Među ne-katolicima rašireno je mišljenje kako je molitva krunice primitivna molitva u kojoj ‘budalaste’ duše nalaze radost, ali koja ne pristaje ljudima upućenima u vjeru. Ali baš suprotno možemo ustvrditi da krunicu mole svi: djeca i odrasli, laici i učeni teolozi, početnici na molitvenom putu kao i veliki mistici. Krunica je tako spretna, vješta i savitljiva molitva da se bez ikakve poteškoće može prilagoditi različitim ljudima i situacijama. Drugim riječima, postoje različiti načini moljenja krunice. Želio bih opisati neke od ovih načina i tako pokazati koje se neizmjerne mogućnosti kriju u ovoj jednostavnoj molitvi.

1. Molitva usana – usmena

Krunica je prije svega molitva usana (usmena molitva) i molimo ju kao takvu. Izgovaramo riječi i pokušavamo biti svjesni onoga što izgovaramo. Razmišljamo o sadržaju i smislu riječi. Sam je tekst vrlo bogat. Sastoji se od triju dijelova. Najprije riječi kojima anđeo pozdravlja Mariju u Nazaretu: „Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin je s tobom.” Zatim od Elizabetinih riječi Mariji, koje je Elizabeta prema Luki izgovorila visokim glasom, ispunjena Duhom Svetim: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje. Mi koji poznajemo ime ploda Marijine utrobe, dodajemo: Isus. Na kraju dolazi molitva koju Crkva upravlja Mariji i u kojoj izražava svoje povjerenje da će ona, koja je majka Božja, moliti za nas, grešnike, sada i na času smrti naše. Crkva nas upozorava da sadašnjost i trenutak smrti imaju nešto zajedničko. Vječna dimenzija sadašnjosti dolazi u svjetlu smrti.

Ovaj prekrasni tekst stoji nam uvijek na raspolaganju. Ne trebamo sami tražiti riječi kako bismo izrazili nutarnji sadržaj molitve, koji uostalom često i ne postoji. Ne, uzimamo riječi Crkve koje nas, jednim dijelom uz pomoć riječi Evanđelja, uče kako ćemo moliti. Umjesto da razvijamo subjektivne osjećaje ulazimo u objektivnu molitvu. Dozvoljavamo se nositi velikom molitvom Crkve. Znamo da smo primljeni u veliko zajedništvo Crkve, Crkve koja je stoljećima molila upravo ovim riječima.

2. Meditativna molitva

Krunicu također možemo moliti i kao meditativnu molitvu. Krunica je ponajprije zamišljena kao meditacija o velikim otajstvima koje nam je Bog objavio i o kojima čitamo u Evanđeljima. Papa Pio XII. nazvao je krunicu sintezom cijelog Evanđelja. Petnaest otajstava krunice jesu dijelovi velikog otajstva. Naime, riječ je o petnaest različitih aspekata ili elemenata temeljnog otajstva, koje je prema Pavlu ludost križa (usp. 1 Kor 1, 18) i koje se sastoji u tome da je Bog postao čovjek i dao svoj život za nas. „Dok je bio u Božjem obličju, On se nije grčevito držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao jednak ljudima. Vanjštinom je bio kao čovjek. Ponizio je samoga sebe, postavši poslušan do smrti, do smrti na križu. Zato Bog njega uzvisi i darova mu ime koje je nad svakim imenom” (Fil 2, 6-9).

Silaženje i uzlaženje, pokreti su koje stalno slijedimo dok molimo krunicu. To činimo zajedno s Marijom, u njezinom duhu i njezinim tragom. Krunica se s pravom ponekad naziva: “Evanđelja Isusa Krista po Mariji.” Dok razmišljamo o pet radosnih i pet žalosnih otajstava, slijedimo Boga u Njegovu silaženju, sve dublje i dublje, sve do krajnjeg poniženja, da bismo kasnije, dok meditiramo o slavnim otajstvima, bili u Njegovu uzlaženju kad povlači cijeli svijet sa sobom, ponajprije Mariju. Budući da učenik nije nad svojim učiteljem (Lk 6, 40), a sluga će biti tamo gdje je njegov gospodar (Iv 12, 26), ovo dvostruko kretanje nije povijesna činjenica koja se odnosi samo na Boga. To kretanje je također i kretanje našeg života. Ono je životni program. Jedino kad smo spremni prihvatiti svoju potpunu nesposobnost, može nas Bog uzdići i pretvoriti naše ljudske slabosti u božansku snagu. Dakle, nije to samo otajstvo Kristova života, nego otajstvo i našeg vlastitog života u koji se udubljujemo moleći molitvu krunice.

