Opet je došlo to vrijeme u godini. Ljudi se uživljavaju u uskrsni duh pjevajući svoje najdraže pjesme uskrsne tematike, noseći svoje ružne uskrsne džempere, i pokušavajući dokučiti kome će od kolega morati kupiti tajni uskrsni poklon.

Zvuči li vam to poznato? Vjerojatno ne, jer je to što sam naveo sličnije kaotičnim pripremama za Božić. Mnogim je ljudima u našoj zapadnjačkoj kulturi Uskrs samo još jedan obični dan, i zanemaruju ga. Smatraju da je on neka vrsta pripreme ili dobrodošlice proljeću. To je u jednom smislu lijepo, jer vjerska konotacija Uskrsa tu nije posve nestala.

Mnogi ljudi u sekularnome društvu Božić proslavljaju uz veliku večeru i zabavu, ali dan Isusova uskrsnuća svake godine slave uglavnom samo kršćani. No budući da mi živimo u svijetu, popratna komercijalizacija Uskrsa navela je mnoge kršćane, uključujući i katolike, da na Uskrs gledaju kao na manje važan blagdan. Uvijek je vikendom, nije nacionalni praznik, i nitko ne pjeva uskrsne popularne pjesme! Zato se moramo zapitati: je li Uskrs zapravo važniji od Božića?

Poraz žalca smrti

I Uskrs i Božić su svetkovine, što je najviši rang blagdana u crkvenome kalendaru. Najkraći odgovor na naše pitanje je da Uskrs stvarno jest najvažniji dan u cijeloj liturgijskoj godini. Prva naznaka toga dolazi od činjenice da se tjedno bogoštovlje događa svake nedjelje. Bilo bi posve ispravno reći da je svaka nedjelja u čitavoj godini doista jedan „mali Uskrs”. Bilo da ta nedjelja pada u došašću, vremenu kroz godinu, ili pak u korizmi, svake se nedjelje slavi Uskrsnuće, dan novoga stvaranja.

Zato je prihvatljivo da nedjeljama kroz korizmu svoje pokore donekle ublažimo. Zato također inače ne obavljamo nikakve pokorničke prakse nedjeljama kroz godinu. Tome je tako jer se svake nedjelje radujemo. Ako nam svaka nedjelja daje mali predokus velike svetkovine Uskrsa, onda nije uopće čudno što tada možemo imati i pravu proslavu, pravu gozbu! To se naročito vidi u istočnim katoličkim Crkvama. U njima se sveta misna žrtva (ili Božanska liturgija) ne slavi nijednoga dana u korizmi osim nedjelje i velikih blagdana, poput Blagovijesti. Nedjelja je dan koji je poseban, izdvojen, zato što je ona bila dan na koji je naš Gospodin Isus uskrsnuo od mrtvih, i jednom zauvijek porazio žalac smrti. (vidi 1 Kor 15,55-57).

Rođenje i ponovno rođenje

Moramo uzeti u obzir i to da su kršćani počeli slaviti Uskrs mnogo prije nego što su počeli slaviti Božić. Već su prvi kršćani dobro znali da je dan Uskrsnuća Gospodnjega, nedjelja, poseban dan. Šabat se više nije slavio subotom, nego nedjeljom, u znak sjećanja na Uskrsnuće. No obilježavanje Gospodinova rođenja uvedeno je relativno kasno. Zapravo, mnoge mjesne Crkve slavile su Bogojavljenje prije nego što je datum Božića utvrđen u kalendarima negdje u trećem stoljeću. No što je bio razlog da se Kristovo rođenje ne smatra važnijim blagdanom? Jedan od crkvenih otaca, Origen, to je ovako objasnio:

Nitko među svim svecima nije nikada kao svečan dan ili veliki blagdan slavio dan svojega rođenja. Nije se nalazio nitko tko bi se na dan rođenja svojega sina ili kćeri radovao. Samo se grešnici raduju takvome rođendanu. Doista, u Starom zavjetu nalazimo kako je faraon, egipatski kralj, slavio dan svojega rođenja uz veliku proslavu, a u Novome je zavjetu to činio Herod. […] No sveci ne samo da ne slave dan svojega rođenja, nego ispunjeni Duhom Svetim proklinju taj dan. (Homilije o Levitskom zakoniku 8,2)

To su veoma oštre riječi za današnje Zapadnjake, koji ponekad vole slaviti „tjedan rođenja” ili čak „mjesec rođenja”. Da, naša kultura danas jako naglašava rođendane, dane kada smo došli na ovaj svijet, ali ne obilježava doista važne dane, poput dana našega krštenja.

Novi život

Nije neobično što je mnogim prvim kršćanima bilo važnije usredotočiti se na svoje ponovno rođenje u Kristu nego na svoje rođenje na ovaj svijet. Budući da nam krštenje omogućava da budemo dionici smrti i uskrsnuća Isusova, i mi tako umiremo starima sebi i ponovno se rađamo kao nova stvorenja. Zato Origen govori tako oštro o obilježavanju rođendana. Mnogo je doličnije usredotočavati se na svoj novi život nego na stari.

No budući da je Isus bio bez grijeha, Njegovo je rođenje u tome vidu drugačije od našega. Zato smo na kraju krajeva i dočekali to da kršćani danas slave Božić, i zato bismo trebali slaviti tu svetkovinu Njegova rođenja. No kako nam Origen pokazuje, obilježavanje rođenja Gospodinova nije prvim kršćanima uopće bilo na pameti.

