„Sreća je smrt moralnosti”, poznata je izjava Immanuela Kanta, filozofa iz razdoblja prosvjetiteljstva. Kantov je uvid vrijedan: ako odlučimo djelovati moralno jedino onda kada to nas čini sretnima (Kant je to nazvao „hipotetskim imperativom”), onda će autentično moralno djelovanje – djelovanje koje nije samo prikriveni vlastiti interes – biti rijetko kao ledena siga ljeti. Zato nas Kant poziva da moral lociramo isključivo unutar područja „dužnosti” (onoga što on naziva „kategoričkim imperativom”): učini ono što je ispravno, bez iznimke, nevezano za svoju „sreću”.

To je jedno rješenje problema povezanosti između toga da budemo dobri i toga da budemo sretni. No kakva je to gnjavaža – naročito za sve neskriveniji hedonizam sekularnog uma: Učiniti nešto što me ne čini sretnim? Uskratiti sebi svoje pravo na ugađanje samome sebi? Vi to ozbiljno? No ako „dužnost” ne može opravdati i motivirati moralno djelovanje, koja je alternativa? Možda možete odabrati biti pošteni cinik, poput lika Trazimaha iz Platonova djela „Republika”: djeluj kao da si dobar kada te drugi gledaju, ali inače čini što god želiš ako misliš da možeš u tome ostati neprimijećen. No iako ova mogućnost točno opisuje uobičajenu praksu morala kod mnogih pojedinaca, otvoreno prihvaćanje cinizma ne da se razlikovati od promicanja hobbesovskoga rata sviju protiv svih – gdje je moral odvojen od objektivne dužnosti biti dobar, gdje svaki pojedinac i skupina ima bezuvjetno dopuštenje iskorištavati slabosti, što u konačnici dovodi do toga da oni koji imaju najviše moći, a najmanje se ustručavaju koristiti tu moć, dominiraju drugima – sve dokle ne stigne još bezobzirnija alternativa. (Pogledajte kartele u sjevernome Meksiku ili narkobande koje dominiraju gradskim središtima u Sjedinjenim Američkim Državama kako biste vidjeli kako ta teorija izgleda u praksi.)

Izgleda da u srcu morala postoji dilema: s jedne strane, moral „dužnosti” – čini dobro nevezano za to što ti želiš – može pružiti individualnu i društvenu stabilnost, no njezina je cijena to da nećete moći činiti ono što stvarno želite, to jest, ono što vas čini sretnima. S druge strane, imati slobodu činiti što god želite, može vas – kao Otok užitka u „Pinokiju” – učiniti sretnima, možda čak iznimno sretnima, ali cijena toga je individualna degradacija i, u konačnici, društveni kolaps. Čini se da smo – individualno i kolektivno – prisiljeni donijeti nemoguću odluku: Trebam li učiniti što mi je dužnost, ili trebam biti sretan? Trebamo li živjeti prema moralnom zakonu, ili trebamo ljude pustiti da čine što žele?

Klasična liberalna i libertarijanska filozofija smatra da je pronašla način kako riješiti ovu nezgodnu situaciju. Na temelju koncepcije autonomije, „rješenje” ima sljedeći oblik: Ja mogu činiti što god želim, ali ako poštujem tvoje pravo da i ti činiš tako. „Mi” u ovome modelu svedeno je na proceduralnu sitnicu: jedina stvar koja nas obvezuje jest sustav zakona koji sprječavaju ljude da povrjeđuju autonomiju drugih. U međuvremenu je svatko slobodan činiti što god želi, kada to želi, i s kime god to želi, ali ako postoji pristanak.

Ovo razdvajanje razlike između toga da budemo dobri i toga da budemo sretni govoreći da je sve što „biti dobar” znači to da ne ometamo tuđe traženje sreće privlačan je kompromis, no ono uopće ne odgovara na temeljno pitanje: Što trebam činiti da sebe učinim sretnim? Liberalni i libertarijanski odgovor je: „Čini što god želiš činiti (ali ako dopuštaš drugima da čine to isto)”. No zatim dolazi sljedeće pitanje: No što bih trebao željeti? Tada liberalizam i libertarijanizam samopouzdano odgovara: „Trebaš željeti što god želiš željeti!” I tu liberalni i libertarijanski san počinje mutirati u noćnu moru, gdje iluzija da „sreća” znači beskonačno hranjenje nezasitnih i beskrajno različitih žudnji postupno postaje spoznaja da je najočitija stvar u životu možda zapravo i ona najtajanstvenija: Što me čini – što nas čini – istinski sretnima?