Kad na primjer molimo prvu deseticu radosne krunice, možemo si predstaviti Mariju u Nazaretu koju posjećuje anđeo Gabrijel. Imamo li malo življu maštu, događaj možemo učiniti vrlo konkretnim. Vidimo Mariju, koja možda moli, kako je iznenađena neočekivanim anđelovim dolaskom. Jutro je ili večer, ili možda „je noć bila u sredini svoga toka” (Mudr 18, 14). Postajemo slušatelji dijaloga koje nebo ima sa zemljom i koji je odlučujući za sudbinu svijeta. Ako nemamo tako bujnu maštu, možemo se zadovoljiti s jednostavnom mišlju, npr. Marijinom otvorenošću i raspoloživošću.

Dozvoljavamo da njezin oduševljeni „DA, Oče” utječe i na naše vlastito nutarnje držanje. Osjećamo blagu prisilu da napokon završimo svoju bunu i protivljenje Bogu i da se umjesto toga, kao Marija, potpunim DA stavimo Bogu na raspolaganje.

Možda se, moleći krunicu, pitamo zašto izgovarati riječi kad ipak ne mislimo na njihov sadržaj. Zapravo nije to tako besmisleno kako nam izgleda. Riječ ima neobično veliku snagu mijenjanja. Živimo li s čistim, pozitivnim, riječima punim ljubavi, tada smo oblikovani i prožeti ovim riječima, pa čak i kad stalno ne mislimo na njihov sadržaj. Prije svega te su riječi, koje su stoljećima milijuni ljudi izgovarali, na poseban način ispunjene snagom. Razumijemo da mnogi ne-katolici mogu biti vrlo začuđeni kad posjete Lurd i vide kako mnogi hodočasnici mole nemarno, nesabrano i rastreseno krunicu. Ipak bilo bi krivo vjerovati da je takva molitva besmislena ili samo neka magija. Riječi djeluju, riječi imaju snagu. Osim toga riječi izražavaju i utjelovljuju volju da se okrenemo prema Bogu, da se Njemu otvorimo.

Ponavljanje riječi dakle može biti nešto što zaokuplja tijelo dok misao i srce razmišlja o različitim otajstvima. Možda smo previše znatiželjni i uvijek želimo znati i razumjeti što čitamo i molimo. Ali stoljećima, za vrijeme gotovo cijele povijesti zapadne Crkve, liturgijske molitve su se obavljale na latinskom. Mnogi, čak mogli bismo reći, većina, nisu gotovo ništa razumjeli od misnih tekstova. U samostanima su se molitve pjevale na latinskom jeziku. Pjevali si i oni koji nikada nisu naučili latinski. Možda to nije bilo idealno, ali nije ni tako besmisleno kako danas mnogi tvrde. Svi su razumjeli dvije najvažnije riječi u časoslovu: „Amen – Aleluja”. Nije najbitnije i najvažnije da je uključen razum, nego srce. Nije veličina i jakost molitve u razumu, nego u srcu. A srce se često osjeća slobodnije i lakše diše kad je razum isključen. Kad je za vrijeme moga školovanja dijete čitalo kod kuće novogodišnje pismo koje je učitelj diktirao u školi, vjerojatno toga trenutka nije mislilo na točan sadržaj riječi. Trenutak je bio previše svečan da bi razum funkcionirao. Ali radosno djetetovo lice, radost oca i majke pokazivali su da je među njima prisutna prava ljubav. Ono što su roditelji vidjeli ili čuli nije ono što je bilo u djetetovoj glavi, nego ono što je bilo u njegovu srcu.

3. Kontemplativna molitva

Kao treći način moljenja krunice jest moljenje na kontemplativan način. Možda donekle osjećamo i protivljenje prema određenim slikama i mislima. Htjeli bismo samo u ljubavi biti kod Isusa i Marije, samo htjeti ljubiti i biti ljubljeni, samo biti zajedno, samo se osjećati sigurni kod Boga i majke čovječanstva. Psihologija našeg vremena puno nam toga ima za reći o ulozi majke, o tome što to znači da kao dijete dobijemo dovoljno ljubavi od svoje majke. Crkva je to uvijek znala. Krunica je molitva u kojoj Mariji dajemo priliku da bude majka, molitva gdje se otvaramo njezinoj blagoj ljubavi. Razmišljali smo u ovoj knjizi kako je Isus, kad je na križu rekao Mariji: „Evo ti sina”, u Ivanu povjerio cijelo čovječanstvo svojoj majci. Njezino majčinstvo dobilo je sveobuhvatno značenje i domet. U ovom svečanom trenutku svatko je od nas dobio Mariju za majku. Krunica nam daje priliku da ono što već znamo svojim razumom prenesemo u svoje srce, da to pretvorimo u radost i snagu našega života.

