Crkva, iako sveta, u svakome je dobu trebala ispravljanje. Podređenost svjetovnim silama, posvjetovnjačenost i pokvarenost nekih njezinih članova i stagnacija pobožnosti bili su neki od problema s kojima se Petrova lađa suočavala u razdoblju srednjega vijeka.

U tim izazovima upravo su vjerski redovi revitalizirali Crkvu, pomladili je u svakome razdoblju, duhovno je reaktivirali, pročistili vjeru i ponovno usmjerili Crkvu prema njezinome Božanskome Zaručniku, Isusu Kristu.

Prijeđimo na redove!

1. Benediktinci

Foto: Wikimedia

Benediktinci su dobili to ime u čast svetoga Benedikta, svojega utemeljitelja, rođenoga u Nursiji 480. godine. Njegovo je Pravilo predlagalo život utemeljen na trima glavnim vrlinama: šutljivosti (tj. suzdržavanju od govora), poniznosti i poslušnosti. Red je karakteriziralo strogo pridržavanje molitve Božanskoga časoslova, s podjelom dana u sedam različitih razdoblja za hvaljenje Boga. Uz to, provodili su vrijeme radeći – odakle dolazi slavno geslo „Ora et labora” – i Lectio Divina, ili razmatranja Svetoga pisma. Bili su poznati – i još jesu – po gostoprimstvu koje su iskazivali svojim gostima.

Zahvaljujući pravilu svetoga Benedikta, stoljeća između njegove smrti 547. godine i 12. stoljeća prozvana su „benediktinskim stoljećima”. Red je dao svoj doprinos na mnogim razinama i na različitim područjima: duhovnome, liturgijskome, umjetničkome, intelektualnome, administrativnome i gospodarskome.

2. Clunyjevski benediktinci (klinijevci)

Foto: Wikimedia

Benediktince iz Clunyja utemeljio je 910. godine Vilim Pobožni, vojvoda od Akvitanije i grof od Macona. U to je vrijeme svoje područje Cluny – po kojemu je red dobio ime – darovao kako bi se utemeljio benediktinski samostan, dijelom da bi se samostanska baština zaštitila od sve većega upletanja laika, koji su je počeli prisvajati i mijenjati. Njihovo je pravilo bilo benediktinsko, ali u skladu s propisima sv. Benedikta Anijanskoga, i pod utjecajem zamisli velikih opata iz ranijih razdoblja. Preuzeli su podjelu dnevne aktivnosti kakvu je odredio sveti Benedikt, ali su više vremena provodili u molitvi časoslova i liturgiji. Svi clunyjevski redovnici bili su svećenici, nosili su crni habit – zbog čega su ih nazvali „crnim fratrima” – a u svojoj prehrani suzdržavali su se od mesa sve do 14. stoljeća.

Duhovnost clunyjevskih redovnika bila je obilježena povlačenjem u mir, što se postizalo časoslovom, molitvom i tišinom. Clunyjevski su redovnici molitvu časoslova u koru učinili jednom vrstom neprestane molitve. Drugi element bilo je karitativno djelovanje, kojim se samostan otvarao svijetu, sa školom u kojoj su primali i poučavali učenike koji nisu imali redovnički poziv.

Clunyjevska pobožnost potaknula je liturgijski preporod, što je doprinijelo razvoju romaničke umjetnosti. U istoj mjeri, njihova se potraga za neovisnošću od građanskih vlasti proširila dalje od granica samostana. Taj duh postao je prethodnicom reforme svećenstva, što je utjecalo na daljnju emancipaciju Crkve suočene sa sekularnim intervencijama cara Svetoga Njemačko-Rimskoga Carstva.

3. Kartuzijanci

Foto: Wikimedia

Naročita osobina ovoga pravila, koje je sveti Bruno utemeljio 1084. godine, bio je način na koji je ono u sebi ujedinilo čežnju za pustinjačkim životom i monašku stabilnost. Kartuzijanski redovnik bio je kontemplativac koji je živio u samoći, molio, čitao, razmatrao, prepisivao rukopise i do kraja se posvetio fizičkim poslovima. Svoj je duhovni život održavao udaljavajući se od društva i odričući se svijeta, i tražeći umjesto toga tišinu, introspekciju i molitvu. 

Kartuzijancima su pomagali redovnici laici zvani converti, koji su živjeli uz njih, ali čije je poslanje bilo obavljati nužne poslove vezane za svakodnevni život cijele zajednice. Pravilo sv. Brune bilo je veoma važno u obnovi pustinjačkoga života tijekom 11. i 12. stoljeća.

