Mnoga božanstva različitih religija strašna su, okrutna i sebična – no kršćanstvo naviješta Boga koji je ljubav i koji je razum

Svetkovina Presvetoga Trojstva je različita od svih drugih svetkovina liturgijske godine kao što su Božić, Bogojavljenje, Uskrs, Duhovi, u kojima slavimo veličinu Božjega djelovanja u povijesti: utjelovljenje, Uskrsnuće, izlijevanje Duha Svetoga i s njime rođenje Crkve. Na svetkovinu Trojstva ne slavimo neki događaj u kojemu se prikazuje vidljivim “nešto” Božje, već slavimo samoga Boga. Radujemo se zbog Boga, zbog činjenice da postoji i da je takav, zahvaljujemo mu što postoji, zahvalni smo za način na koji postoji, za činjenicu da ga možemo spoznati i ljubiti, i zato što on nas poznaje, ljubi nas i što nam se očitovao.

No, je li postojanje Božje, njegov bitak i činjenica da nas Bog poznaje uistinu razlog za radost? Jamačno, nije to nešto očito ili samo po sebi razumljivo. Mnoga božanstva religija različitih naroda svijeta su strašna, okrutna, sebična i nedokučiva mješavina dobra i zla. Drevni svijet je bio obilježen strahom od bogova i terorom njihove tajanstvene moći: moralo se nastojati bogove umilostiviti, truditi se izmaknuti njihovim hirovima ili njihovu neraspoloženju. Sastavni dio osloboditeljske snage kršćanskoga poslanja je činjenica da je ono razbilo čitav svijet idola i božanstava koja je držalo praznim i nestvarnim prikazama. U isto vrijeme kršćanstvo je naviještalo onoga Boga koji je u Isusu Kristu postao čovjekom, Boga koji je ljubav i koji je razum. Taj Bog je jači od svih mračnih sila koje mogu biti na svijetu: “Mi znamo: nema idola na svijetu i nema Boga do Jednoga. Jer sve kad bi i bilo takozvanih bogova ili na nebu ili na zemlji – kao što ima mnogo ‘bogova’ i mnogo ‘gospodara'”, nastavlja Pavao, “nama je jedan Bog, Otac” (1 Kor 8,4sl.).

Još i danas ova poruka predstavlja osloboditeljski obrat u odnosu na sve drevne tradicionalne religije: ne treba se više plašiti duhova koji nas posvuda okružuju, koji se kreću sad ovdje, sad ondje, i koje se uvijek bezuspješno nastoji izagnati. Onaj koji “prebiva pod zaštitom Višnjega i počiva u sjeni Svemogućega” (Ps 91,1) zna da se nalazi na sigurnu, duboko zaklonjen od onoga koji mu pruža utočište. Tko poznaje Boga Isusa Krista zna da su poraženi i svi drugi oblici straha pred Bogom, da su prevladani svi oblici prodorne egzistencijalne tjeskobe koji se u svijetu šire na uvijek nov način. Pred svim strahotama svijeta još jedanput se nameće pitanje: postoji li Bog? A ako postoji, je li uistinu dobar? Nije li prvenstveno tajanstvena i pogubna stvarnost? U modernim vremenima ovo se pitanje postavlja u drugome obliku: čini se da je postojanje Boga granica naše slobode. Bog izgleda poput nadglednika koji nas progoni svojim pogledom. Pobuna protiv Boga u moderno doba poprima obrise ovoga straha pred sveprisutnim pogledom Božjim. Taj pogled nam se čini poput prijetnje, više bismo željeli ne biti viđeni, samo želimo biti to što jesmo i dosta. Čovjek se osjeća slobodnim i osjeća uistinu sama sebe samo kada je Bog ostavljen po strani. To već kaže povijest Adama koji vidi Boga kao suparnika: Adam želi urediti vlastiti život nastojeći se skriti od Boga “među stabla u vrtu” (Post 3,8). I Sartre je tvrdio da treba nijekati Boga čak i da on postoji jer se pojam Boga suprotstavlja slobodi i veličini čovjeka.

