Marijanski solinski mjesec u kojemu slavimo blagdan Male Gospe i Imena Marijina, a u kojemu je i spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne ili kako se u narodu obično naziva Gospa Žalosna povod su razgovoru sa sestrom Annom od Gospe Ožalošćene, Solinjankom Elizabetom Mihalj.

Ove je godine naime koncem marijanskoga mjeseca svibnja mlada Solinjanka na svečanomu euharistijskomu slavlju koje je u samostanu u talijanskomu gradiću Piedimonte Matese predvodio nadbiskup José Rodríguez Carballo, tajnik Kongregacije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskog života, položila vječne zavjete u redu Vječnih klanjateljica Presvetom oltarskom Sakramentu.

Iz obitelji u obitelj

– Na svečanosti vaših vječnih zavjeta nadbiskup Carballo, Tajnik Kongregacije neprestano je isticao važnost obitelji u životu čitave Crkve. Obitelji koja proizlazi iz Trojstvenoga odnosa, odnosno Božanske obitelji. S obzirom da dolazite iz brojne obitelji možete li istaknuti sličnosti i različitosti posvećenoga života i života u jednoj obitelji. Društvo u svome svakodnevnome životu rijetko se naime susreće s osobama posvećenoga života i to posebice onima koji su u »zatvorenim« redovima, što nerijetko nailazi na brojne upite. Koliko je samostan istinska obitelj?

Riječi nadbiskupa Carballa »Bog je obitelj« su na jedan prekrasan i tako jednostavan način »objasnile« misterij Presvetoga Trojstva. Bog je »zajedništvo« i slijedi dakle da je Trojstvo »primjer zajedništva«. Svi mi znamo da zajedništvo nije uvijek lako ni u obitelji, kamoli u redovničkoj zajednici u kojoj nismo povezane krvnom vezom. Za mene je to prva stvar koja me dirnula kad sam upoznala sestre, sve različite, iz potpuno drugih dijelova svijeta, a međusobno se vole. U Djelima apostolskim piše kako je prva zajednica vjernika imala »jedno srce i jednu dušu«. Taj je Svetopisamski citat prva rečenica pravila sv. Agustina po kojemu naša redovnička zajednica živi. Ako je Duh sveti mogao sjediniti prvu kršćansku zajednicu, koja nije bila obitelj po krvi, može i sve nas.

Za mene je to prva stvar koja me dirnula kad sam upoznala sestre, sve različite, iz potpuno drugih dijelova svijeta, a međusobno se vole – ističe sestra Anna

Kako u obitelji, tako i u zajednici jedinstvo nije uvijek lako, »jedinstvo« za koje je i Isus na zemlji molio »da budu jedno«, ali prema riječima pape Franje jedinstvo nije »jednolikost« nego »zajedništvo raznolikosti«. Svatko od nas je jedinstven, jedini i trebamo voljeti jedni druge takvima kakvi jesu, a ne kakvima bismo mi htjeli da budu – za što nam pak samo Bog može dati milost. Naravno po iskustvu vidim da se za tu milost treba moliti i truditi i Bog to doista dariva. Konačno mogu reći da je istinska obitelj svaka obitelj utemeljena u Istini, u Isusu.

Simbolički govor žive Crkve

– Svakodnevni život Crkve prepun je simboličkoga govora, koji po svojoj zbilji upućuje na višu stvarnost. Može li se i u Vašemu životnomu pozivu prepoznati snažan simbolički govor? Kako se »poziv« osjeti? Ima li simbolike u Vašemu osluškivanju poziva i konačnoga »Da« Crkvi, redovničkoj zajednici i konačno osobi Isusa Krista?

Doista volim »simbolički govor Crkve« i mislim da je moj život, kao i život svih ljudi njime ispunjen, samo nemamo uvijek oči da to vidimo. Ja sam osjetila »nešto kao poziv« u vrlo mladoj dobi, ali sam to jasno opet primila upravo na Svetkovini Presvetoga Trojstva, 2007. na jednom hodočašću u Puli. Ono što mi zovemo »poziv« nije samo nekakva emocija, osjećaj, nešto mistično, nego nešto veoma jednostavno. Kada se naime dvoje mladih vole, i kada znaju da »to je to« i da će ostati vjerni jedno drugom dok ih smrt ne rastavi, to se tada ne temelji samo na osjećajima nego je nešto puno stabilnije, sigurnije. Tako i poziv za posvećeni život. Nije nešto što se izmisli, nego nešto što se primi, kako i sama riječ govori: poziv. Na poziv se može odgovoriti ili ne odgovoriti, Bog ne sili nikoga. S druge strane ja nisam primila nikakve »upute za korištenje poziva«, nije bilo GPS-a i baš kao u braku, ja ne znam što me sutra čeka. Postoji ta nekakva neizvjesnost, ali znam u Koga sam povjerovala, znam Koga slijedim, i imam sigurnost da me On nikada ne ostavlja. Moja simbolika je da sam primila vječne zavjete točno na Svetkovinu Presvetoga Trojstva, isti dan na koji sam i osjetila poziv, isti dan od kojega pa sve do danas svakodnevno sudjelujem na svetoj Misi, pa je za mene u ovome pogledu gotovo nevjerojatno koliko Bog pazi i na detalje.

