Mnogi ljudi – čak i neki katolici – oproste smatraju srednjovjekovnom pogreškom povezanom s pomutnjama u Crkvi za vrijeme Reformacije. Nažalost, tada ih se pogrešno koristilo, no oni su ipak i danas normalan i veoma koristan instrument na raspolaganju Crkvi, kako bi se pojedincu pomoglo odgovoriti na Božju milost.

Svaki se instrument može zloupotrijebiti, no to ne znači da je on u sebi pokvaren. Kako bismo razumjeli istinski smisao i svrhu oprosta, moramo ih razmotriti unutar širega konteksta obilate Božje ljubavi, i naravi Crkve. Uz taj temelj možemo bolje razumjeti kako se oprosti mogu zloupotrijebiti, a kako zapravo funkcioniraju u životu jednoga vjernika.

Božja ljubav

Što biste vi mislili o zemljoradniku koji baca sjeme posvuda po svojemu posjedu – po putevima, po kamenitome tlu, među trnje, a neko na plodno tlo? Možda biste pomislili da je on jako loš zemljoradnik, ili možda da je nemaran.

No taj opis zemljoradnika poklapa se s jednom od Isusovih usporedaba, u kojoj je sijač Bog, a Božja je riječ sjeme (vidi Mk 4,1-20). Usto, sjeme možemo shvatiti kao osobu Krista, koji jest Riječ koja je tijelom postala.

Bog je u jednome smislu Isusa „bacio” u svijet, čineći Njega i Njegovu ljubav dostupnom svima – božansku osobu koja je došla među nas kao drugo ljudsko biće, koja nas je spasila, i ustanovila Crkvu, preko koje je obećao da će biti s nama uvijek, sve dok Mu se ne pridružimo u raju. Kako je pisao sveti Pavao: „Ta Bog nas nije odredio za gnjev, nego da imamo spasenje po Gospodinu našem Isusu Kristu, koji je za nas umro da – bdjeli ili spavali – zajedno s njime živimo.” (1 Sol 5,9-10)

Božja je volja da „ljudi po Kristu, Riječi tijelom postaloj, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu te postaju zajedničari božanske naravi”. (Katekizam Katoličke Crkve, br. 51)

Nadalje, možemo parafrazirati Isusove riječi Samarijanki: kada bismo doista cijenili Božji dar, onda bismo molili za njega, i cijenili ga prema njegovoj vrijednosti (usp. Iv 4,10). Drugim riječima, Bogu bismo ponudili plodno tlo – spreman um i voljan duh – spremno primiti njegovu riječ i djelovati prema njoj, ili ako hoćete, živjeti prema Božjoj ljubavi, u spoznaji da bivamo spašeni, i da ćemo jednoga dana uživati puninu spasenja.

Sveti Pavao primjer je čovjeka koji je dobro odgovorio na taj dar: „A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.” (Gal 2,20)

Našavši se pred tom ljubavlju, kako da ne pjevamo? „Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem: Bože moj, tebe ja uzvisujem. Zahvaljujte Jahvi jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!” (Ps 118,28-29) Iako nama može biti teško dokučiti takvu ljubav – ljubav koju bi neki mogli nazvati „nepromišljenom” – Sveto nas pismo uvjerava: „Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” (Rim 8,32) Ništa nas – osim slobodnoga i samoživoga odbijanja Božje ponude (usp. KKC br. 1037) – može odvojiti od „ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.” (Rim 8,39).

Priroda Crkve

No čak i pored uvjeravanja o Božjoj ljubavi možemo se osjetiti preopterećenima težinom grijeha i izazovima činjenja onoga što Bog kaže. Poput ljudi u usporedbi o sijaču, možemo odmah primiti Radosnu vijest s radošću, ali kušnje i progoni učine da nam klone duh, a svjetovne tjeskobe i žudnja za posjedovanjem nadmeću se za našu pozornost.

