Sveti Pavao je o sebi govorio kao o “prvom među grešnicima” (vidi 1 Tim 1,15), ali je također znao i da je svetac.

Sveti Pavao smatra, isto kao što smatra Katolička Crkva, da su krjepošću svojega krštenja svi kršćani “sveci”. Biti “svetac” znači biti “svet čovjek”, a kršćani su sveti ne zbog nečeg što su naučili ili napravili nego zato što u njima prebiva svemogući Bog. Sveti smo zato što smo hramovi Duha Svetoga – a prema Pavlovu svjetonazoru na zemlji ništa nije svetije od hrama Božjega.

Stoga sveti Pavao ovako započinje Poslanicu Kološanima: “Kološanima, svetoj i vjernoj braći u Kristu. Milost vam i mir od Boga, Oca našega! Zahvaljujemo Bogu, Ocu Gospodina našega Isusa Krista, svagda za vas moleći. Jer čuli smo za vašu vjeru u Kristu Isusu i za ljubav koju gajite prema svima svetima… osnaženi svakom snagom, po sili Slave njegove, za svaku postojanost i strpljivost; s radošću zahvaljujući Ocu, koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti” (Kol 1,2–12; naglašavanje autorovo).

Svetost – biti svet – jest poziv koji je zajednički svim kršćanima. Međutim, u kratkom odlomku iz Poslanice Kološanima, Pavao razlikuje svete na zemlji (Kol 1,2) od “svetih u svjetlosti” (Kol 1,12) – koje će katolička pobožnost kasnije s poštovanjem nazvati “vojujućom Crkvom” i “proslavljenom Crkvom”. Poslanica Hebrejima (12,1) proslavljenu Crkvu uspoređuje s “oblakom svjedokâ” koji okružuje vojujuću Crkvu.

Svetima na zemlji koji dijele naš poziv dajemo našu ljubav. Svetima u svjetlosti iskazujemo posebnu čast koju nazivamo čašćenjem. Ta čast nije jednaka onoj koju iskazujemo samom Bogu. Ona je više nalik na duboko poštovanje koje osjećamo prema vlastitim roditeljima ili djedovima i bakama. Toliko ih volimo da uokvirujemo njihove fotografije i stavljamo ih na istaknuta mjesta u naše domove. Ne bismo trebali oklijevati tražiti od naših roditelja da mole za nas; niti bismo trebali oklijevati to isto tražiti od naših predaka po vjeri.

I sam je sveti Pavao u Poslanici Kološanima molio za zagovor “svetih” (vidi Kol 4,3). Jer kao što smo dionici  života i božanske naravi Isusa Krista, jednako tako smo dionici i u njegovoj jedinstvenoj službi “jedinog posrednika između Boga i ljudi” (1 Tim 2,5). Tako je sveti Pavao mogao “preporučiti prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude” (1 Tim 2,1). Mogao je, štoviše, obećati da će uvjeriti svete u Kolosima da će i sam posredovati u njihovo ime: “neprestano za vas molimo” (Kol 1,9).

Imajući na umu ono što nam je poznato iz drugih dijelova Novoga zavjeta, možemo biti sigurni da zagovor svetoga Pavla nije prestao čak ni danas. Otkrivenje (6,9–10) prikazuje mučenike na nebu, koji su i te kako svjesni događaja na zemlji, zbog kojih vape za Božjom zadovoljštinom. I sam Isus, u jednoj od svojih parabola, oslikava nebeski zagovor (Lk 16,27–28).

Rani su kršćani bili veoma pobožni prema općinstvu svetih. Nije to bilo samo pitanje čašćenja njihovih predaka, budući da oni o svecima nisu razmišljali kao da su mrtvi i stoga uklonjeni iz njihove prisutnosti. Vjerovali su da su sveci još i prisutniji u Crkvi na zemlji, budući da su živjeli u Božjoj prisutnosti. Sveci nisu bili mrtvi; naprotiv, bili su življi nego Crkva na zemlji.

Pobožnost ranih kršćana očita je u stotinama arheoloških nalazišta, u velikim umjetničkim djelima i polupismenim natpisima, u spomenicima i običnim kućanskim predmetima. Vapaj Crkve na zemlji bez prestanka se uzdiže do svetaca na nebu: “molite za nas” i “blagoslovite nas”.

Nebeski blaženici bili su dio velike obitelji Crkve, a kršćani koji su ih nadživjeli obljetnice njihove smrti slavili su poput “rođendanâ”;  mnoge su od njih i trajno obilježavali u kalendaru opće Crkve.

Učenjak Peter Brown više je puta naglasio da ovo nije bila praznovjerna pobožnost “svjetine”. To nije bio zaostatak poganstva. Pogani su, zapravo, bili prestravljeni kršćanskom pobožnosti prema svecima i osuđivali je kao nedoličnu!

Naprotiv, u ranom su kršćanstvu upravo najveći poznavatelji Svetoga pisma bili oni koji su njegovali najživlju pobožnost prema svecima. To pronalazimo detaljno objašnjeno na najrječitiji način u zapisima onih poznavatelja Svetoga pisma koje danas poznajemo kao svetoga Jeronima, svetoga Augustina i svetoga Ivana Zlatoustog.

Jeronimova pobožnost je bila tako velika da je običavao svoja nedjeljna popodneva provoditi u šetnji među posmrtnim ostatcima mučenika u mračnim hodnicima rimskih katakombi.

