Želimo susresti takvog Boga, no uviđamo da nam transcendencija nekako izmiče. Mi smo poput djeteta u utrobi majke koje stalno pita: “Kako će to biti kad se rodim? Hoću li se uistinu roditi ili ću biti ubijen kad iziđem iz utrobe majke?” Iz tog je razloga u nama uvijek prisutno pitanje: “Što je zapravo smrt?” Mi plačemo kad ljudi umiru i odlaze od nas. A kamo odlaze? Žive li dalje ili ne? Hoćemo li se s tim pokojnicima opet susresti? Je li to svršetak ili tek početak? Postoji li život samo ovdje na zemlji, ili postoji i negdje drugdje? Ta su pitanja uistinu vrlo važna, jer život smo imali i devet mjeseci prije rođenja. U utrobi majke bili smo u posve drugačijem svijetu. Sad živimo ovdje, na zemlji, pedeset, osamdeset ili devedeset godina, ako nam dobro ide.

No, nakon toga živjet ćeš vječno. Zbog toga nije potrebna reinkarnacija niti ponovno rođenje. Nećeš se više ovdje vratiti. Točno se zna – ti odlaziš, i to je kraj. Iz ovog svijeta se ne vraćamo u utrobu majke, već odlazimo u drugi svijet. To nam je znanje donio Isus Krist, a Isus je Bog. On nam je dao tu informaciju o svijetu. Ako on to kaže, onda sam siguran da ne postoji reinkarnacija i da ne postoji kraj, nego novi početak života.

Buda i hinduistički mudraci ne mogu nam dati ispravne informacije o tome, jer su samo ljudi. Oni su pokušali svijet i čovjekov duh istraživati odozdo. Isto su tako sve religije čovjekovo djelo. I zato ne postoji religija koja bi nas mogla spasiti, sve religije ostaju u grijehu. Svi su izvanredni i plemeniti ljudi poput Bude, Lao Tsea, Konfucija i Muhameda bili u grijehu. Kako bi nas onda mogli spasiti? I sami trebaju spasenje. Svi ljudi koji su u utrobi majke ne mogu djetetu dati informacije o drugom svijetu. Samo onaj koji dolazi izvana to može učiniti. Budući da smo svi u jednakom neznanju, nitko nam ne može dati informaciju ili snagu koja bi nas mogla spasiti. Zbog toga postoji samo jedan Spasitelj na ovom svijetu – Isus Krist.

On je pokazao izvanrednu mudrost, on je imao vlast nad prirodom. To su možda u ograničenoj mjeri imali i drugi. No, on je opraštao i grijehe, a to nitko drugi nije mogao. Nitko u povijesti čovječanstva i povijesti religija nije mogao opraštati grijehe. Prije svega nitko nije imao moć nad đavolskom silom, budući da smo svi u grijehu. Samo Isus Krist ima moć odagnati Zloga i uništiti sve negativno i grešno.

Radikalno gledano, putem religija ne nastaje novi svijet. Ona je samo psihičko, duhovno okretanje prema nutrini, odnosno određeno čišćenje, no ne stvara novi svijet. Novi svijet je nastao u Isusu Kristu i njegovom uskrsnuću. U njemu se dogodio prodor u novi svijet. On je Bog, on dolazi izvana i donosi informacije o tome kako to uistinu jest. On ima sna i samo je u njemu moje spasenje. Zbog toga Crkva mora propovijedati Isusa Krista, svog jedinog Spasitelja. Nijedan drugi ne postoji. Svi se ljudi, naime, spašavaju samo po Isusu Kristu! Svi! Jedni jer su s njim svjesno povezani, a drugi jer žive po vlastitoj savjesti. Budući da u religijama ljudi žive po savjesti, tako su i oni povezani s Isusom Kristom. I svi koji se žele spasiti isto su tako s njim povezani. I ateisti su s njim povezani, ako žive po svojoj savjesti i djeluju u skladu s njom jer na taj se način povezuju s Isusom Kristom. Samo se, naime, po Bogu možemo spasiti. U tom je smislu točna rečenica: “Bez Crkve nema spasenja.” To se, naravno, može razumjeti i krivo, ako pod tim mislimo da će biti spašeni samo oni koji su kršteni vodom i Duhom, dakle, oni koji pripadaju vidljivoj Crkvi. No, to nije točno već zbog toga što postoje mnogi koji su u Crkvi, ali ne mogu biti spašeni ako nisu prihvatili Isusa Krista. Tako nam to tumači II. vatikanski koncil.

Dakle, svatko tko živi po savjesti bit će spašen jer se na taj način povezuje s Isusom Kristom. Zbog toga govorimo o krstu želje. To je krštenje koje duša želi jer je otvorena Bogu. Kad bi toj osobi propovijedali o Isusu Kristu, ona bi ga prihvatila.

Ako tako razmišljamo, onda su svi oni koji su povezani s Isusom Kristom u Crkvi. Isus Krist je, naime, Crkva. Crkva je njegovo tijelo. Mi smo njegovo opipljivo tijelo, vidljivi Isus Krist u svijetu.

Prema tome, Bog sve ljude, iz čitave povijesti svijeta spašava po svom Sinu, Isusu iz Nazareta. I mi, kršćani, ne smijemo ostati u sigurnosti: “Da, mi smo spašeni!” Štoviše, naš je zadatak prihvatiti to spasenje onako kako nam ga daje Isus Krist i donijeti ga drugima. Spašeni smo već i time što smo kršteni. Time smo već postali djeca Božja. Iz snage tog krštenja trebamo pomoći drugima u svijetu i uvjerljivo im reći: “Gledaj, mi smo to čuli, doživjeli smo spasenje koje nam je Isus Krist donio! On je Bog!” Ako tako govorimo, onda je to dobro. No, ako želimo samo praviti reklamu za Crkvu, tada to nema smisla.

Crkva je izvana kao i sve druge religije. Ona ne izgleda ništa bolje! No, gledajući iznutra, s Isusom Kristom i Duhom Svetim, postoji razlika između religija i kršćanstva. U kršćanstvu je Bog došao k nama i nama se pokazao, a u religijama su ljudi oni koji traže Boga.

Ova je razlika jako važna budući da miješamo kršćanstvo i religije, a to je pogrešno. Kršćanstvo u ovom smislu, kako kaže Dietrich Bonhoeffer, i nije religija. Ono je povijesno djelo spasenja. Kršćanstvo je stvarnost koja je došla u svijet da bi čovjeku dala upravo ono što on u religijama traži. Kršćanstvo je ispunjenje religija.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića “Bog preobražava”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.