Svaki pojedinac može zamoliti svećenika da slavi misu na određenu nakanu: iz zahvalnosti zbog nečega, za neku osobu (npr. za njezin rođendan) ili – kao što je najčešći slučaj – za pokoj duše preminuloga. Ne smijemo zaboraviti na beskonačnu milost darovanu našim dušama koja izvire iz misne žrtve. Papa Lav XIII. u svojoj enciklici “Mirae caritatis” (1902.) na prekrasan način opisuje tu stvarnost i naglašava povezanost svih svetih na nebu sa svetom misom:

Milost međusobne ljubavi živih, osnažena i uvećana sakramentom euharistije, posebno snagom (misne) žrtve, povezuje nas s onima koji pripadaju zajednici svetih. Jer zajedništvo svetih je jednostavno… pružanje obostrane pomoći, iskupljenja, molitava i blagoslova među vjernima; onih koji su već u nebeskoj domovini, onih koji prolaze kroz vatru pročišćenja i onih koji se još nalaze na svom hodočašću na zemlji. Svi oni tvore jedan grad čija je glava Krist i čiji je životvorni princip ljubav. Vjera nas uči da iako se ta uzvišena žrtva može prinositi samo Bogu, ona se također može slaviti u čast svetaca koji prebivaju u nebu s Bogom, koji ih je okrunio slavom, ne bi li zadobili njihov zagovor, te također prema apostolskoj tradiciji, oprali mrlje onoj braći koja su preminula u Gospodinu, no još trebaju proći put pročišćenja.

U enciklici “Ecclesia de Euharistia” naš ljubljeni pokojni sveti otac papa Ivan Pavao II. je naučavao:

Slaveći euharistijsku žrtvu, Crkva uzdiže svoju molitvu Bogu, milosrdnom Ocu, da svojoj djeci daruje puninu Duha Svetoga kako bi u Kristu postali jedno tijelo i jedan duh. Prinoseći ovu molitvu Ocu svjetla, od kojega dolazi ‘svaki dobar dar i svaki savršen poklon’ (Jak 1,17), Crkva vjeruje u njenu učinkovitost budući da je moli u zajedništvu s glavom i zaručnikom Kristom, koji molitvu zaručnice čini svojom, sjedinjujući je sa svojom otkupiteljskom žrtvom. (br. 43.)

Imajte na umu kako tradicija misnih nakana za druge, osobito za pokojne potječe iz vremena vrlo rane Crkve. Natpisi iz 2. stoljeća, otkriveni u rimskim katakombama, svjedoče o ovoj praksi: epitaf na grobnici Abericusa (180.), biskupa Hijeropolisa u Frigiji (područje današnje Turske), prosi za molitve za pokoj njegove duše. Tertulijan (200.) svjedoči kako je promatrao slavljenje godišnjice smrti supružnika kroz molitvu i prinos žrtve (sveta misa, op. a.): “Ona moli i traži okrepu za njegovu dušu te se nada njegovom društvu kada se dogodi prvo uskrsnuće; prinosi svoje žrtve povodom obilježavanje godišnjice njegova usnuća” (O monogamiji, X.).

Hipolitovi Kanoni (235.) izravno spominju prinošenje molitvi za mrtve tijekom svete mise. Sveti Ćiril Jeruzalemski (386.) u jednoj od svojih brojnih kateheza, opisuje kako se u misi sjećamo živih i mrtvih. On naglašava kako euharistija, žrtva našeg Gospodina, pomaže grešnicima, živima i pokojnima.

Sveti Ambrozije (397.) propovijeda: “Mi smo ih voljeli za vrijeme njihova života; nemojmo ih napustiti u njihovoj smrti, sve dok ih svojim molitvama ne dopratimo u Gospodnju kuću”. Sveti Ivan Krizostom (407.) je ustvrdio: “Pomozimo im i spominjimo ih se. Ako su Jobovi sinovi pročišćeni očinskom žrtvom, zašto bismo sumnjali da će naš prinos pokojnima donijeti utjehu? Ne oklijevajmo pomoći onima koji su preminuli i upravimo svoje molitve na njihovu nakanu.” Sveti Augustin (430.) se u svojim Ispovijestima prisjeća želje svoje majke (svete Monike) na njenoj smrtnoj postelji: “Molim te da zapamtiš jednu stvar, sjeti me sa na oltaru našega Gospodina kad god to možeš.” Sveti papa Grgur Veliki (604.) upozorava: “Ne oklijevajmo kako bismo pomogli onima koji su umrli i upravimo svoje molitve za njih.”

S obzirom na ovo poimanje, možemo dodati neke pojedinosti. Kada svećenik služi svetu misu on ima tri nakane.