U tim okolnostima moramo se podsjetiti da je Bog – znajući našu slabost – providio opipljiva pomagala, da nam pomažu na našemu putovanju kući, k Njemu. Crkva, kao što smo već rekli, jest povlašteni način na koji Isus ostaje prisutnim u svijetu i dijeli s nama svoju milost, pogotovo preko Euharistije i ostalih sakramenata. Tako možemo reći analogijom da je sama Crkva „[…] u ovom svijetu sakrament spasenja, znak i oruđe zajedništva Boga i ljudi” (KKC br. 780), jer ona „[…] sadrži i prenosi nevidljivu milost koju ona označuje” (KKC br. 774).

Milošću Božjom Crkva stoji i na nebu i na zemlji. Ona je „u isto vrijeme vidljiva i duhovna, hijerarhijsko društvo i otajstveno tijelo Kristovo” (KKC br. 779). Isus zauvijek održava Crkvu svojom snagom, ljubavlju i milošću, u beskrajnome zajedništvu koje sačinjava „nadnaravnu solidarnost”, ili općinstvo svetih (Indulgentiarum doctrina, br. 4-5). Ono što utječe na jednoga, utječe na sve: sve svece u raju, duše u čistilištu i na ljude na zemlji.

Dio te solidarnosti jest autoritet dan Crkvi na zemlji da bude „upraviteljima otajstava Božjih” (1 Kor 4,1). Isus je ustanovio Crkvu preko Petra i apostola. Petru je povjerio „ključeve kraljevstva nebeskoga”, a svim apostolima je zajamčio da „[…] što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima” (Mt 16,18).

Službenici Crkve prakticiraju taj autoritet – uvijek podložan božanskoj objavi – upravljanjem, slavljenjem liturgije i sakramenata, pa čak i izvansakramentalnim sredstvima, poput pobožnosti na metoda molitve, a da ne spominjem njihova vlastita dobra nastojanja u svjedočenju snage ljubavi Isusove u njihovome vlastitome životu. Trebalo bi biti očito da su svi članovi Crkve, prema svojemu zasebnome pozivu, odgovorni za podupiranje zajedništva, sudjelovanjem u tim istim sredstvima milosti.

Sveta Terezija iz Lisieuxa na svoj karakteristično precizan i provokativan način sažima dublje značenje bivanja udom Kristova tijela: „Budući da si me toliko ljubio da si mi dao svojega jedinoga Sina kao mojega spasitelja i mojega zaručnika, beskonačna su blaga njegovih zasluga moja” („Djelo predanja Milosrdnoj Ljubavi”). Njezina namjera nije zadržati Kristove zasluge za sebe, nego prikazati ih Bogu radi spasenja duša. Odvažnost njezine molitve dobro artikulira kako nas Bog spašava i dopušta nam sudjelovati u Njegovome djelu spasenja, kao pojedinci i kao Crkva.

Smisao i svrha oprosta

Obilata ljubav Božja izlivena da spasi nas i prirodu Crkve kao znaka i instrumenta Božje ljubavi formira ispravan kontekst kako bismo procijenili smislom i svrhom oprosta. Kako bi ljudima pomogla razumjeti oproste, raščistila pogrešne predodžbe i izbjegla zloupotrebe, Crkva nudi definiciju koja dolazi iz apostolske konstitucije svetoga pape Pavla VI. Indulgentiarum doctrina  („Nauk o oprostima”) [1. norma], a ponavlja se u Katekizmu (br. 1471):

„Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca.”

Ova je definicija uistinu nabijena izjava, kojom je sažeta duga i ponekad teška povijest nauka o oprostima. Pažljivim se jezikom odgovara na mnoštvo pitanja koja su se godinama pojavljivala.

Prvim se dijelom definicije odgovara na dvije od najčešćih pogrešnih predodžaba o oprostima: da se njima oprašta grijehe, i da se njima dijele besplatne ulaznice za raj. Oni ne čine ni jedno ni drugo, jer se oprost može zadobiti jedino nakon što su čovjeku oprošteni grijesi (milost koja je vlastita sakramentu pokore), i kada je čovjek zadovoljio uvjete za oprost. Nažalost, neistine su se širile nezakonitim praksama klerika koji su širili laži i od pokajnika tražili novac.

