Po izvješću evanđelista Isus je umro moleći, oko devetoga časa, to jest oko tri sata popodne. Po Luki, njegova je posljednja molitva bila iz Psalma 31: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj« (Lk 23,46; Ps 31,6). Po Ivanu, posljednje su Isusove riječi glasile: »Dovršeno je!« (19,30). U grčkome tekstu ova riječ (tetelestai) naknadno ukazuje na početak muke, na čas pranja nogu – evanđelist o tome izvješćuje naglašavajući da je Isus svoje »do kraja ljubio (telos)« (usp. Iv 13,1). Ovaj »kraj«, ovo krajnje dovršenje ljubavi, dosegnuto je sada, u trenutku smrti. On je stvarno išao do kraja, do granica i preko granica. Ostvario je sveukupnost ljubavi – dao je sama sebe.

Razlažući molitvu na Maslinskoj gori u 6. poglavlju upoznali smo, na temelju Heb 9,5, još jedno drugo značenje iste riječi (teleioun): u Tori ona označava »uvođenje«, posvećenje u redu svećeničkoga dostojanstva, to jest potpun prijelaz u Božje vlasništvo. Mislim da se i na ovome mjestu, na temelju Isusove velikosvećeničke molitve, može podrazumijevati takvo značenje. Isus je do kraja dovršio čin posvećenja, svećeničko predanje sama sebe i svijeta Bogu (usp. Iv 17,19). Tako u ovim riječima sjaji veliko otajstvo križa. Nova je kozmička liturgija dovršena. Isusov križ stupa na mjesto svih drugih bogoštovnih čina kao jedina prava proslava Boga, u kojoj se sam Bog proslavlja po Onome u kome nam daruje svoju ljubav i tako nas privlači k sebi.

Sinoptička evanđelja smrt na križu označavaju izričito kao kozmički i liturgijski događaj: sunce pomračuje, hramska se zavjesa razdire nadvoje, zemlja se trese, mrtvi ustaju.

Od kozmičkoga znaka važnije je jedno događanje vjere: rimski satnik – zapovjednik jedinice za smaknuće – potresen onim što se dogodilo i što je vidio, priznaje Isusa Sinom Božjim: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji« (Mk 15,39). Pod križem započinje Crkva pogana. S križa Gospodin sabire ljude u novu zajednicu sveopće Crkve. U trpećemu Sinu oni spoznaju pravoga Boga.

Dok su Rimljani radi zastrašivanja svjesno ostavljali razapete visjeti nakon smrti na stupu mučenja, po židovskomu su pravu morali biti skinuti još istoga dana (usp. Pnz 21,22s). Stoga je zadaća jedinice za smaknuće bila da prebijanjem golijeni ubrzaju smrt. Tako se događa i u slučaju razapetih na Golgoti. Dvojici »razbojnika« prebijaju golijeni. Ali vojnici potom vide da je Isus već umro. Stoga odustaju od prebijanja golijeni. Umjesto toga jedan od njih probija Isusov desni bok – srce – »i odmah poteče krv i voda« (Iv 19,34). To je čas kada se kolju pashalni janjci. Za njih vrijedi propis da im se ne smije slomiti nijedna kost (Izl 12,46). Isus se ovdje pojavljuje kao pravo pashalno janje, koje je čisto i savršeno.

Tako u ovim riječima smijemo istodobno vidjeti tiho naknadno ukazivanje na početak Isusove povijesti – na čas kada je Krstitelj rekao: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta« (Iv 1,29). Ono što je tada još moralo ostati nerazumljivo, samo tajanstvena naznaka na ono buduće, sada je stvarnost. Isus je Janje koje je izabrao sam Bog. Na križu on nosi krivicu svijeta i odnosi je.

No ovdje istodobno odzvanja i Psalam 34 koji kaže: »Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Gospodin od svih izbavlja. On čuva sve kosti njegove: ni jedna mu se neće slomiti« (r. 20s). Gospodin, Pravednik, pretrpio je mnogo, sve, a Bog ga je ipak sačuvao: nijedna njegova kost nije bila slomljena.