Prva svećenikova nakana jest da misu služi pobožno i valjano prema uputama Crkve. Druga je da služi misu u zajedništvu s čitavom Crkvom i za dobro čitave Crkve. Treća se odnosi na služenje mise na određenu nakanu (intenciju) – poput pokoja duše pokojnika. Stoga, učinci mise ostvaruju određene milosti ili plodove.

Općeniti plodovi mise učinci su nad čitavom Crkvom – živima vjernima i sirotim dušama u čistilištu. Zbog toga se u misnom kanonu (euharistijskoj molitvi) posebno spominju kako živi, tako i pokojni.

Posebni ministerijalni plodovi mise primjenjuju se na pojedinačnu nakanu mise – to jest “za koga se misa prikazuje”.

Posebnu osobnu milost zadobiva svećenik koji djeluje u Kristovoj osobi prikazujući misu, kao i oni koji prisustvuju i sudjeluju u prinošenju misne žrtve.

Ti plodovi su u svojem opsegu i dosegu konačni zato što je svatko od nas konačan. Stoga, što se više svetih misa slavi, više se milosti udjeljuje. Primjerice, ako su sve ostale stvari jednake, slavljenjem 10 svetih misa za spasenje duše iz čistilišta zadobiva se deseterostruka milost jedne mise.

Misna nakana može biti određena različitim čimbenicima: Crkva može odrediti slavljenje posebne nakane – npr. svi su župnici dužni slaviti jednu nedjelju misu na nakanu svojih župljana (pro populo), živih i preminulih. Svećenik može u svetoj misi imati vlastitu nakanu u prinošenju mise, poput pokoja duše svojih roditelja. Konačno, pojedinac može zamoliti svećenika da služi misu na posebnu nakanu; obično se svećeniku daje određeni prilog, čime se u skladu s pravednošću stvara obveza koja se mora ispuniti.

Ne samo da porijeklo ove prakse nalazimo u ranoj Crkve već i jasno prepoznajemo njezinu važnost. Kada se susretnemo sa smrću nekog pojedinca, čak i osobe koja nije katolik, slavljenje mise na nakanu spasenja duše pokojnika i upravljanje molitve korisnije je i utješnije nego bilo koje drugo izražavanje sućuti ili buket cvijeća. Slavljenje mise na određenu nakanu, bilo da se radi o rođendanu, godišnjici ili posebnoj potrebi je prikladan, plodonosan i hvalevrijedan čin.

Izvor: CERC | Prijevod: Nenad Palac

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava (Arlington Catholic Herald). Sva prava pridržana.

DODATAK

Evo što Zakonik kanonskog prava govori o prilozima za misno slavlje:

Kan. 901 – Svećeniku je slobodno namijeniti misu za svakoga, bilo za žive bilo za mrtve.

Kan. 945 – § 1. Prema potvrđenom običaju Crkve, svećeniku koji slavi ili koncelebrira misu dopušteno je primiti prilog da bi misu namijenio na određenu nakanu.

§ 2. Usrdno se preporučuje svećenicima da i bez primanja ikakva priloga slave misu na nakanu vjernika, osobito onih siromašnih.

Kan. 946 – Vjernici koji daju prilog da bi se na njihovu nakanu namijenila misa pridonose dobru Crkve i time sudjeluju u njezinoj brizi za uzdržavanje službenika i djela.

Kan. 947 – Neka se od misnog priloga posve ukloni čak i privid špekulantskog poslovanja ili trgovine.

Kan. 948 – Treba namijeniti toliko misa koliko ima pojedinačnih nakana za koje je dan i primljen, pa makar neznatan, prilog.

Kan. 952 – § 1. Dužnost je pokrajinskog sabora ili pokrajinske biskupske skupštine da odlukom utvrdi za svu pokrajinu koliki prilog treba dati za slavljenje i namjenu mise, te svećeniku nije dopušteno tražiti veći iznos; dopušteno mu je ipak primiti dobrovoljno ponuđeni veći, a i manji prilog od onog određenog za namjenu mise.

Kan. 953 – Nitko ne smije primiti toliko priloga za mise koje treba da osobno namijeni ako ih ne može namijeniti u godinu dana.

Kan. 954 – Ako se u nekim crkvama ili kapelama traži slavljenje većeg broja misa nego što se tu može slaviti, dopušteno je slaviti ih drugdje, osim ako su darovatelji izričito izrazili protivnu volju.

Kan. 957 – Dužnost i pravo nadzora nad ispunjavanjem misnih obveza pripada u crkvama svjetovnoga klera mjesnom ordinariju, a u crkvama redovničkih ustanova ili družba apostolskoga života njihovim poglavarima.

Kan. 958 – § 1. Župnik i rektor crkve ili drugog mjesta pobožnosti u kojima se običavaju primati misni prilozi neka imaju posebnu knjigu u koju neka točno upisuju broj misa koje treba da se slave, nakanu, dani prilog i namijenjene mise.

§ 2. Ordinarij je obvezan svake godine pregledati te knjige osobno ili preko drugoga.