Kako se kršćani mogu pomiriti sa smrću svojih najbližih

Iznenađujuće je kako puno kršćana proživljava smrt bliskih osoba kao da je to rušenje u najdublji Had. Zar nam Bog nudi neodređeno i okrutno Kraljevstvo da se moramo braniti i rukama i nogama da ne dođemo tamo? Zar je njegovo Kraljevstvo u kojemu prebivaju Marija i anđeli, Kraljevstvo torture i mučenja da nitko od nas ne želi stići tamo, a one koji tamo odlaze trebamo žaliti i plakati za njima?

Foto: William-Adolphe Bouguereau, “Dušni dan”, 1859./Wikimedia

Isus govori: „Sporazumi se bez otezanja sa svojim protivnikom…“ (Mt 5,25). Pomiri se sa smrću onoga koga ne želiš izgubiti. Pristanak na sve, baš sve, što nam se u životu događa nije odustajanje, fatalizam, ako je izraz duboke vjere u to da nam u svemu Isus pruža svoje ruke kako bi nas uveo u svoje Kraljevstvo. Pomiri se s odlaskom nekoga koga voliš. Svaki odlazak takve osobe povećava prostor za još veću ljubav – ljubav prema Bogu. Osim toga, gubimo li uistinu one koji umiru? Zapravo ih samo gubimo iz vida… Oni su kao osobe koje smo izgubili iz vida jer su otputovali u drugi grad, otplovili u drugu luku nakon što su preplovili ocean svoga života.

Iznenađujuće je kako puno kršćana proživljava smrt bliskih osoba kao da je to rušenje u najdublji Had. Zar nam Bog nudi neodređeno i okrutno Kraljevstvo da se moramo braniti i rukama i nogama da ne dođemo tamo? Zar je njegovo Kraljevstvo u kojemu prebivaju Marija i anđeli, Kraljevstvo torture i mučenja da nitko od nas ne želi stići tamo, a one koji tamo odlaze trebamo žaliti i plakati za njima? Zar ne bismo trebali čestitati sebi i drugima radi smrti pravednih, znajući da su u rukama Božjim, privinuti na grudi u zagrljaju najboljega Oca? Biblija govori o tome da je Gospodin svojim vjernima pripremio takve stvari koje ni oko nije vidjelo, niti uho nije čulo! Ljudsko srce nije u stanju pojmiti što znači prebivati s Bogom! Kako puno ljudi žali što su njihovi najbliži stigli u raj kao da je za njih to mjesto kažnjavanja. Kad umire netko blizak, rijetko zamišljamo da se našao u zagrljaju samoga Boga; jedino mislimo na to da ne mora više trpjeti, ako je bio bolestan.

To žaljenje je zapravo više povezano s našom osobnom boli, s boli onih koji ostaju i ne znaju kako se pomiriti s gubitkom, s prazninom koja je nastala. Slično je i sa strahom pred svojom smrću. Za većinu ljudi nije to radost susreta s Bogom, nego često strah pred nepoznatim, ponekad strah od raspadanja tijela pred kraj samoga života, a pogotovo ako čovjek nema vjere. Čak i kod onih koji vjeruju da je smrt samo prijelaz, javlja se strah pred onim kamo se to prelazi, jer možda nismo sigurni da ćemo stići u Nebo, ravno u zagrljaj Oca. Svako tko dublje razmišlja nad sobom, nad svojom grešnošću, nema te sigurnosti i strahuje da možda ipak nije zaslužio raj. Takav stav prema smrti ovisi o perspektivi iz koje gledamo. Za čovjeka koji vjeruje, bit će ona potpuno drugačija, potpuno će se razlikovati od pristupa osobe koja ne vjeruje.

Čitao sam jednom neki stari grčki roman o staroj svećenici Heri, koja nije mogla samostalno prinositi žrtvu. Toga dana, kada je trebalo prinijeti žrtvu, njezina dva sina bila su baš na njivi. S volovoma su otišli raditi na njivu, daleko od kuće. No, pohrlili su brzo u pomoć majci. Da što prije stignu kući i sami su se upregnuli u kola i vukli ih zajedno sa životinjama koje su trebale biti prinesene za žrtvu, sve do samih hramskih vrata. Ganuta majka, odmah po završenoj ceremoniji, zamolila je božicu da obdari njene sinove onim što je najbolje na zemlji. Kada je izašla na hramska vrata, opazila je svoje sinove kako leže između kolonada kao da odmaraju, lica su im bila nasmijana. Bili su mrtvi… Jedanput godišnje čitam iz brevijara pismo svetog Ignacija iz Antiohije Rimljanima. U vrijeme cara Trajana bio je osuđen na smrt; trebale su ga rastrgati divlje zvijeri. Dok je plovio prema Rimu gdje je kazna trebala biti izvršena, napisao je pismo u kojemu je izrazio svoju duboku vjeru u Krista, u kojoj ga nije moglo pokolebati niti njegovo nadolazeće mučeništvo. Vjerojatno u Smirni, ili Troadi, u vrijeme jednog pristanka u luku, doznao je da ga kršćani iz Rima nastoje spasiti, da pokušavaju za njega ishoditi oslobođenje od smrtne kazne. Čitajući njegove riječi kojima moli, čak preklinje vjernike u Rimu da odustanu od tog truda, mnogi i dan-danas, imaju dojam da se autor pisma služio jednostavno nekom vrstom literarne podloge.