Krv i voda teku iz Isusova probodenoga srca. Crkva je u svim stoljećima, po Zaharijinim riječima, gledala ovo probodeno srce i priznavala u njemu izvor blagoslova koji je predoznačen u krvi i vodi. Ove nas riječi upravo potiču da potražimo dublje shvaćanje onoga što se tu dogodilo.

Prvi stupanj tijeka ovoga produbljenja nalazimo u Prvoj Ivanovoj poslanici koja izričito preuzima govor o krvi i vodi iz Isusova boka: »On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina. Jer troje je što svjedoči: Duh, voda i krv; i to je troje jedno« (5,6s).

Što pisac hoće reći izričitom tvrdnjom da Isus nije došao samo u vodi, nego i u krvi? Smije se pretpostaviti da smjera na neku struju koja je pridavala vrijednost samo Isusovu krštenju, a nije se obazirala na križ. A to znači i da se važnima drže samo riječ, nauk, poruka, a ne i »tijelo«, živo Isusovo tijelo koje je iskrvarilo na križu; to znači da se pokušava stvoriti kršćanstvo misli i ideja, kojemu se htjelo oduzeti stvarnost tijela – žrtve i sakramenta.

Oci su u ovomu dvostruku mlazu krvi i vode vidjeli sliku dvaju temeljnih sakramenata – euharistije i krštenja – koji proizlaze iz probodena Gospodinova boka, iz njegova srca. Oni su novo strujanje koje stvara Crkvu i obnavlja ljude. Otvoreni bok Gospodina usnuloga na križu oce je podsjećao i na stvaranje Eve iz rebra zaspaloga Adama i tako su u strujanju sakramenata istodobno vidjeli i ishodište Crkve: stvaranje nove žene iz boka novoga Adama.

Isusov ukop

Sva nas četvorica evanđelista izvješćuju da je jedan imućni vijećnik, Josip iz Arimateje, zamolio od Pilata Isusovo tijelo. Marko (15,43) i Luka (23,51) dodaju da je Josip bio onaj koji »iščekivaše kraljevstvo Božje« dok ga Ivan (19,38) označava kao potajna Isusova učenika, koji to do sada nije otvoreno pokazivao zbog straha od vladajućih židovskih krugova. Ivan usto još spominje i sudjelovanje Nikodema (19,39). O njegovu noćnomu razgovoru s Isusom o rađanju i novomu rođenju čovjeka Ivan nas je izvijestio u 3. poglavlju (r. 1-8). Nakon drame procesa, u kojemu se sve urotilo protiv Isusa i nijedan glas više nije govorio za njega, sada upoznajemo drukčiji Izrael: ljude koji su u iščekivanju. Ljude koji se uzdaju u Božja obećanja i iščekuju njihovo ispunjenje. Ljude koji u Isusovoj riječi i djelovanju prepoznaju dolazak Božjega kraljevstva, početak ispunjenja obećanja.

Takve smo ljude u evanđeljima do sada pretežito upoznavali među jednostavnim ljudima: Mariju i Josipa, Elizabetu i Zahariju, Šimuna i Anu – k tomu i učenike koji su, doduše, potjecali iz različitih obrazovnih slojeva i struja u Izraelu, ali nisu pripadali mjerodavnim krugovima. Sada se – nakon Isusove smrti – susrećemo s dvije ugledne osobe iz Izraelova obrazovanoga sloja koje se, doduše, još nisu bile odvažile priznati da ga nasljeduju, ali su imale ono jednostavno srce koje čovjeka čini sposobnim za istinu (usp. Mt 10,25s).

Dok su Rimljani tijela pogubljenih na križu prepuštali strvinarima, Židovi su pomno pazili da budu pokopani, za što su postojala posebna mjesta određena od strane pravosuđa. Utoliko se i Josipova zamolba uklapa u okvir židovskoga pravnog običaja. Marko izvješćuje da se Pilat čudio što je Isus već umro te se najprije informirao kod satnika o istini te vijesti. Nakon potvrde o Isusovoj smrti prepustio je vijećniku Isusovo tijelo (usp. 15,44).