4. Cisterciti

Foto: Wikimedia

Utemeljio ga je 1098. godine sveti Robert de Molesme, koji je utemeljio samostan u Citeauxu, iako je glavne smjernice za život reda osmislio sv. Stephen Harding. Cisterciti su razvili monaški život utemeljen na doslovnome slijeđenju pravila svetoga Benedikta, ali su posebno naglašavali zajednički život, iz kojega su proizlazile njihove svakodnevne aktivnosti. Redovnik, koji se odijevao u bijeli habit, živio je s braćom laicima, koji su bili zaduženi za materijalne potrebe zajednice.

U svojemu su duhovnome životu obdržavali strogu pobožnost, koja se održavala u njihovoj liturgiji i vidjela se u arhitekturi njihovih crkava. Bijeg od svijeta, prihvaćanje krajnjega siromaštva, rad u poljoprivredi, šutnja i pokora bili su dijelovi njihova koncepta kršćanskoga života.

Cistercitski red donio je obnovu monaškoga žara i duhovnih težnji, u želji za potpunom obnovom cenobitizma (zajedničkoga redovničkoga života). Cistercitska zajednica bila je škola za zajedničku, praktičnu duhovnost. Njihov se uspjeh odražavao u činjenici da se broj opatija do kraja 13. stoljeća povećao na njih sedam stotina. 

5. Dominikanci

Foto: Isogood_patrick/Shutterstock

Red propovjednika, poznatiji kao dominikanci, ime su dobili po svojem utemeljitelju, svetome Dominiku de Guzmanu, koji je 1215. sastavio pravilo reda. Originalnost reda nalazila se u njihovoj mješavini molitve i propovijedanja, akcije i kontemplacije. U samostanu dominikanac je poučavao, razmatrao i usavršavao svoje znanje snažnim naglaskom na intelektualno obrazovanje, a vani je propovijedao u gradu i slušao predavanja na sveučilištu.

U sklopu njihovih svakodnevnih aktivnosti nalazio se časoslov, molitva i učenje. Kao prosjački red, fratri nisu mogli ništa posjedovati, i živjeli su od milodara i donacija. Njihovi su zavjeti bili poslušnost, siromaštvo i čistoća. Duhovni put što ga je predlagao sveti Dominik temeljio se na pokori, koja se obavljala odbacivanjem strasti i odricanjem od materijalnih dobara, cenobitskome režimu, koji je podrazumijevao uzajamno pomaganje i zajedničku molitvu, te djelovanju i služenju propovijedanjem, poučavanjem i duhovnim vodstvom.

6. Franjevci

Foto: Wikimedia

Red manje braće, koji je osnovao sveti Franjo Asiški, a Crkva odobrila 1209. godine, najpoznatiji je srednjovjekovni crkveni red. Članovi mu se dijele na laike i svećenike. Njihova se svakodnevna aktivnost odvija oko samostana i njegove neposredne okoline. Unutra svećenici mole časoslov, a laici prate molitve svakoga liturgijskoga časa. Izvan samostana franjevci propovijedaju i čine djela milosrđa, pogotovo u svojoj posebnoj pažnji prema siromašnima.

Redovnik franjevac, poput dominikanca, polaže zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Nema osobnoga vlasništva, i radi za hranu, ili za nju prosi.

Franjevačka duhovnost temelji se na poniznosti, to jest, na podlaganju volje svojim poglavarima, a bez odupiranja ili nesloge. U srcu prakse svetoga Franje nalazi se siromaštvo, čime se ljudska stvarnost nastoji nadvladati posvemašnjim sudjelovanjem u božanskoj ljubavi i potpunim podlaganjem istoj. Tako se stiže do otajstva ljubavi i radosti, koje proistječu iz siromaštva i odricanja od materijalnoga bogatstva, i do uživanja u razmatranju ljepote stvorenja kao izraza Božje ljepote. 

Nastanak prva dva prosjačka reda potaknule su potrebe Crkve u to vrijeme: problem krivovjerja, ali i rastuća urbana populacija u potrebi za duhovnim vodstvom. Dominikanci i franjevci prihvatili su se evangeliziranja nekršćanskih populacija na područjima islamskoga Istoka, Magreba, Istočne Europe i mongolskih teritorija. S druge strane, obnovili su potrebu za ispovijedi, koja je prestala biti način dobivanja odrješenja od grijeha, a bila se pretvorila u metodu duhovnoga perfekcionizma. U konačnici, doprinijeli su razvoju sveučilišnih centara, radeći i služeći kao profesori, mudri liječnici i učenjaci.

Izvor: Catholic Link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.