'MISLI U SAMOĆI'

Thomas Merton: Za kršćanina nema neutralne sredine u ljubavi – ili si Bogu zahvalan ili si nezahvalan

“Oni koji ne vole mrze”

Foto: Shutterstock.com

Svaki je grijeh kazna za prvotni grijeh nepoznavanja Boga. Drugim riječima, svaki je grijeh kazna za nezahvalnost. Jer sv. Pavao kaže (Rim 1,21) da pogani koji “poznavaše” Boga Boga nisu istinski i upoznali jer nisu bili zahvalni za to znanje. Nisu ga upoznali jer ih njihovo znanje nije obradovalo Božjom ljubavlju. Jer ako ga ne ljubimo, tada pokazujemo da ga ne poznajemo. On je ljubav. Deus caritas est.

Naše znanje o Bogu biva usavršeno zahvalnošću: mi smo zahvalni i radujemo se u iskustvu istine da je on Ljubav.

Euharistija – žrtva hvale i zahvalnosti – goruće je ognjište znanja o Bogu jer u toj žrtvi, davanjem hvale Ocu, Isus predaje i u potpunosti žrtvuje sama sebe za slavu Očevu i spasenje nas od naših grijeha. Ako ga ne poznajemo u njegovoj žrtvi, kako nam onda ona može pomoći? Poznavanje Boga je više nego žrtve paljenice (usp. Hoš 6,6). Poznajemo ga ako smo zahvalni i ako hvalimo Oca zajedno s njime.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ne postoji neutralno područje između zahvalnosti i nezahvalnosti. Oni koji nisu zahvalni ubrzo počnu prigovarati za sve. Oni koji ne vole mrze. U duhovnomu životu ne postoji ravnodušnost prema ljubavi ili mržnji. Zato je mlakost (koja je naizgled ravnodušnost) tako odbojna. Ona je mržnja prerušena u ljubav.

Mlakost u kojoj duh nije “ni vruć ni hladan” – niti iskreno ljubi niti mrzi – stanje je u kojemu čovjek odbija Boga i njegovu volju dok se naizvan pretvara da ga voli kako bi izbjegao nevolje i spasio svoje pretpostavljeno samopoštovanje. To je stanje koje se ubrzo javlja kod onih koji su obično nezahvalni za Božje milosti. Čovjek koji iskreno odgovara na Božju dobrotu i priznaje sve što je primio ne može biti mlak kršćanin. Istinska zahvalnost i licemjerje ne mogu postojati zajedno. Potpuno su nespojivi. Zahvalnost nas sama po sebi čini iskre-nima – odnosno, ako to ne čini, onda nije istinska zahvalnost.

Zahvalnost je pak više od misaone vježbe, više od formule riječi. Ne možemo se zadovoljiti time da radimo mentalne zabilješke onoga što nam je Bog učinio i da mu zatim površno zahvalimo za primljene darove.

Biti zahvalan znači priznati Božju ljubav u svemu što nam je dao – i priznati da nam je dao sve. Svaki naš dah dar je njegove ljubavi, svaki trenutak postojanja milost je jer nam donosi njegove neizmjerne milosti. Zahvalnost ništa ne uzima zdravo za gotovo, uvijek odgovara, neprestano nas budi za nova čuda i hvalu Božjoj dobroti. Jer zahvalan čovjek zna da je Bog dobar ne na temelju onoga što je čuo, nego iz vlastitoga iskustva. A to je ono što čini razliku.

 

Gornji tekst je izvadak iz knjige Misli u samoći.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 26. kolovoza 2017.

Možda vam se svidi