovorima da su moji sugovornici, dakako, vjernici, no vjernici koji imaju odmak od institucije u okrilju koje su primili svoj prvi sakrament, jer, više do nje ne drže , traže joj i broje mane,  upotrebljavaju teške riječi,  sve težu  jednu od druge.

To me baš žalosti.Žalosti me utoliko više što imam osjećaj da su ljudska srca sve tvrđa i ne žele čuti da možda i nemaju pravo, da se jednom krajnjom individualizacijom i okrenutosti isključivo sebi samima ustvari sve više udaljavaju od temeljne poruke ljubavi i darivanja sebe drugima, poruke koju nam je u naslijeđe ostavio Jedini koji je tako u potpunosti zapravo i živio.

Tako molitva nije više molitva, već Razgovor, Bog više nije Bog, već božanska Energija ili još bolje, Nešto, Crkvu zamjenjuje ledina, ispovijed nije potrebna jer ionako nastojimo živjeti po nekakvim etičkim načelima, a ionako se svi ispovijede pa opet griješe, pa kakve vajde sve to  ima? I sve tako u tom stilu, neke modificirane, nazvat ću je namjerno tako, new age filozofije 21. stoljeća.

Pa se pitam: gdje je zapravo Bog?

Onaj moj Bog kojeg volim i štujem, kojeg molim i kojem pjevam, kome upirem svoje suze i svoje osmijehe? Koji je uvijek prisutan i voli me baš uvijek,i  kad ja, tako savršeno nedosljedna i ljudska udrem krivim putem, a On čeka, razumijem to tek danas u potpunosti kad sam mama, čeka strpljivo i blago da se ponovno okrenem licem prema Njemu pa da mi samo rekne: tu sam. Uvijek.

Znam, istina je da je sveprisutan.On zaista jest posvuda, znam da svaka moja misao nije u potpunosti samo moja jer je i On svaku čuje, znam da se skriva u fijuku bure, u povijanju trave, šumu valova…znam. Znam.

Ali što mogu kad Ga najjače osjećam baš tamo,u onih nekoliko kvadrata s nekoliko klupa i jednim oltarom? Baš tamo je srce puno onako kako samo jedno razgaljeno srce može biti, molitva je najbistrija , glas najzvonkiji.

I shvaćam:baš tako, i nikako drugačije, je i On to zamislio.

Ne da je zamislio, nego je i smislio način, najljepši, najmističniji, najstvarniji,kako da ostane i fizički uz nas kroz sve ove vjekove koji prođoše od dana kad je i sam kročio ovom zemljom. Ostavivši u zalog sebe da krijepi nas prevrtljive ,sumnjičave i slabe, dao nam je način da opstanemo uz njega sve dok nas bude.

Ostavio nam je svoju Crkvu,živu, savez ljudi i Boga, da je njegujemo i čuvamo kao nešto najdragocjenije što imamo tu na zemlji.Čini je svatko  od nas, i ona je ničija i svačija. I zaista, istina je: Bog se zbilja nalazi i na livadi, i u privatnosti naših zidova i srca ,no nigdje nije radije  nego tamo gdje se okupi mnoštvo Njegovih. Jedan čovjek može teškom mukom gurnuti auto da bi upalio, no trojica će to učiniti još lakše.Upaliti će prije. Tako nas i snaga zajedničke molitve gura svojom silinom ravno u zagrljaj Bogu.Tko da se tome odupre?

I onda, gdje je zapravo Bog? Odgovor mi se nameće sam po sebi:On je svugdje, no živi eto već 21 vijek na poseban način u vjernim srcima što se krijepe zalogom koji nam je ostavio ,svojim  Tijelom, da nikad ne umre,da nikad ne umremo.Da dišemo,da živimo,da se plačemo i smijemo, uvijek i samo s Njim.

Dok Ga imamo,imamo Život.Dok ga slušamo,imamo  Ljubav.

Što čovjeku više treba?

Nikolina Nakić