O samu polaganju u grob evanđelisti nam donose niz važnih podataka. Najprije se naglašava da je Josip Gospodinovo tijelo položio u novi grob u njegovu vlasništvu, u koji još nitko nije bio pokopan (Mt 27,60; Lk 23,53; Iv 19,41). U tome je izraženo strahopoštovanje pred ovim pokojnikom. Kao što se na Cvjetnicu poslužio magaretom na kojemu još nitko nije jahao (Mk 11,2), tako je i sada položen u novi grob.

Nadalje, važna je vijest da je Josip kupio platno u koje je umotao umrloga. Dok sinoptici o platnu jednostavno govore u jednini, Ivan koristi množinu »povoji« (19,40) po židovskome običaju ukapanja – u izvješću o uskrsnuću o tome će se još jednom detaljnije govoriti. Ovdje se ne moramo baviti pitanjem podudarnosti s Torinskim platnom. U svakom slučaju, oblik ove relikvije načelno se može povezati s oba izvješća.

Naposljetku nam Ivan pripovijeda da je Nikodem donio smjesu smirne i aloje, »oko sto libara« [30 kilograma]. I nastavlja: »Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje, s miomirisima kako je u Židova običaj za ukop« (Iv 19,39s). Količina je miomirisa izvanredna i prekoračuje svaku uobičajenu mjeru: to je kraljevski ukop. Ako smo u bacanju kocke za odjeću Isusa vidjeli kao velikoga svećenika, sada ga vrsta njegova ukopa očituje kao kralja: u trenutcima kada se čini da je sve gotovo, tajanstveno se očituje njegova slava.

Sinoptička nam evanđelja pripovijedaju da su neke žene gledale ukop (Mt 27,61; Mk 15,47), a Luka izvješćuje da su to bile one »koje su s Isusom došle iz Galileje« (23,55). On dodaje: »Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti. U subotu mirovahu po propisu« (23,56). Nakon subotnjega počinka doći će ujutro prvoga dana u tjednu da pomažu Isusovo tijelo i tako konačno dovrše ukop. Pomazanje je pokušaj da se zaustavi smrt, da se tijelo sačuva od raspadanja. A ipak je to uzaludan trud: pomazanje preminuloga može sačuvati samo kao preminuloga, ne može mu ponovno dati život.

Ujutro prvoga dana žene će vidjeti da je njihova briga za pokojnika i njegovo očuvanje bila odveć ljudska briga. Vidjet će da Isusa nije trebalo sačuvati u smrti jer on iznova – i tek sada stvarno – živi. Vidjet će da ga je Bog na konačan, samo njemu moguć način, sačuvao od raspadanja, a time i od moći smrti. Ipak se u brizi i ljubavi žena već najavljuje uskrsno jutro, uskrsnuće.

Isusova smrt kao pomirenje (zadovoljština) i spasenje

U zadnjoj bih točki htio pokušati barem u velikim crtama pokazati kako je Crkva u nastajanju pod vodstvom Duha Svetoga polagano prodirala u dublju istinu križa kako bismo barem izdaleka pojmili njegov razlog i svrhu. Iznenađujuće je da je od početka jedno bilo jasno: Kristovim su se križem napokon nadišle stare hramske žrtve. Dogodilo se nešto novo.

Iščekivanje koje je sadržano u proročkoj kritici, i koje je posebice bilo izraženo u psalmima, bilo je ispunjeno: Bog nije htio da ga se slavi žrtvama bikova i jaraca, čija krv čovjeka ne može očistiti ni dati zadovoljštinu umjesto njega. Iščekivano, iako do tada neodređeno novo bogoštovlje, postalo je stvarnost. U Kristovu se križu dogodilo ono što se uzaludno pokušavalo postići žrtovanjem životinja: dana je zadovoljština za grijeh svijeta. »Janje Božje« uzelo je na sebe grijeh svijeta i odnijelo ga. Obnovljen je odnos Boga i svijeta narušen čovjekovom krivnjom. Ostvarilo se pomirenje.

Tako je Pavao događaj Isusa Krista, njegovu novu poruku, mogao sažeti riječima: »Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio, ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi samo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!« (2 Kor 5,19s). Poglavito iz Pavlovih poslanica znamo za oštre oprjeke koje su u Crkvi u nastajanju postojale o pitanju daljnje obvezatnosti Mojsijeva Zakona za kršćane. Tim je neobičnije da je – kako je rečeno – od početka postojala suglasnost o jednoj stvari: hramske su žrtve – bogoštovno središte Tore – bile prevladane. Krist je stupio na njihovo mjesto. Hram je ostao čašćeno mjesto molitve i naviještanja. Ali njegove žrtve više ne vrijede za kršćane.