U 4. stoljeću sveti Ivan Zlatousti divio se obratu koju je stvorio kult svetaca. “Čak se i car… koji nosi grimiz i na čiji se mig sve trese, često pruža pred grobnicom mučenika i zaziva tog sveca da moli za njega” – sveca koji je, u svojemu zemaljskom životu, bio možda tek običan čovjek bez ikakve važnosti. Tko se sad trese? Također je govorio i o poniznim ženama koje su od svetaca tražile zaštitu za svoje muževe kad bi oni bili na nekom opasnom putovanju.1

Sveti je Augustin često propovijedao o životima svetaca i napisao je nekoliko podužih apologija katoličke pobožnosti prema svecima. Najčešće je odgovarao na napade od strane manihejaca – krivovjernika koji su bili toliko čudni da su zapravo više bili pogani nego kršćani. Pa ipak, njihovi su argumenti tako upadljivo slični onim argumentima koje danas možemo čuti od antikatolika. “Molitve mučenika nam pomažu”, propovijedao je sveti Augustin. “Doista, upravo se po ovim svečanostima obilježava vaša svetost… da ne bismo mislili kako dajemo nešto mučenicima time što slavimo njihove najsvečanije dane. Oni ne trebaju naša slavlja, budući da se na nebu raduju s anđelima. Oni će se radovati s nama ne toliko budemo li ih častili, koliko budemo li ih nasljedovali.”2 [naglašavanje autorovo]

Ponovno čujem riječi svetoga Pavla, koji je rekao: “Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov” (1 Kor 11,1). Častiti svetoga Pavla isto je što i slaviti Krista što je svoju milost očitovao u životu svoje zemaljske obitelji. Sveti Pavao je rekao: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Krist doista živi u svim svecima, čineći ih time još savršenije onim što jesu.

Riječ je o duboko prijateljskom osjećaju, obiteljskom osjećaju koji kršćani dijele sa svecima. Sveti Paulin Nolanski, biskup iz 4. stoljeća, stavio se pod zaštitu svetoga Feliksa, mučenika. U svojoj se pjesmi tom svecu obraća ovim riječima: “časni oče, vječni zaštitniče, Felikse moj čuvaru, Felikse, dragi Kristov prijatelju”.3

U cijeloj povijesti kršćanstva tako se malo toga promijenilo. I danas se isti nazivi upućuju ljubljenim svecima iz davnine: svetom Judi Tadeju, svetom Franji Asiškom, svetom Antunu Padovanskom, svetoj Katarini Labouré, svetoj Tereziji od Djeteta Isusa, svetom Maksimilijanu Kolbeu, ocu Piu.

Takvim se osobama ne ustručavamo reći: “Molite za nas!”4

Prebirite u svome srcu

Istina je da kršćani časte spomen na mučenike kako bi nas potakli da ih nasljedujemo, ali i kako bismo zadobili udio u njihovim zaslugama i pomoć njihovih molitava. Pa ipak, mi ne dižemo oltare nijednom mučeniku, nego Bogu svih mučenika, premda to činimo u spomen na mučenike. Nijedan svećenik koji služi pred oltarom podignutom na mjestu gdje je pokopan neki svetac ne kaže: “Prinosimo ti žrtvu, Petre!” ili “Pavle!” ili “Ciprijane!” Žrtva se prinosi Bogu, koji je dao krunu mučeništva, premda to činimo u spomen onih koji su njom okrunjeni.

Taj je osjećaj uvećan blizinom mjesta, a ljubav se očituje i prema onima koji su nam primjer, i prema njemu uz čiju pomoć možemo slijediti takve primjere. Prema mučenicima se odnosimo s istom nježnom prisnosti koju u ovom životu osjećamo prema Božjim svetima, kad znamo da su njihova srca spremna podnijeti istu muku zbog istine evanđelja. U osjećaju koji gajimo prema mučenicima više je pobožnosti, zato što znamo da je njihova muka gotova; i s većim pouzdanjem možemo hvaliti one koji su već proslavljeni u nebu nego što možemo hvaliti one koji još vojuju na zemlji.

Ispravno božansko bogoštovlje, ono što su Grci nazivali latria (i za što ne postoji riječ u latinskom jeziku), i u teoriji i u praksi dajemo samo Bogu. Ovom [božanskom] bogoštovlju pripada prinos žrtava, što je jasno iz riječi idolatrija, koja označava štovanje idola. Prema tome, nikad ne prinosimo i nikad ni od koga ne tražimo da prinosi žrtvu nekom mučeniku ili nekom svecu, ili bilo kojem anđelu. Svakoga tko bi upao u takvu zabludu nauk bi poučio tako što bi ga ispravio ili tako što bi ga upozorio. Naime, sveta bića, bilo da se radi o svecima ili anđelima, sama odbijaju prihvatiti ono za što znaju da pripada samo Bogu. Ovo vidimo kod Pavla i Barnabe, kad je narod Likaonije njima dvojici, zbog čudesa koja su napravili, poželio prinijeti žrtvu kao da su bogovi. Pokazivali su na svoju odjeću i obuzdavali narod, vičući i uvjeravajući ga da nisu bogovi. To isto vidimo i kod anđelâ, kad u Otkrivenju čitamo da anđeo nije dozvolio da ga se štuje i da je rekao svojem štovatelju: “Sluga sam kao i ti i braća tvoja” (Otk 19,10).5 [naglašavanje autorovo]

sveti Augustin Hiponski, 4. stoljeće

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna Znakovi života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

1  St. John Chrysostom, “On All the Martyrs”, u The Cult of the Saints (Crestwood, NY: St. Vladimir Seminary Press, 2006), 247.

2  Sv. Augustin, Govori, 325,1.

3  Sv. Paulin Nolanski, Pjesme, 21.

4  Općinstvom svetih opširnije se bavim u mojoj knjizi Reasons to Believe: How to Understand, Explain, and Defend the Catholic Faith (New York: Doubleday, 2007).

5 Sv. Augustin, Protiv Fausta, 20,21; usporedi O državi Božjoj, 8,27.