4. Molitve preporuke

Četvrti način moljenja krunice jest moljenje za druge. Može se dogoditi da je netko od naših najbližih u velikoj nevolji i preporučuje se u naše molitve, ili možemo misliti na tragedije u svijetu: glad, ratove, mučenja. Osjećamo da nešto moramo učiniti. Možemo reći: „Bože, pomozi ovim ljudima, pokaži svoju ljubav!” Ujedno osjećamo da je ovakva molitva prekratka i prejeftina te nakon nekoliko riječi možemo reći: dosta je ovakve molitve. Moleći jednu deseticu, ili nekoliko, pokazujemo da molitvu uzimamo ozbiljno, da smo spremni žrtvovati vrijeme i trud. Dok izgovaramo riječi molitve neprestano stavljamo osobe za koje molimo u Božje ruke. Predajemo ih Njegovu milosrđu. Možemo li učiniti nešto bolje za brata ili sestru u nevolji nego da ih stavimo u zagrljaj Ljubavi?

5. Molitva siromaha

Na kraju, došli smo do petog načina. Možemo moliti krunicu kao molitvu siromašnih i malenih. Ne događa li se često da se osjećamo umorno, beznadno razdijeljeni, potpuno prazni. Osjećamo li se nesabrani i rastreseni za nutarnju molitvu, preumorni da čitamo prekrasne molitve iz molitvenika, možemo uzeti krunicu i prstima kliziti po zrncima dok ponavljamo: „Zdravo, Marijo“. Možda naše misli lutaju uokolo, možda prolaze različite misli i slike kroz nasu glavu, ali činimo ono malo što možemo. Dajemo mali dio našeg vremena Bogu, dajemo mogućnost našem tijelu, tom poslušnom slugi, da izgovara lijepe riječi Bogu i Mariji, riječi na koje smo preumorni da mislimo, ali znamo da ih Bog razumije. Istina, ne možemo baš biti ponosni ovakvom molitvom, ali se ipak i u toj molitvi krije nešto dobro. Tu se krije početak nečega velikog. Mnogi ljudi postavljaju prevelike zahtjeve svojim molitvama tako da nikad ne počnu moliti. Bog ne postavlja takve zahtjeve. Ne moram čekati s molitvom dok ne osjetim da sam ‘u formi’. Ne moram se napraviti lijep prije nego se pokažem Bogu. Bogu mogu doći onakav kakav jesam. Mogu sada početi moliti, odmah i izravno. Krunica daje čovjeku, koji se osjeća nesposoban za molitvu, priliku da se ipak moli.

Na sudnji dan nećemo imati nikakvo opravdanje kad nas Bog bude pitao: „Zašto nisi malo više molio za vrijeme svoga života?“ Mnogi će prigovoriti: „Nisam bio dovoljno koncentriran i opušten za molitvu. Pretpostavljam da će Bog reći: „Tako! Zar nisi poznavao krunicu?“

6. Obiteljska molitva

Bilo je jedno dobro, staro vrijeme kad je u katoličkim domovima bio običaj navečer moliti krunicu. Ja koji sam osobno to doživio ne mogu ništa drugo nego se s velikom zahvalnošću prisjećati ove zajedničke obiteljske molitve. Bez sumnje, dnevna krunica koju je navečer molila cijela obitelj, bila je neobično jako sredstvo povezivanja u mnogim kršćanskim domovima, i osim toga probudila je mnoga svećenička i redovnička zvanja. U Marialis Cultus papa Pavao VI. je naglasio i smatrao bitnim da se ovaj drevni običaj ponovno uvede. Papa je svjestan da je danas teže nego prije skupiti navečer obitelj na večernju molitvu. TV program je često privlačniji od krunice. „Nema sumnje, to je teško”, piše papa, „ali svojstvo je kršćanskog načina djelovanja da se ne damo pobijediti od uvjeta koji nas okružuju, nego da mi, nasuprot, uspijemo njih pobijediti; ne podleći, nego se suočiti. Zato bi obitelji koje žele u punini proživljavati kršćanskim obiteljima svojstven poziv i svojstvenu duhovnost trebale uložiti svu svoju snagu da zaustave sile koje sprečavaju obiteljsko skupljanje i zajedničku molitvu.”

Ali ako je nemoguće zajedno moliti krunicu u obitelji, to nam ne smije biti razlog da uopće ne molimo. Krunicu možemo moliti i sami.

Gornji tekst je ulomak iz knjige “Marija – u Bibliji i u našem životu” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823.