Put poslušnosti

– Bogata vjernička baština i život našega naroda uvelike počiva na misionarskomu djelovanju, od samih početaka pa sve do današnjih dana. Uvelike je taj put bio sa Zapada prema Hrvatskoj. U posljednje vrijeme učestalo se događa da mlade redovnice i redovnici odgovor svomu pozivu daju upravo u samostanima izvan Domovine. Koliko je to Vama bilo teško, izazovno? Koliko je težak život udaljen od obitelji? Koliko u konačnici po ovomu pitanju pomaže molitva i koliko ona zbližava?

U samostanu do izražaja dolazi naša poslušnost jer je ona paradoksalno »zavjet moje slobode«: moja volja je u Božjim rukama i tu je na sigurnome! –

Meni je osobno bilo vrlo teško ostaviti obitelj što mislim da je normalno, a i domovinu jer tata mi je branitelj Domovinskog rata pa je i napuštanje domovine u tome vidu bio velik izazov. To je nešto što ja nisam izabrala već je dio poziva koji sam primila, »slijediti« Krista gdjegod On želi. U momu je pozivu odlučujuća bila osoba pok. Oca Giacoma koji je imao dovoljno mudrosti, razboritosti i Duha Svetoga da me je slijedio i podržavao. Ono što vidim jest da Bog daje stostruko, kako piše i u Evanđelju, stostruko i u majci, i u braći i sestrama, i Kućama… i ne samo da sam na neki način još bliže sa svakim pojedinim članom svoje obitelji nego su i oni blizu s mojim sestrama u samostanu, što je doista zadivljujuće.

Postoji naime istinski obiteljski odnos koji ide preko granica godina, države i sl. To nije nešto apstraktno nego konkretno, ja to vidim kada zovu telefonskim putem, ili kada dođu u posjet da se odnose na vrlo zbližen, povjeren način sa svim sestrama samostana. Ali isto vidim i s drugima, molitva ne poznaje daljinu, ne poznaje granice, i zbližava na jedinstven način, kako nas s Bogom tako i sve nas međusobno.

Spremna mladost i mudra starost žive Crkve

– Iako se brojnima život u samostanu može činiti »monotonim« Vi ste živi svjedok da je to upravo suprotno. Prije nekoliko godina zajedno s nekoliko sestara ste došli po naputku Kongregacije u samostan u Piedimonteu i spojili se s redovničkom zajednicom koja je zbog svoje prosječne starosti teško mogla samostalno funkcionirati. Koliko Vam je to bilo teško ili zahtjevno, koliko je utjecalo na sve vas i vašu zajednicu. Kakav je život u obitelji sa starijim sestrama?

Samostan u Piedimonte Matese je za mene osobno pravo čudo i sa strane starijih sestara koje su promijenile red, da se izbjegne zatvaranje jednoga samostana, i sa strane mladih sestara koje smo bile raspoložive »probati« nešto takvo. Nije bilo lako ni s jedne ni s druge strane, ali kada Crkva nešto traži, tada sa sigurnošću znaš da je Bog taj koji to nešto traži preko Crkve, iako se nama čini nemogućim, Bogu ništa nije nemoguće! Meni je ovaj samostan itekako pomogao jer primjer starijih sestara je nešto neizrecivo. Dovoljno je reći da je na dan mojih svečanih zavjeta sestra Agnese imala 70. godišnjicu svojih zavjeta, tako da smo zajedno imale slavlje. Ona sada ima 96 godina i ne samo da je još uvijek na nogama, nego je i prva za klanjanje, i još uvijek želi klečati pred Presvetim! Za mene je nešto takvo vrlo poticajno, kad vidiš da se netko do posljednjega daha daruje Gospodinu, tako da smo sve sestre koje smo ovdje došle zahvalne Isusu za ovo iskustvo starijih sestara, za njihov primjer i za mogućnost života s njima da ih možemo otpratiti do susreta s Bogom.
Ovdje do izražaja dolazi naša poslušnost jer je ona paradoksalno »zavjet moje slobode«: moja volja je u Božjim rukama i tu je na sigurnome!