No, je li svijet možda postao svjetliji, slobodniji, sretniji odkad je Bog ostavljen po strani? Nije li čovjek na taj način možda lišen svoga dostojanstva i osuđen na praznu slobodu, otvorenu okrutnim i nemilosrdnim izborima bilo koje vrste? Božji pogled je nešto što prizemljuje samo ako ga se drži oblikom ovisnosti i ropstva; naprotiv, ako se prepozna njegova ljubav koja se izražava u njegovu pogledu, otkriva ga se kao temeljni uvjet samoga našeg postojanja, kao ono što nam daje živjeti. “Filipe, tko je vidio mene, vidio je i Oca”, veli Isus Filipu i svima nama (Iv 14,9). Isusovo lice je lice Božje: Bog je takav. Isus koji je za nas trpio i umirući nam darovao svoj mir očituje nam kakav je Bog. Nije to pogled koji prijeti, već pogled koji nas spašava.

Sa sigurnošću se možemo radovati zbog činjenice da Bog postoji, da nam se objavio i da nas nikada ne ostavlja same. Utjeha je moći imati telefonski prijatelja i poznavati dobre ljude kojima smo dragi i koji su uvijek spremni pomoći, nikada se ne udaljavaju: uvijek ih možemo nazvati i oni mogu nazvati nas. Utjelovljenje Boga u Isusu Kristu upravo nam to želi reći: Bog je u svoj telefonski imenik zapisao naša imena. Da bismo ga nazvali, ne treba nam novac ili tehnologija: on uvijek sluša. „Krštenjem i potvrdom počinjemo biti dio njegove obitelji. Uvijek nas je spreman prihvatiti: “Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20., No, današnje evanđelje dodaje jednu osobito važnu tvrdnju: Isus obećava Duha istine (Iv 16,13) kojega u istome govoru više puta naziva “Paraklet”. Što to znači? Ta riječ na latinski je prevedena izrazom Consolator, Tješitelj. Latinski izraz, uzet doslovno, znači: Onaj koji je s nama kada smo sami. I tako naša samoća prestaje biti samoća. Za čovjeka je samoća prostor žalosti: čovjeku je potrebna ljubav, a samoća stavlja na vidjelo baš odsutnost ljubavi. Samoća razotkriva gubitak ljubavi, ona je nešto što ugrožava naš najintimniji uvjet življenja. Ne biti ljubljen je središnja jezgra ljudskoga trpljenja i žalosti neke osobe. Riječ Consolator veli nam da nikada nismo sami, da se nikada ne možemo osjetiti napušteni od ljubavi. Posredstvom Duha Svetoga Bog je prodro u našu samoću i razbio je. To je prava utjeha, ne utjeha riječima, već utjeha koja posjeduje snagu učinkovite i djelotvorne stvarnosti. Polazeći upravo od te definicije Duha Tješitelja potječe obveza ljudi u srednjemu vijeku da uđu u samoću onoga koji trpi. Prvi stari gostinjci i bolnice posvećivani su Duhu Svetomu. Na taj su se način ljudi obvezivali nastavljati djelo Duha, trudili su se biti “tješitelji”, ulaziti u samoću patnika i staraca i u nju unositi svjetlo.

Kakve li zadaće za sve nas, još i danas, upravo u ovo doba!

No, grčki izraz paracletos može se prevesti i na drugi način: on znači i “odvjetnik”. Njegovo značenje možemo bolje razumjeti u svjetlu Otk 12,10: “Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim.” Tko u srcu nema Boga, taj nema u srcu ni čovjeka. Oni koji niječu Boga ubrzo postaju osobe koje uništavaju prirodu i optužuju čovjeka jer samo optužujući druge ljude i prirodu mogu bolje obrazložiti svoje suprotstavljanje Bogu: Bog i koji je to učinio ne može biti dobar! To je njihova logika. Duh Sveti, Duh Božji, nije tužitelj već branitelj čovjeka i stvaranja. Sam Bog je na strani čovjeka i stvorova. U stvaranju Bog potvrđuje i brani sama sebe braneći nas. Bog je za nas, to se jasno vidjelo na čitavu Isusovu putu, jedinoga koji stoji na našoj strani i koji postaje jedan od nas sve do odlaska u smrt. Ta spoznaja Pavlu postaje razlog proključale radosti: “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? … Tko će optužiti izabranike Božje? Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! … ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rim 8,31-39).