Papa Bonifacije IX. osudio je 1392. godine laži i plaćanje, ali situacija se nastavila stoljećima. Ta je praksa bila toliko uobičajena da je pisac Geoffrey Chaucer uvrstio u svoje „Canterburyjske priče” „oprostitelja”, čovjeka koji trguje oprostima. U šesnaestome stoljeću na Tridentinskome je saboru (jednim dijelom kao reakcija na prigovore Martina Luthera vezano za oproste) biskupima dan zadatak  da iskorijene sve zloupotrebe. Sveti papa Pio V. rehabilitirao je duhovnu učinkovitost oprosta kada je 1567. godine zabranio da se ijedan oprost udjeljuje na osnovi novca.

Ono što su trgovci oprostima zapravo prodavali – a čini se da im nije nedostajalo kupaca – bila je jeftina milost; ne oprost oca koji ljubi, oprost koji zahtijeva odgovor, nego brz način čišćenja nečiste savjesti. No kako to jasno stoji u definiciji oprosta Crkve, grijeh za posljedicu nema samo krivnju, nego i kazne koje slijede poslije zloga djela. Primijetite da definicija spominje samo otpuštanje vremenitih kazni. Vječna kazna – vječna odvojenost od Boga – može se oprostiti i očistiti samo sakramentalnom ispovijedi. Nakon ispovijedi, Bog dopušta da vremenite kazne ostanu, jer nas one osuđuju zbog zla grijeha i potiču nas na obraćenje.

U generalnoj audijenciji u rujnu 1999. godine sveti papa Ivan Pavao II. definirao je vremenite kazne kao dio procesa iscjeljenja od „negativnih posljedica koje je grijeh uzrokovao” u osobi. Negativne posljedice izazivaju „nezdravu privrženost” uz stvorenja (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1472), što se mora očistiti i podložiti ljubavi Božjoj – koja, usto, potiče zdravu privrženost uz stvorenja. Kazne ili proces iscjeljenja pripremaju nas da stanemo pred Bogom onakvi kakvima nas je stvorio – bez sramote ili krivnje koje grijeh uzrokuje. Očišćenje, naravno, nije ograničeno na oproste. Osoba može također činiti djela pobožnosti, pokore, a nadasve djela ljubavi, što sve također donosi očišćenje (Indulgentiarum doctrina, br. 11).

No oprosti su način na koji Crkva kao „poslužiteljica Otkupljenja” intervenira u ime pokajnika, koristeći svoju od Boga danu vlast otpuštanja svih vremenitih kazni za grijehe (potpuni oprost), ili dio njih (djelomični oprost), primjenom zadovoljštine koju su prikazali Krist i sveci. To je, drugim riječima, primjena općinstva svetih, koji s pravom dolaze u pomoć bratu ili sestri u potrebi. Čak je i sveti Pavao pozivao Galaćane: „Nosite jedni bremena drugih […]” (Gal 6,2)

No kako bi zadobio oprost, pokajnik mora biti ispravno disponiran (raspoložen) i ispunjavati tražene uvjete, jer nitko se ne može spasiti bez svojega slobodnoga pristanka i bez osobnoga zalaganja. Baš kao što su neke osobe u prošlosti tražile lagan način da očiste svoju savjest jednostavno kupujući oprost, neki bi drugi pokajnik mogao sve raditi automatski, ili pak misliti da obavljanje nekoliko dobrih djela može „riješiti” svaku kaznu. Takav je stav proturječan pokajanju i bilo kakvome nastojanju oko obraćenja.

Stjecanje oprosta

Kao primjer toga koje se dispozicije (raspoloženja) i uvjeti traže za oproste, navodimo dekret o Godini svetoga Josipa.

Kao opće pravilo – a dekret o Godini svetoga Josipa toga se drži – potpuni se oprost podjeljuje pod sljedećim uvjetima: pokajnik mora obaviti djelo uz koje je oprost vezan, obaviti sakramentalnu ispovijed, sudjelovati u euharistijskoj Pričesti, i prikazati molitve na Papine nakane. Kako bi stekao potpuni oprost, pokajnik također mora biti slobodan od navezanosti na bilo koji grijeh. Ako je ta dispozicija nepotpuna, ili ako uvjeti nisu ispunjeni, onda će oprost biti djelomičan, dokle god pokajnik ima raskajano srce, i obavi barem dio traženih djela.