Siguran sam da se on nije bojao smrti, jer je vjerovao u život u Kristu. Fragment pisma Rimljanima koji ću citirati, izraz je takve vjere i ljubavi prema Isusu da danas malo tko može povjerovati da netko može biti ispunjen takvom nadom u Uskrsnuće: „Pišem svim Crkvama i obavještavam sve da ću rado umrijeti za Boga, ukoliko me u tome ne spriječite. Molim vas, suzdržite se od prerevne naklonosti. Dopustite mi da postanem hrana divljim životinjama, zahvaljujući kojima ću doći k Bogu. Ja sam Božja pšenica. Bit ću samljeven zubima divljih zvijeri da postanem čistim kruhom za Krista. Potaknite radije životinje da postanu mojim grobom i da ne ostave ništa, da nitko poslije smrti nema brige sa mnom. Kad svijet više ne bude vidio moga tijela, onda ću tek biti pravi učenik Kristov. Molite sa mnom Krista da postanem, zahvaljujući ovim životinjama, žrtvom za Boga. Ne naređujem vama kao Petar ili Pavao. Oni su bili Apostoli, ja sam osuđenik; oni slobodni, ja, do sada, rob. Ukoliko pak pretrpim sve to, Krist će me osloboditi i uskrsnut ću u Njemu kao slobodan. Sada, budući da sam okovan, odučio sam ništa ne tražiti. Od Sirije do Rima borim se s ‘divljim životinjama’ na zemlji, na moru, danju i noću, privezan za deset leoparda, četu vojnika, koji postaju sve gori kad im činite dobro. Nepravde koje doživljavam od njih usavršuju me, ali ‘to mene još ne opravdava’. Samo da se konačno mogu naći među zubima za me pripremljenih životinja. Samo da se što brže bace na me. Poticati ću ih da me brzo progutaju, a ne kao druge, kojih se nisu ni usudile taknuti.“

Što se još može reći o smrti? Možda, prije svega, da se ona javlja kao naš odlučan protivnik? Sveti Pavao s velikom iskrenošću govori da za njega smrt nije gubitak života, nego dobitak jer će tek onda biti u direktnoj blizini s Isusom:

„Doista, meni je život Krist, a smrt dobitak! Mihi enim vivere Christus est et mori lucrum. A ako mi živjeti u tijelu donosi plodno djelovanje, tada ne znam što da izaberem. Jer sam pritisnut s obje strane: imam želju umrijeti i biti s Kristom što bi bilo mnogo bolje. Ali ostati u tijelu potrebnije je zbog vas“ (Fil 1,21-24). Puno bolje je „otići“ i biti s Kristom, ali kada smo već tu na zemlji trebamo živjeti za druge, da drugi rastu u vjeri. Čini se da samo za to i živimo. Sve drugo ne zaslužuje priznanje.

Jer što nam nudi ovaj svijet: strah, bijedu, bolesti, ratove, trpljenje i neprestanu bojazan i borbu, stalnu opasnost i napade zlih duhova, plač i bol. Život na zemlji je nasmijani očaj. Zato: pomirimo se sa smrću, jer kad je Gospodin prošao kroz njena vrata, osim rana, zadobio je mir, a kad se pokazao učenicima zračio je radošću i srećom. Kod Boga je dobro, bolje nego ovdje gdje sada živimo. No, da se s Njim može prebivati u slavi, treba s Njim naučiti živjeti još ovdje, na zemlji! Prolazni život nije samo za to da se vjeruje u drugi život, nego prvenstveno zato da se ljubi Boga! Ukoliko to doživiš, ne brini za ništa, jer sve drugo, jednoga dana, pokaže se istinskom srećom. Smrt nama otvara vrata sreće ako tu na zemlji nismo zatvorili vrata nesretnima. Frustrat vivit qui nemini prodest! / Uzalud živi onaj, koji nije nikome pomogao!

Tko prima svoj život kao svagdašnje umiranje za Boga i za druge, kao odricanje od samoga sebe, neće razmišljati tragično o svojoj smrti. To svakidašnje umiranje priprema nas za sastanak s Bogom i vodi nas Gospodinu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.