Liberalno i libertarijansko gledište svakome od nas pruža moć stvoriti svoj vlastiti odgovor na ovo pitanje, ali s dvije „kvake”. Prva je da morate prihvatiti da je sreća – koju god vi njezinu definiciju izabrali – posve subjektivna, što je drugi način da kažete da je posve lišena objektivne istine. Dakle, vaša definicija sreće jest vaša, ali ona je također i maštarija, hir, pipavo traženje moralnoga fantoma u mraku podjednako apsurdnih mogućih preferencija. Druga je (a ona proizlazi iz prve) da ne smijete reći nikome, pa čak ni vlastitoj dovoljno odrasloj djeci, da je vaša definicija sreće dobra, jer bi to značilo da vi mislite da bi oni trebali sreću definirati jednako kako je vi definirate – „trebali” ovdje znači „obvezni vjerovati u nešto jer je istina” – što je zapravo povrjeđivanje njihove autonomije. Tako taj liberalni i libertarijanski kompromis o povezanosti između morala i sreće diktira da je slobodan odabir da živite na ulici i ubrizgavate si fentanil u vene podjednako „dobar” kao i slobodan odabir da radite kao medicinski tehničar koji spašava živote i daje lijekove protiv bolova, a odabir da se cijeli gradski okruzi pretvaraju u narkotržnice na otvorenome podjednako je „dobar” kao i odabir da se grade parkovi i instaliraju nove sprave za igru na igralištima. Sve je to samo preferencija. A u zemlji gdje je preferencija kralj svega, nema prigovaranja o tome što drugi – individualno ili kolektivno – odabiru činiti sa svojom autonomijom, sve dokle vas nitko fizički ne napada ili ne krši ugovor koji ste potpisali. To je cijena kompromisa „živi i pusti živjeti” – kada je definicija sreće radikalno individualizirana (i tako posve relativizirana), a moral je sveden na pitanje pristanka, vi stječete pravo definirati smisao života i živjeti ga onako kako vi želite, no gubite pravo vjerovati da je vaš odabir – ili bilo čiji drugi – išta drugo nego proizvoljan, a prema tome – objektivno besmislen.

No postoji i četvrta mogućnost za to kako povezati to da budemo dobri s time da budemo sretni. Što kada bi vam bila dužnost da budete sretni? Što kada bi vam bilo u vlastitom interesu da budete nesebični? Što kada biste mogli uskladiti svoje najdublje želje s ciljem postajanja objektivno dobrom osobom, što bi značilo da ono što želite najviše u životu – prema definiciji, ono što vas čini najsretnijima – jest jednako onome što biste u moralnome smislu trebali činiti?

To je u sažetom obliku katolička vizija morala, a jedan od njezinih najvećih recentnijih promicatelja jest pokojni o. Servais Pinckaers OP (1925. – 2008.). O. Pinckaers – po kome je biskup Robert Barron nazvao „Stipendiju Servaisa Pinckaersa u katoličkoj etici” – u katoličkim je krugovima dobro poznat po svojemu briljantnome radu nadahnutome Drugim vatikanskim saborom, u kojemu se različite struje moralne teologije – prirodno pravo, Sveto pismo, crkveni oci, tomistika, tradicija manualizma, crkveni magisterij, i duhovnost – sjedinjuju u živu i kohezivnu cjelinu. No zaključci o. Pinckaersa o naravi morala i moralne slobode u sebi sadrže veliku mudrost i za nekatolike. On u svojoj knjizi „Moral – katoličko gledište” (Morality: The Catholic View) piše: „Mi smo kod svojega rođenja primili moralnu slobodu kao talent koji treba razvijati, kao sjeme koje sadrži spoznaju o istini i nagnuće prema dobroti i sreći, nagnuće diverzificirano prema onome što su stari narodi nazivali semina virtutum, sjeme krjeposti.” Ta moralna sloboda, objašnjava o. Pinckaers, nije „sloboda ravnodušnosti”, što bi bila sloboda čija je jedina svrha pokazati poslušnost prema izvanjskim zapovijedima i ispuniti subjektivne želje. Tu se radi o slobodi koju on naziva „slobodom za izvrsnost”, što je sloboda rasti u krjeposti, i tako svoj život – svoje čitavo biće: tijelo, um, dušu, želje, emocije – uskladiti s onime što je objektivno dobro, i što je jedini izvor istinske sreće. Kako on to objašnjava:

Sloboda za izvrsnost stvara moralnu znanost, koja se izravno bavi pitanjem sreće i apsolutnoga dobra. To je znanost koja pitanje sreće smatra presudnim za cjelovit poredak čovjekova života i formaciju njegovoga karaktera. Ta znanost organizirana je prema glavnim načelima, koja jačaju slobodu i ljudsko djelovanje čine rafiniranijim […],  a usavršena je u proučavanju zakona u njegovoj obrazovnoj ulozi, ulozi koja čvrsto povezuje mudrost i ljubav, a čak i obuzdavanje, što je ponekad potrebno u borbi protiv zla.

U ovim je riječima zasigurno mnogo materijala za razmišljanje i djelovanje, za cijeli život. Središnji dio mojega rada za Institut Word on Fire jest objašnjavanje i promicanje gledišta o. Pinckaersa na moral, koje je sinonim za sveobuhvatno katoličko gledište. Drugim riječima – nastavlja se.

No sada je dovoljno reći da je odabir između toga da budemo sretni i toga da budemo dobri u konačnici lažan odabir. Kako o. Pinckaers pokazuje, ne moramo birati između jednoga i drugoga. „Kvaka” je u tome da shvatimo da – ako „dužnost” znači činiti dobro bez obzira na sve, a ono što je istinski dobro jest živjeti prema Božjoj volji, a Božja je volja da svatko od nas postane u potpunosti i trajno sretan, onda je naša dužnost slobodno postati u potpunosti i trajno sretni – bez obzira na sve. Drugim riječima: katolički je moral mnogo više od niza pravila – on je recept za radost.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.