Ali kako je to trebalo točnije shvatiti? U novozavjetnoj literaturi postoje razni pokušaji da se Kristov križ protumači kao novo bogoštovlje, prava zadovoljština i pravo očišćenje uprljanoga svijeta.

U više smo navrata već govorili o temeljnome tekstu u Rim 3,25, u kojemu Pavao poseže za jednom predajom najranije judeo-kršćanske zajednice u Jeruzalemu i raspetoga Isusa označava kao hilasterion. Time je, kako smo vidjeli, mislio na poklopac Kovčega saveza, koji se na veliki Dan pomirenja, kod prinošenja žrtve okajnice, škropio njezinom krvlju. Recimo odmah kako su kršćani sada shvaćali ovaj prastari obred: Boga i čovjeka ne pomiruje doticaj životinjske krvi s nekim svetim predmetom. U Isusovoj muci sva nečistoća svijeta dodiruje beskrajno Čistoga, dušu Isusa Krista, a time i samoga Sina Božjega. Ako nečista stvar inače preko dodira prenosi zarazu i onečišćuje čistu stvar, onda je ovdje obratno: gdje svijet sa svom svojom nepravdom i svojim okrutnostima, koje ga onečišćuju, dolazi u dodir s beskrajno Čistim – tu je On, Čisti, istodobno i jači. U ovome dodiru nečistoća svijeta uistinu je upijena, dokinuta, preobražena po boli beskrajne ljubavi. Budući da je u čovjeku Isusu prisutno beskrajno dobro, sada je u svjetskoj povijesti prisutna i djelotvorna protusila za svako zlo, dobro je uvijek beskrajno veće od cjelokupne količine zla, koliko god ona bila strašna.

Nastojimo li promišljati o temelju ovoga uvjerenja, naći ćemo i odgovor na prigovor koji se uvijek iznova javlja protiv ideje zadovoljštine. Uvijek se iznova govori: nije li Bog koji zahtijeva beskrajnu zadovoljštinu okrutan? Nije li ta zamisao nedostojna Boga? Ne moramo li se odreći zamisli zadovoljštine kako bi se obranila čistoća slike o Bogu? Međutim, u govoru o Isusu kao hilastërionu postaje jasno da se stvarno oproštenje, koje se događa na temelju križa, ostvaruje upravo obratno. Stvarnost zla, nepravde, koja kvari svijet i istodobno zatamnjuje Božju sliku – postoji, i to zbog naše krivice. Ne možemo jednostavno prelaziti preko nje, moramo se suočiti s njome. Sada se, dakle, ne može reći da okrutni Bog zahtijeva nešto beskrajno. Upravo je obratno: sam Bog se stavlja kao mjesto pomirenja i, u svojemu Sinu, trpljenje uzima na sebe. Sam Bog unosi u svijet svoju beskrajnu čistoću kao dar. Sam Bog »ispija kalež« svih strahota i tako ponovno uspostavlja pravdu veličinom svoje ljubavi koja po trpljenju preobražava tamu.

Objektivno su Ivanovo Evanđelje (osobito teologija velikosvećeničke molitve) i Poslanica Hebrejima (čitavo tumačenje bogoštovlja Tore u svjetlu teologije križa) razvili upravo ove misli i tako istodobno osvijetlili kako se u križu ispunjava unutarnji smisao Staroga zavjeta – ne samo kritika bogoštovlja od strane prorokâ, nego i pozitivno, ono što je uvijek bilo značenje i namjera bogoštovlja.

Iz velikoga bih bogatstva Poslanice Hebrejima ovdje htio razmotriti samo jedan temeljni tekst. Pisac označava bogoštovlje Staroga zavjeta kao »sjenu« (10,1) i to objašnjava ovako: »Jer krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijehâ« (10,4). Potom navodi Psalam 40,7ss i riječi toga Psalma tumači kao dijalog Sina s Ocem, dijalog u kojemu se izvršuje utjelovljenje i, istodobno, novo štovanje Boga postaje stvarnost: »Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: ‘Evo dolazim!’ U svitku knjige piše za mene: Vršiti Bože, volju tvoju« (Heb 10,5ss; usp. Ps 40,7ss).

