Ništa nije tako jezovito kao kršćanin kojega nije briga za spas drugih ljudi.

Ne možeš se u tome pozivati na svoje siromaštvo: žena naime koja je dala dva novčića ustat će protiv tebe. I Petar je rekao: Nemam ni srebra ni zlata. I Pavao je bio tako siromašan da je često gladovao, nije imao ni potrebne hrane.

Ne možeš se braniti ni svojim niskim položajem, jer su i oni bili niskog položaja i potekli su iz skromnog roda. Ne možeš se pozivati ni na svoje neznanje, jer su i oni bili neuki ljudi. Ne možeš se opravdavati svojom bolešću, jer je i Timotej bio bolestan i često pobolijevao.

Svatko može biti od koristi svome bližnjemu ako uistinu želi učiniti što je u njegovoj moći.

Ne vidite li koliko je stabala besplodnih, a ipak su snažna, lijepa, vitka, uspravna? Ako imamo vrt, radije u njem imamo plodne mogranje i masline negoli ta stabla; ona naime stabla više su nam za ugodu negoli za neku korist, pa ako i ima neke koristi, ona je neznatna.

Njima su slični oni koji gledaju samo na svoju korist; zapravo nisu ni kao ta stabla, već su samo pogodni za kaznu. Ta su stabla, naime, prikladna za gradnju i za potpornje. Njima su nalik djevice, doduše, čiste, urešene i uzdržljive, ali nikome korisne; i zato se spaljuju. Takvi su koji Krista ne hrane.

Pazi ipak da nikoga od njih ne optužuješ za grijehe njegove: ni za preljub, niti za krivokletstvo, ni za što, već što drugome nije bio od koristi. Takav je bio onaj koji je talenat zakopao, provodeći život bez grijeha, ali nekoristan drugome čovjeku.

Pitam se, kako može kršćanin biti takav? Ako kvasac pomiješan s tijestom nije promijenio sve tijesto, da li je onda to zaista bio kvasac? Ako miris kojim je netko pomazan nije zamirisao, da li to uopće možemo nazvati mirisom?

Nemoj reći: ne mogu druge na nešto navesti: jer ako si kršćanin, nemoguće je da to ne bude. Naime, ako nešto po prirodi jest, ne može to ne biti. Tako i to što rekosmo: stvar naime leži u samoj naravi kršćanina.

Nemoj Boga vrijeđati. Kažeš li da sunce ne može svijetliti, ti ga vrijeđaš; kažeš li da kršćanin ne može drugome koristiti, Boga vrijeđaš i lažeš. Lakše je da sunce ne grije niti svijetli negoli da kršćanin ne svijetli, lakše je da svjetlo bude tama nego da to postane kršćanin.

Sv. Ivan Zlatousti, “Homilije o Djelima apostolskim”

——————————————————–

Ivan Zlatousti rodio se između 344. i 347. godine u kozmopolitskom gradu Antiohiji u Siriji, trećem po važnosti u Rimskome Carstvu.

Ivan je kroz 12 godina u Antiohiji velikom revnošću obavljao propovjedničku službu. Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka, koji su tada u gradu vladali.

Glas se o tom velikom antiohijskom propovjedniku proširio daleko izvan Antiohije, sve tamo do Carigrada, tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva. 397. godine sv. Ivan Zlatousti postao je biskup prve biskupske stolice Istoka i carski dvorski propovjednik. Njegova propovjednička vještina vjerojatno je kod tog izbora izbila u prvi plan, no oni koji su ga predlagali za Carigrad nisu znali da se u njemu po mentalitetu krije i pravi monah te dušobrižnik koji ljude neće puštati u njihovu miru, već ih poticati na obraćenje. Ivan reformator zamjerit će se mnogima, doživjet će osamljenost i završiti u progonstvu.