Većina bi se ljudi složila da najzahtjevniji aspekt ovih zahtjeva nisu uvjeti, naročito za nekoga tko inače moli i pristupa sakramentima. Ni djela koja treba obaviti nisu veoma teška – najčešće se sastoje od molitve, čitanja Svetoga pisma, tjelesnih ili duhovnih djela milosrđa itd. Istinski zahtjevan aspekt jest nenavezanost na grijeh. Osoba se može kajati za svoje grijehe, ali nenavezanost na ikakav grijeh druga je stvar. Netko će se zapitati je li to uopće moguće, i zašto bi se itko uopće trebao gnjaviti s oprostima.

Da citiramo Isusa: „Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.” (Mt 19,26) Isus je ovo rekao nakon što je bogatome mladiću i apostolima rekao da moraju biti savršeni. Mladić je otišao žalostan, a apostoli su rekli da je to nemoguće. No Isus nije rekao da oni to moraju učiniti vlastitom snagom. Rekao im je: „Slijedite me.” Također vrijedi napomenuti da se riječju „savršen” prevodi grčka riječ teleios, koja ne znači „bez mane”, nego „svesrdan i usmjeren svojemu ispravnome cilju”. Drugim riječima, Isus je čovjeku i apostolima govorio da sve podrede odnosu s Bogom, a po tome će odnosu čovjek biti ujedinjen s Bogom, što je ispravan cilj svakoga muškarca i žene.

Na sličan način, Crkva koristi dar oprosta kako bi muškarcima i ženama pomogla slijediti Isusa u raj. Crkva zna da sam po sebi pojedinac ne može napredovati u svetosti ili savršenstvu (teleios). Strašne posljedice grijeha i zlo koje postoji na svijetu nemoguće je nadvladati bez milosti Božje i prakticiranja kreposti. Doista, s ove strane raja uvijek postoji opasnost ponovne odluke za grijeh, čak i kada je čovjek primio oprost. No ako osoba ostane blizu Isusu i slijedi ga, tada će uživati puninu spasenja.

Zašto onda ne pomoći osobi da postane svesrdnom u svojemu traženju Boga? Oprosti nisu vjerska obaveza ili crkvena zapovijed, ali kod osobe koja ih dobro koristi, oprosti postupno vježbaju čovjeka u kreposti i učeništvu. Oni pomažu ljudima odvratiti se od grijeha, a prema Bogu i bližnjemu, preporučujući molitvu i djela milosrđa. Zapravo, pokajnik na zemlji kao trpeći član općinstva svetih može Boga moliti da stečeni oprost ne bude primijenjen na njega, nego na nekoga u čistilištu, kako bi se ta osoba brže očistila i ušla u raj.

Samo Bog zna točan oblik u kojemu se otpuštanje vremenitih kazna događa u životu osobe. Jedna osoba može biti odmah oslobođena od navezanosti, na primjer, na alkohol ili pornografiju. Neka druga osoba možda će doživjeti oslobođenje tek nakon godina truda, ili dok bude u čistilištu. Božja milost može se vidjeti u objema situacijama.

Dobro upotrijebljen oprost učinkovit je instrument, koji čovjeku pomaže ozdraviti od posljedica grijeha i potpunije se otvoriti Božjoj milosti. Mi zapravo ne moramo zamišljati što nam se događa kada na Božju ljubav odgovorimo raskajanim srcem i voljom da rastemo u svetosti. Kako budemo razvijali navike molitve i milosrdne ljubavi, postajat ćemo malo manje sebični, malo manje pohlepni; imat ćemo malo više strpljivosti, velikodušnije srce. Više ćemo se usredotočavati na ljubav prema Bogu i bližnjemu, i dopuštat ćemo Isusu da nas privuče k sebi.

Izvor: Our Sunday Visitor | Prijevod: Ana Naletilić

O tome kako zadobiti potpuni ili djelomični oprost u razdoblju od 1. do 8. studenog možete pročitati ovdje.

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.