Dok je bio kardinal Albino Luciani, budući papa Ivan Pavao I. pisao je pisma osobama iz povijesti i književnosti, uključujući i jedno Charlesu Dickensu, piše Aleteia.

Tijekom svojega kratkog pontifikata Ivan Pavao I. bio je poznat kao “nasmijani papa”. Njegova karakteristična toplina očita je u zbirci pisama objavljenoj pod  naslovom Illustrissimi, što bi u prijevodu značilo Slavnima. Pisma su napisana između 1971. i 1975. za katoličke novine Messaggero di S. Antonio, kada je budući papa još bio poznat kao kardinal Albino Luciani i služio kao patrijarh Venecije.

Objavljeno je ukupno 40 pisama, napisanih povijesnim osobama poput Hipokrata, svecima poput Tereze Avilske, pa čak i izmišljenim likovima poput Pinocchija. Tu su i pisma poznatim piscima. Zapravo, prvo pismo u zbirci upućeno je Charlesu Dickensu, autoru Olivera Twista i Velikih očekivanja.

Zašto Dickens? Kao što objašnjava na početku pisma, Ivan Pavao I. od djetinjstva je volio Dickensove božićne knjige. “Neizmjerno sam uživao u njima jer su prožete ljubavlju prema siromašnima i osjećajem ljudskosti”, napisao je.

Charles Dickens (1812.-1870.) iz prve je ruke poznavao nevolje siromašnih, kako u pismu ističe i budući papa. Kad je Dickensu bilo samo 12 godina, njegov je otac bio prisiljen otići u dužnički zatvor. Kako bi uzdržavao svoju obitelj, mladi je Charles morao raditi u tvornici crnila, koja je proizvodila boce tekućeg laštila za cipele. Deset sati dnevno, Dickens bi zatvarao posude s pastom i lijepio etikete na njih.

Mjeseci koje je proveo u ovim neljudskim uvjetima na njega su ostavili neizbrisiv trag. Mnoge scene i likovi u njegovoj fikciji imaju svoje korijene u bijedi kojoj je Dickens svjedočio i iskusio je u tvornici crnila. “Zato su svi vaši romani nastanjeni siromašnima”, objašnjava budući papa. Kasnije primjećuje: “To su potlačeni, i sva se Vaša samilost izlijeva na njih. S druge strane su tlačitelji, koje stigmatizirate, vaše pero vođeno genijem gnjeva i ironije sposobno je oblikovati tipične likove kao kipove u bronci.”

Zanimljivo je da lik koji se najviše dojmio Ivana Pavla I. u Dickensovoj poznatoj Božićnoj priči nije bio Ebenezer Scrooge, nego njegov bivši poslovni partner, duh Jacoba Marleyja. Budući papa u pismu se prisjeća govora koji Marleyjev duh drži kada objašnjava Scroogeu zašto je vezan teškim lancima:

“Poslovanje! Čovječanstvo je za mene bilo posao. Opća dobrobit za mene je bila posao; milosrđe, suosjećajnost, snošljivost i dobronamjernost za mene su bili posao… Zašto sam kroz gomile bližnjih hodao oborenih očiju, nikada ih ne podižući do one blagoslovljene Zvijezde koja je Mudrace dovela do skromnog prebivališta? Da ne bude siromašnih domova u koje bi me njezina svjetlost mogla odvesti!”

Pismo Ivana Pavla I. Charlesu Dickensu podsjetnik je da ne može biti istinske proslave Božića bez aktivne, angažirane “ljubavi prema siromašnima”. Naš je Gospodin rođen u jaslama, a rekao je i da “što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste”. Poput Dickensa, pozvani smo pomoći onima najranjivijim i zaboravljenima među nama.

Pismo završava pozivom na solidarnost i povjerenje u Boga koje je zasigurno s godinama imalo odjeka i kod pape Franje:

“Svi smo mi u istom čamcu, ispunjenom narodima koji su se sada približili i prostorom i ponašanjem; ali brod je na vrlo uzburkanom moru. Da bismo izbjegli teške nesreće, pravilo mora biti: svi za jednog i jedan za sve. Inzistirajte na onome što nas spaja i zaboravite ono što nas dijeli.”

A onda se Ivan Pavao I. vraća na tragičan lik Jacoba Marleya i Zvijezdu koja osvjetljuje kuće siromašnih. Naš svijet je “skromno prebivalište” koje i dalje treba svjetlo. U ovom čitanju klasična Dickensovog književnoga djela, Božićna priča nije samo pripovijest o duhovima, već i proročki poziv na djelovanje i molitvu.