U ovomu malom navodu Psalma postoji spram izvornoga teksta jedna važna preinaka, koja predstavlja završnu točku trostupnjevita razvoja u teologiji bogoštovlja. Dok Poslanica Hebrejima čita: »tijelo si mi pripravio«, psalmist je rekao: »uši si mi otvorio«. Već je ovdje slušanje stupilo na mjesto hramskih žrtava: spoznalo se da je život utemljen na Božjoj riječi i u njoj pravi način štovanja Boga. U tomu se Psalam dodirivao s jednom strujom grčkoga duha iz posljednjega razdoblja prije Kristova rođenja: i u grčkome se svijetu sve snažnije osjećala nedostatnost životinjskih žrtava koje Bogu ne trebaju i kojima čovjek ne daje Bogu ono što bi On trebao očekivati od čovjeka. Tako je ovdje oblikovana misao »žrtva na način riječi«: molitva, otvaranje ljudskoga duha Bogu, jest istinsko bogoštovlje. Što više čovjek postaje riječ – ili bolje: što više cijelim svojim postojanjem postaje odgovor Bogu – to više on ispunja pravo bogoštovlje.

U Starome zavjetu, počevši od prvih početaka Knjiga o Samuelu do kasnoga proroštva Danielove knjige, nailazimo na uvijek nove načine borbe s ovom mišlju, koja se sve tješnje povezuje s ljubavlju prema Božjoj usmjerujućoj riječi, tj. prema Tori. Boga ispravno štujemo ako živimo u poslušnosti njegovoj riječi i, prožeti tako iznutra njegovom voljom, postajemo suobličeni Bogu.

Ali, s druge strane, uvijek ostaje i osjećaj nedostatnosti. Naša je poslušnost uvijek nedostatna. Uvijek iznova ističe se vlastita volja. Dubok osjećaj nedostatnosti svake ljudske poslušnosti prema Božjoj riječi uvijek iznova budi u nama želju da se pruži zadovoljština koju, dakle, na temelju nas samih i našega »učinka poslušnosti« ne možemo ostvariti. Zbog toga se uz govor o nedostatnosti žrtava paljenica i prinosnica uvijek iznova javlja i želja da se one ponovno vrate na savršeniji način (usp. npr. Ps 51,19ss).

U inačici koju su riječi Psalma 40 zadobile u Poslanici Hebrejima sadržan je odgovor na takvu želju – želja da se Bogu da ono što mu mi nismo u stanju dati, a da to ipak bude naš dar ispunjena je. Psalmist je molio: »Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio.« Istinski Logos, Sin, kaže Ocu: »Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio.« Sam Logos, Sin, postaje tijelom; on prihvaća ljudsko tijelo. Tako je moguća nova poslušnost, poslušnost koja nadilazi svako ljudsko vršenje Zapovijedi. Sin postaje čovjek i u svojemu tijelu čitavo čovječanstvo ponovno vraća Bogu. Samo Riječ postala tijelom, čija se ljubav dovršuje na križu, jest savršena poslušnost. U njoj ne samo da je dokrajčena kritika hramskih žrtava, nego je ispunjena i preostala želja: njegova »tjelesna« poslušnost jest nova žrtva u koju uključuje sve nas i u kojoj je istodobno dokinuta sva naša neposlušnost posredstvom njegove ljubavi.

Ponovimo još jednom drugim riječima: naša vlastita moralnost nije dovoljna kako bismo ispravno štovali Boga. To je sveti Pavao s velikom snagom razjasnio u sporu oko opravdanja. Ali Sin koji je postao tijelom nosi sve nas u sebi i tako nam daruje ono što mi sami ne možemo dati. Stoga kršćanskome postojanju ne pripada samo sakrament krštenja, kao uvođenje u Kristovu poslušnost, nego i euharistija, u kojoj nas Gospodinova poslušnost na križu sve obuhvaća, čisti i uvlači u savršeno klanjanje Isusa Krista.

