*Tekst je originalno objavljen u  časopisu Crkva na kamenu u travnju 2020., a prenosimo ga s dopuštenjem urednika

Nakon liturgijske reforme Velikoga tjedna pedesetih i opće liturgijske reforme šezdesetih godina XX. stoljeća, u zaborav je polako pao jedan od drevnih obreda najsvetijih dana u godini, poznat pod neobičnim nazivom Tenebrae (“tmine”), koji se održavao u srijedu, četvrtak i petak Velikoga tjedna.

Molitva Časoslova, kao službena molitva Crkve, nastala je još u prvom tisućljeću. Tijekom svoga razvoja ustalila se na način da su različitim dijelovima dana pridružene odgovarajuće molitve psalama, himana i biblijskih tekstova. Među njima bili su Matutin (također poznat kao Jutrenja, a nakon reforme Služba čitanja), koji se molio rano ujutro, a u pojedinim redovničkim i monaškim zajednicama na Matutin se ustajalo usred noći. Nakon Matutina, u jutarnjim satima slijedile su Pohvale (nakon reforme nazvane Jutarnja).

Zbog određenih specifičnosti Velikoga tjedna, Matutin i Pohvale Velikoga četvrtka, Velikoga petka i Velike subote nisu se molili u svoje redovito jutarnje vrijeme, nego u večernjim satima prethodnoga dana. Ta se služba održavala u tami, a u crkvi bi bilo upaljeno samo petnaest svijeća složenih na specifičan, trokutasti svijećnjak, koje su se tijekom molitve postupno gasile – odatle i naziv ovog jedinstvenog obreda.

Prve Tenebrae održavale bi se na Veliku srijedu navečer, a na njima se molio Matutin i Pohvale Velikoga četvrtka. Struktura obreda ista je sve tri večeri. Matutin bi se sastojao od po devet psalama i isto toliko čitanja i otpjeva. Prva tri čitanja uzeta su iz Knjige tužaljki proroka Jeremije. Ta čitanja, poznatija po svomu latinskom nazivu lamentacije, pjevaju se na koralni napjev koji su glazbenici opisali kao “najtužniju melodiju u sveukupnoj glazbi”, prenoseći tako tugu kojom Jeremija opisuje razaranje Jeruzalema i kojom Crkva oplakuje Spasiteljevu muku i smrt. Sve lamentacije završavaju istim riječima koje pozivaju na obraćenje.

Otpjevi koji se pjevaju nakon čitanja nastali su na tekstove nadahnute biblijskim prikazom muke. Brojni istaknuti skladatelji potrudili su se skladati te otpjeve, među njima Gesualdo, Haydn, Charpentier i drugi. Neki od njih, npr. “Kad bi pokopan Gospod”, očuvani su u hrvatskom priobalju na narodnom jeziku.

Nakon Matutina slijedile bi Pohvale koje su se sastojale od pet psalama i Zaharijina hvalospjeva. Nakon svakoga od devet psalama u Matutinu i pet psalama u Pohvalama, ugasila bi se po jedna svijeća, te bi se za vrijeme pjevanja hvalospjeva jedina preostala upaljena svijeća skinula sa svijećnjaka i sklonila iza oltara, kao simbol Kristova privremenog odlaska među mrtve. U potpunoj tami otpjevao bi se otpjev “Krist postade poslušan…” i psalam 50 “Smiluj mi se, Bože”. Dok se izgovaraju posljednje riječi završne molitve, u crkvi bi se stvarala buka, udaranjem u klupe ili pod, što je simboliziralo potres koji je nastao nakon Kristove smrti. Sakrivena bi se svijeća potom vratila i obred je bio završen.

Valja ipak spomenuti da Tenebrae nisu bile obvezne, i održavale su se samo u crkvama koje su bile u mogućnosti organizirati ih, s obzirom na broj klera, potrebne pjevače i činjenicu da obred traje preko dva i pol sata. Iako Tenebrae nisu izričito ukinute, liturgijskom je reformom znatno izmijenjena i skraćena struktura Matutina, a Pohvale, također skraćene, više se ne smiju prenositi na prethodnu večer, pa je obred u nekadašnjem obliku jednostavno nestao. Sadašnji propisi predviđaju da se u katedralnim crkvama i u crkvama gdje je to moguće, Služba čitanja (nekadašnji Matutin) i Pohvale mole u jutarnjim satima Velikoga petka i Velike subote. U pojedinim dalmatinskim mjestima, sa stoljetnim tradicijama u Velikom tjednu, i danas postoje neki prežitci nekadašnjeg obreda pod nazivom baraban.

Već je spomenuto da se pred sami kraj, kad je crkva već bila u potpunoj tami, pjevao Psalam 50 – Miserere, najpoznatiji od sedam pokorničkih psalama. Između više poznatih skladbi na tekst toga psalma, posebno se ističe ona koju je u XVII. stoljeću napisao Gregorio Allegri. Skladana za papinske pjevače Sikstinske kapele, podijeljene u dva zbora, peteroglasni i četveroglasni, koji naizmjenično pjevaju retke psalma, a u zadnjem stihu zajedno pjevaju deveteroglasno, ova je verzija ubrzo po nastanku postala poznata po ljepoti svojih harmonija i ukrasa.

Djelo se izvodilo samo u Sikstinskoj kapeli, dva puta godišnje za Tenebrae na Veliku srijedu i Veliki petak, a notni se zapis brižljivo čuvao, pa je prepisivanje i umnažanje bilo strogo zabranjeno. Ponegdje se čak tvrdi da je zabrana bila pod kaznom izopćenja za eventualne prijestupnike, ali nije moguće dokumentirano potvrditi tu legendu. Stanovitoj misterioznosti djela doprinijelo je i to da note nisu bile zaštićene samo zabranom, nego i činjenicom da osim osnovne harmonije, dodatni ukrasi nisu bili zapisani, nego su se usmeno prenosili između članova zbora Sikstinske kapele.

Allegrijev je Miserere bio iznimno popularan i posjetitelji koji su dolazili u Rim o Uskrsu išli bi neizostavno na Tenebrae u Sikstinskoj kapeli kako bi čuli jedinstvenu izvedbu. Uz djelo se veže i pripovijest o četrnaestogodišnjem Mozartu, koji je 1770. došao u Rim i čuvši djelo na Veliku srijedu, uspio je po sluhu zapisati melodiju, uključujući i deveteroglasnu završnicu. Vratio se na Veliki petak još jednom čuti djelo kako bi učinio sitnije ispravke na zapisu.

Miserere je u drugoj polovici XVII. i tijekom XVIII. stoljeća doživio razne obrade, uključujući onu u kojoj sopran pjeva dionicu do visokoga C, koja je danas najraširenija, iako se takvi ukrasi ne pojavljuju u izvornom skladateljevu zapisu.

Za razliku od prošlosti kad se Allegrijev Miserere mogao čuti samo dvaput godišnje u Rimu, djelo danas izvode mnogi zborovi, a snimke se mogu lako pronaći i poslušati.