Pogled u budućnost

– Neosporna je činjenica da društvo, a poglavito Crkva u našoj Domovini tek očekuju promjene koje su se na Zapadu dogodile prije desetak i više godina, a koje ako ne gledamo očima vjere ne donose svijetlu budućnost. Nedavno je upravo Papa Franjo obraćajući se vjernicima i Crkvenoj hijerarhiji zavapio protiv zatvaranja, štoviše pretvaranja napuštenih samostana u hotele i slične društvene sadržaje. Iako ste već duži niz godina izvan Domovine ipak ste u svome pozivu u kontaktu s velikim brojem vjernika, poglavito sa sestrama iz drugih samostana diljem Svijeta. Kakva je budućnost?

Samostan u Piedimonte Matese je za mene osobno pravo čudo i sa strane starijih sestara koje su promijenile red, da se izbjegne zatvaranje jednoga samostana, i sa strane mladih sestara koje smo bile raspoložive za nešto takvo –

Postoje lijepe i malo manje lijepe strane Crkve u Hrvata, baš kao i Crkve u čitavom svijetu. Izravno znamo za samostane koji se zatvaraju jer je za nekoliko samostana našega reda prijetila opasnost da ne postanu hoteli ili sl. Iako je manjak poziva danas velik, manjak vjere je također velik. Međutim ako je kršćanstvo preživjelo progone prvih stoljeća i naprotiv, izašlo snažnije, vjerujem kako i ovo današnje stanje ima nekoga višeg smisla. Svijet je krenuo naprijed pa trebamo i mi. U našem smo samostanu sestre s gotovo svih kontinenata, ali kršćanstvo je jedno i isto, Bog je nepromjenjiv.
Snažno molimo za nove pozive za posvećeni život i uvjerena sam da ih ima puno više, ali nije lako odgovoriti i vjerno slijediti. S druge pak strane trebamo moliti za pozive koji su već tu, da ostanu vjerni, ustrajni pa i ako nas je malo nije važno. Isus je naime učinio čudo s 5 kruhova i 2 ribe, pa onda može i s nama činiti divote.

Od Gospe od Otoka do Ožalošćene Gospe

– Prasvetište Gospe od Otoka u Vašoj rodnoj župi oblikovala je i cjelonoća i cjelodnevna redovnička molitva, ona koju su Benediktinci molili nad grobovima hrvatskih vladara. Koliko su župna i druge zajednice utjecale na Vaš poziv, na Vaše formiranje? Duh iz one Obitelji koju je nadbiskup Carballo spominjao na vašim svečanim zavjetima izgleda da doista puše gdje i kada hoće te odgovor na današnje vrijeme nudi upravo u neprestanoj molitvi i štovanju Euharistije baš kao i u prvim vremenima Crkve.
Zaključno govoreći Vaše redovničko ime je sestra Anna od Ožalošćene Gospe. Odakle toliko osmjeha na Vašemu licu i licima svih Vaših sestara?

Na mene je župna zajednica utjecala posebno snažno u djetinjstvu. Zahvalna sam i ostat ću zahvalna na formaciji za sakramente prve svete pričesti i potvrde koje sam primila u solinskoj župi jer se za djecu doista mnogo toga radilo. Sjećam se da sam uvijek bila u živom kontaktu sa župom i ne samo ja nego i svi moji vršnjaci, od vjeronauka, dječjega zbora, brojnih izleta u Vepric, do tribina za mlade itd.
U mladosti je pak za moj poziv, a i za moj život bio odlučujući neokatekumenski put jer sam bila puna pitanja, ideja, želja i tu sam mogla naći Isusa na konkretniji, izravniji način.

Znam da Bog za svakoga ima svoj put, koji je jedinstven, put preko kojega Njega upoznajemo i vidim da sam primila mnogo. Ne mogu brojati koliko se puta sjetim onih za koje molim jer za mene molitva nije samo lista mojih želja, nego je odnos, relacija. Bila sam pretprošle godine kod svoje obitelji u Solinu, prvi put nakon 10 godina, pa me ugodno iznenadilo što sada u našoj solinskoj župi imamo i klanjanje četvrtkom, a i mnoštvo mladih koje se u Italiji ne vidi tako često u Crkvi. Ne znam dati odgovore na sva pitanja, ali vidim da Presveti Sakrament pronalazi Sam svoje načine da nam se približi, da bude s nama kao što je i rekao: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta«.

Što se tiče osmijeha sestra Agnese, sestra o kojoj sam već govorila je nedavno to objasnila psalamskim riječima: »Gledajte u Njega i vaša lica će biti prosvjetljena«.

*Tekst je izvorno objavljen u listu Solinska kronika, prenosimo ga s dopuštenjem