Ono što Crkva u nastajanju, usvajajući u molitvi Stari zavjet i Isusov put, ovdje kaže o utjelovljenju i križu smješta se usred dramatične potrage koja se u onome razdoblju odvija oko ispravna razumijevanja odnosa između Boga i čovjeka. Ne daje samo odgovor na »zašto« križa, nego istodobno odgovara i na tjeskobna pitanja židovskoga i poganskoga svijeta kako čovjek može postati ispravan pred Bogom i obratno, kako može ispravno shvatiti Boga, tajanstvenoga i skrivenoga, u mjeri u kojoj je to ljudima uopće darovano.

Na temelju svih prethodnih promišljanja već je postalo očito da time nije razrađeno samo teološko tumačenje križa kao i – odatle – temeljnih kršćanskih sakramenata, kršćanskoga bogoštovlja, nego da je uvijek uključena i egzistencijalna dimenzija: što to podrazumijeva za mene? što to znači za moj put kao čovjeka? Jer, »tjelesna« je Kristova poslušnost prikazana kao otvoren prostor u koji smo uvedeni i po kojemu naš osobni život pronalazi novo okružje. Otajstvo križa nije jednostavno nešto nasuprot nas, nego nas uključuje i našemu životu daje novu razinu.

Ova se egzistencijalna strana novoga pojma bogoštovlja i žrtve osobito jasno pojavljuje u 12. poglavlju Poslanice Rimljanima: »Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje [doslovno: kao bogoslužje na način riječi]« (r. 1). Ovdje se koristi pojam klanjanja Bogu u riječi (logike latreia) i misli se na predanje čitava postojanja Bogu, na predanje u kojemu čitav čovjek, takoreći, postaje kao riječ, postaje suobličen Bogu. Pritom je naglašena dimenzija tjelesnosti: upravo naše tjelesno postojanje treba biti prožeto riječju i postati dar za Boga. Pavao, koji toliko naglašava nemogućnost da se zadobije opravdanje na temelju vlastite moralnosti, pritom nedvojbeno pretpostavlja da je ovo novo bogoštovlje kršćana u kojemu su oni sami »živa i sveta žrtva« moguće samo udioništvom u istinskoj ljubavi Isusa Krista, koja svu našu nedostatnost prevladava moću svoje svetosti.

Ako s jedne strane moramo reći da Pavao takvim zahtjevom ne upada ni u kakav moralizam i da nipošto ne opoziva svoj nauk o opravdanju po vjeri – ne po djelima – onda s druge strane ipak postaje očito da ovim naukom o opravdanju čovjek nije osuđen na pasivnost – da ne postaje puki pasivni primatelj Božje pravednosti, koja bi mu zapravo uvijek ostala izvanjska. Ne, veličina se Kristove ljubavi pokazuje upravo u tome da nas u svoj našoj bijedi prima u sebe, u svoju živu i svetu žrtvu, tako da stvarno postajemo »njegovo tijelo«.

U 15. pogavlju Poslanice Rimljanima Pavao još jednom vrlo izričito preuzima istu misao tako što svoj apostolat tumači kao svećeništvo, a pogane koji su postali vjernici označava kao živ prinos, žrtveni dar, koji se sviđa Bogu: Pisao sam vam »poradi milosti koja mi je dana od Boga – da budem bogoslužnik Krista Isusa među poganima, svećenik evanđelja Božjega te prinos pogana, postane ugodan, posvećen Duhom Svetim« (r. 15s).

U novije vrijeme ovaj je način govora o svećeništvu i žrtvi nazivan pukim alegorijskim govorom. O svećeništvu i žrtvi govori se samo u nestvarnu, pukomu duhovnom smislu, a ne u stvarnomu, bogoštovnom smislu. Sam Pavao i sva rana Crkva gledali su to u potpunosti obratno. Za njih je vrijedilo da su ondašnje žrtve bile samo žrtve i bogoštovlje u nestvarnu smislu – pokušaji dohvaćanja onoga što nisu bili u stanju ostvariti. Stvarno je bogoštovlje živi čovjek koji je u cijelosti postao odgovor Bogu, oblikovan njegovom iscjeljujućom i preobražavajućom riječju. Stoga je stvarno svećeništvo ona služba riječi i sakramenta koja ljude preobražava u dar Bogu i omogućuje da svemir postane hvalospjev Stvoritelju i Otkupitelju. Zbog toga je Krist, koji na križu daje sama sebe, pravi veliki svećenik, na kojega je aronsko svećeništvo znakovito upućivalo. Stoga je dar njega samoga – njegova poslušnost, koja nas sve prima i vraća natrag Bogu – pravo bogoštovlje, prava žrtva.