Prvi su kršćani mnogo više razmišljali o samome Utjelovljenju„Utjelovljenje Sina Božjega otkriva svrhu stvorenoga svijeta.” (Ukrajinski katolički katekizam „Krist – naša Pasha”, 102)

Otajstvo Uskrsnuća

Utjelovljenje slavimo na isti dan kao i Navještenje Gospodinovo. Kada je Marija izrekla svoje „da” Božjoj volji, počela je u utrobi nositi svojega vlastitog stvoritelja. Doista, u tome trenutku je Riječ postala tijelom. Nekoliko mjeseci kasnije, sveti Ivan Krstitelj zaigrao je od radosti u majčinoj utrobi kada se našao u tolikoj blizini nerođenome Isusu. Zato možemo razumjeti da se Isusova prisutnost na svijetu osjećala mnogo prije nego što je on stvarno i došao na ovaj svijet.

No upamtite da sve ove činjenice ne služe tome da omalovažimo Božić. On doista jest važna svetkovina, i zapravo je druga po važnosti svetkovina u cijeloj Crkvi, ali moramo biti svjesni da su i drugi blagdani, poput Navještenja Gospodinova i Bogojavljenja također veoma važni događaji u Kristovu životu. No način na koji Crkva govori o Uskrsu stavlja tu svetkovinu na posve drugu razinu. Pogledajte što Katekizam Katoličke Crkve kaže o važnosti toga blagdana:

„Zato Vazam nije jednostavno jedan blagdan među ostalima: to je ‘Blagdan nad blagdanima’, ‘Svetkovina nad svetkovinama’, kao što je euharistija Sakrament nad sakramentima (Veliki sakrament). Sveti Atanazije naziva ga ‘Velikom nedjeljom’, kao što se Sveti tjedan na Istoku naziva Veliki tjedan. Otajstvo uskrsnuća, kojim je Krist uništio smrt, svojom moćnom snagom prožima naše staro vrijeme, dok mu sve ne bude podloženo.” (KKC § 1169)

Ujedinjeni s Kristom

„Blagdan nad blagdanima” doista je veoma točan način da opišemo Uskrs. Samo pogledajte kako izgleda, na primjer, uskrsno bdjenje, sa svojim brojnim svetopisamskim čitanjima, kao i s primanjem katekumena i drugih kandidata u Crkvu. Sve u crkvenome kalendaru usmjereno je prema prvenstvu Uskrsa. To se najbolje vidi nakon same nedjelje Uskrsa. Mi svake zime slavimo dvanaest dana Božića, ali uskrsno razdoblje traje punih četrdeset dana, a da ne spominjemo da je cijeli tjedan nakon nedjelje Uskrsa sam po sebi prava svetkovina. Zapravo, uzevši u obzir vječnu važnost ove svetkovine, uskrsno razdoblje moglo bi čak i dulje trajati, a u jednome smislu i traje dulje, kada se svake nedjelje prisjećamo Uskrsnuća. A to je sve tako zato što nam je naš Gospodin Isus Krist dao tu veliku priliku – da bismo mogli postati poput Njega.

Sada kada je smrt posve pogažena i poražena, Isus nam daje jedan pogled na to kakav će naš život biti jednoga dana, ako ga budemo ljubili i poštovali Njegove zapovijedi. Po Njegovu uskrsnuću imamo nadu u Isusa, a to je nešto s čime se možemo poistovjetiti na dubljoj razini nego s Njegovim rođenjem na ovaj svijet. Da, sve su nas rodile ljudske majke, kao i Isusa, ali s Isusovim životom kao cjelinom možemo biti istinski solidarni. Sveti Pavao nas podsjeća:

„Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću.” (Rim 6,4-5)

Oslobođeni od grijeha

Isus je neizmjerno trpio za vrijeme svoje muke i raspeća. No budući da je on kroz to prošao svojevoljno, on točno zna kako trpimo mi ljudi. Sukladno tome, budući da smo mi kršteni u novi život, sada imamo predokus uskrsnuća kroz koje je prošao Isus, i radujemo se sretnome danu kada ćemo ući u raj i u potpunosti imati udjela u toj stvarnosti. Isus nam je pripremio put, i posve je logično da Uskrs smatramo najvećim blagdanom. 

Slabo je vjerojatno da ćete naći ljude kako se okupljaju oko stola i pjevaju uskrsne himne izvan crkve, ali jasno je da je Uskrs najveća svetkovina koju mi kao kršćani slavimo. No nikada ne smijemo zanemariti činjenicu da imamo „mali Uskrs”, koji možemo slaviti svakoga vikenda.

Kako drugima svakoga tjedna donijeti poruku Uskrsa? Predstavljamo li mi drugima nadu koja proizlazi iz spoznaje da ćemo jednoga dana imati proslavljeno tijelo, baš kao što ga ima naš Gospodin? Imamo li to iščekivanje puno nade da ćemo kraljevati s Njime u raju? Isus je uskrsnuo kako bismo mogli postati poput Njega. Kao kćeri i sinovi Božji, slični smo Isusu, a to čak uključuje i način na koji se on pojavio poslije Uskrsnuća.

U ovome razdoblju budimo svjesniji velikoga značaja nedjelje Uskrsa; jednoga dana, ako Bog da, postat ćemo poput Krista, a to je moguće jedino zbog trijumfalnoga Uskrsnuća. Po tome istome Uskrsnuću Krist nas je oslobodio od grijeha, i ta činjenica je nešto čega moramo biti svjesni svakoga dana.

Nicholas LaBanca | Ascension Press

Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.