*Na današnji dan, 2. rujna 1973. preminuo je književni velikan, tvorac Gospodara prstevnova i uvjereni katolik J. R. R. Tolkien. Tim povodom ponovno objavljujemo ovaj tekst.

Poznati književnik J. R. R. Tolkien redovito je pisao pisma obitelji i prijateljima, a jedno od najvrjednijih i duhovno poučnih jest ono u kojem svoga sina Michaela savjetuje kako izliječiti krizu vjere kroz koju prolazi. Krizu koja je, čini se, bila izazvana nezadovoljstvom ponašanja svećenika.

Poljsko izdanje Aleteie objavilo je fragmente toga pisma, navodeći kako ono može koristiti svakome od nas u vremenu u kojem živimo.

Jer nam nije dostupno pismo Michaela, ne možemo znati njegov sadržaj, ali iz očeva odgovora možemo zaključiti kako je riječ o lamentaciji nad krizom vjere i to, po svemu sudeći, zbog sablazni koju su neki svećenici izazvali kod sina autora Gospodara prstenova, Hobita i ostalih remek-djela.

Pismo je napisano u listopadu 1963. i u njemu Tolkien piše kako je vjera „čin volje pojačan ljubavlju“. I taj čin mora biti neprestano ponavljan, pri čemu ga molitva mora podržavati.

Tolkien piše da se naša ljubav može ohladiti, a volju nam može ugroziti pogled na mane, ludosti, pa i grijehe Crkve i njezinih službenika. Ali, to nije razlog da odbacimo vjeru.

„Sablazan može biti kušnja, poput raskalašenosti koja može izazvati požudu koju ne stvara nego je potiče. To je na stanoviti način ugodno jer odvraća našu pozornost od nas samih i naših grijeha, te nam pomaže pronaći neko žrtveno janje… Dio nas pokušava pronaći razlog za nevjernost Bogu izvan nas samih. Što je ta kušnja veća, tim nas drugi ljudi više sablažnjavaju“, napisao je Tolkien, pa potom nastavio:

„Puno sam trpio u životu zbog glupih, umornih, otupjelih, čak i zlih svećenika. Poznajem sebe dovoljno dobro da bi mi bilo jasno da ne trebam zbog toga napustiti Crkvu. Crkvu mogu napustiti samo zbog gubitka vjere… Imamo dakle izbor – ili vjerovati u Krista i prihvatiti sve posljedice te vjere ili ga odbaciti – ponovno prihvaćajući sve posljedice.“

Tolkien piše sinu kako je najbolji lijek za dvojbe u koje je upao – euharistija. I to svakodnevna.

„Iako je uvijek savršen, potpun i nedodirljiv, Preveti sakrament ne djeluje jednom zauvijek i cjelovito na nas. Kao što ponavljamo Vjerovanje, tako ponovno i ponovno pristupamo i pričesti, rastući u njoj.“

Zatim Tolkien preporučuje sinu sljedeće:

„Evo ti jedne vježbe, za koju ćeš, nažalost, lako pronaći odgovarajuće uvjete. Primaj što češće pričest u okolnostima koje vrijeđaju tvoj ukus. Odaberi nekog svećenika koji mrmlja nerazumljive stvari ili nekog oholog redovnika. Crkvu koja će biti puna običnog priprostog naroda i loše odgojene djece. Prljavih muškaraca bez kravata i žena u hlačama s nepokrivenom glavom. Pristupi pričesti zajedno s njima i moli se za njih. Bit će ti jednako, a možda i bolje, kao na misi koju slavi očito svet čovjek, s pobožnom i poniznom pastvom. (Ništa ne može biti gore nego nered kakav je ostao nakon hranjenja 5000 ljudi, s čime je naš Gospodin najavio hranu koja tek ima doći)“, zaključuje autor.

Kako bi ovaj savjet postao jasniji, treba napomenuti kako je Tolkien bio veliki zaljubljenik u tradicionalnu misu i kako su muškarci bez kravate i žene u hlačama i nepokrivene glave na misnome slavlju predstavljali za njega estetski, pa i duhovno mučan prizor.

Unatoč tome, on savjetuje sinu da ode upravo na takvo misno slavlje.

Zbog čega drugoga nego zbog toga da sin nauči kako svakoj autentičnoj vjeri u središtu mora biti Krist, pa i po cijenu odustajanja od naših prohtjeva koji su često, možda ne uvijek, ali često, tek prolazan i nevažan estetski hir.