Zbog toga u središtu apostolske službe i naviještanja evanđelja koje vodi k vjeri mora stajati ulaženje u tajnu križa. Ako slijedom toga u slavlju euharistije, u sudioništvu, svaki put novome, u svećeničkom otajstvu Isusa Krista, smijemo vidjeti središte kršćanskoga bogoštovlja, onda uvijek treba istaknuti i njegovo čitavo protegnuće: uvijek se radi o tome da se svakoga pojedinca i svijet tako uvuče u Kristovu ljubav da svi zajedno s njime postanu »prinos ugodan, posvećen Duhom Svetim« (Rim 15,16).

Polazeći od ovih razmatranja, naposljetku se otvara i pogled na daljnju dimenziju zamisli kršćanskoga bogoštovlja i žrtve. Ona postaje jasna u sljedećemu retku Poslanice Filipljanima, u kojoj Pavao unaprijed gleda svoje mučeništvo i takoreći ga teološki tumači: »Ako se ja i izlijevam za žrtvu i bogoslužje, za vjeru vašu, radostan sam i radujem se sa svima vama« (2,17; usp. 2 Tim 4,6). Pavao vidi svoje očekivano mučeništvo kao bogoslužje i kao žrtveni događaj. Ni to nije jednostavno alegorija i nestvaran način govora. Ne, u mučeništvu je on posve uveden u Kristovu poslušnost, u bogoslužje križa, a tako i u pravo bogoslužje.

Na temelju toga tumačenja rana je Crkva mogla shvatiti mučeništvo u njegovoj pravoj dubini i veličini. Tako je, primjerice, po predaji Ignacije Antiohijski sama sebe nazvao Kristovom pšenicom koja se melje u mučeništvu, kako bi postala Kristovim kruhom (usp. Rimljanima, 4,1). U izvješću o mučeništvu svetoga Polikarpa zapisano je da se vatra koja ga je imala spaliti uobličila u lik jedra pod vjetrom i da »obavi mučenikovo tijelo. Postavljeno u sredini nije izgledalo kao opaljeno tijelo, već kao pečen kruh« i širilo je »ugodan miris kao da miriše tamjan« (Polikarpovo mučeništvo, 15). Slično su i rimski kršćani tumačili mučeništvo svetoga Lovre koji je spaljen na roštilju: oni u tome nisu vidjeli samo njegovo potpuno sjedinjenje s Kristovim otajstvom, koji je u mučeništvu postao kruh za nas, nego i sliku kršćanskoga života općenito: u nevoljama života se, slikovito govoreći, lagano pečemo, možemo postati kruh i tako nam se u našemu životu i patnji priopćuje Kristovo otajstvo, a njegova ljubav omogućuje da postanemo dar Bogu i ljudima.

U življenju evanđelja i trpljenja za nj Crkva je pod vodstvom apostolske poruke sve više učila razumijevati otajstvo križa, iako se ono u konačnici ne može razložiti u formule našega razuma: tama, nelogičnost grijeha i Božja svetost, koja je u svojoj svjetlosti zasljepljujuća za naše oči, susreću se u križu, i to nadilazi našu logiku. A ipak je u poruci Novoga zavjeta i njegovoj potvrdi u životu svetaca veliko otajstvo cijelo postalo svijetlo.

Otajstvo se zadovoljštine ne smije žrtvovati nikakvu sveznajućem racionalizmu. Ono što je Gospodin odgovorio nadovezavši se na molbu Zebedejevih sinova za položaje s desne strane njegova prijestolja, ostaje ključna riječ kršćanske vjere općenito: »Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge« (Mk 10,45).

Gornji tekst je izvadak iz knjige pape Benedikta XVI. Isus iz Nazareta. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje. 

Bitno.net