Taj Bog je za nas razlog radosti i mi ga želimo slaviti. Njega poznavati i priznavati od velike je važnosti za naše doba. Spominjemo se strašnih dana Drugoga svjetskog rata i radosni smo što je diktator Hitler bio poražen sa svim svojim zvjerstvima i što je Europa opet mogla pronaći slobodu. No, ne može nam promaknuti činjenica da je još i danas svijet pun zvjerskih okrutnosti i prijetnja. Izokrenuto i izopačeno služenje slikom Božjom jednako je opasno kao i nijekanje Boga čemu se dalo oduška u ideologijama 20. stoljeća i u susljednim totalitarnim vladavinama koje su svijet pretvorile u suhu pustinju, izvana i iznutra, do u dubine duše. Upravo u ovomu povijesnom trenutku Europi i svijetu potrebna je Božja prisutnost koja se objavila u Isusu Kristu, potreban je Bog koji nam ostaje blizak posredstvom Duha Svetoga. Mi kršćani snosimo dio odgovornosti da taj Bog ostane unutar svijeta i da bude prisutan u svijetu kao jedina snaga koja čovjeka može spasiti od samouništenja.

Bog je jedan i trojstven. On nije vječna samoća, nego je vječna ljubav koja utemeljuje uzajamnost triju Osoba te je prvotni uzrok i izvorni temelj svega bitka i svakoga oblika života. Jedinstvo koje je rođeno iz ljubavi, trojstveno jedinstvo, mnogo je uzvišenije jedinstvo od jedinstva koje može imati kamen za gradnju, nevidljivo s materijalnoga gledišta.

Najuzvišenije jedinstvo nije kruta nepomičnost, nego je ljubav. Najljepše likovno prikazivanje ovoga otajstva darovao nam je Andrej Rubljov u 15. stoljeću, a to je glasovita ikona koja prikazuje Trojstvo. Takva ikona ne prikazuje vječno otajstvo Boga u sebi samu: tko bi se to usudio učiniti?, već radije pokušava prikazati to otajstvo odražavajući ga preko njegova darivanja u povijesti, kao što se događa pohodu trojice ljudi Abrahamu kod hrasta Mamre (Post 18,1-33). Abraham je odmah prepoznao da to nisu bili bilo koji ljudi, već da mu preko njih dolazi sam Bog. Na Rubljovljevoj ikoni otajstvo ovoga događaja postaje vidljivo i razotkriveno kao čudesan događaj u svojim mnogobrojnim dimenzijama: biva ostavljeno kao otajstvo. Polazeći od umjetničkoga bogatstva ove ikone želio bih zabilježiti drugu značajku: prirodno okružje ovoga događaja koji izražava otajstvo Osoba. Nalazimo se blizu hrasta Mamre koji Rubljov prikazuje jednim jedinim drvetom: prikazano je drvo života, a to drvo života nije drugo nego trojstvena ljubav koja je stvorila svijet, uzdržava ga, spašava ga te je izvor svakoga života. Prisutan je šator, Abrahamova kuća, koja nas podsjeća na Iv 1,14: “I Riječ je tijelom postala i postavila svoj šator među nama.” Ono isto tijelo Riječi Božje, koja je postala čovjekom, postalo je šator i obitavalište u kojemu Bog prebiva: Bog postaje naše utočište i naše prebivalište. Napokon, Abrahamov dar, “tele mlado i ugojeno”, zamijenio je kalež: znak euharistije, znak onoga dara u kojemu Bog dariva sama sebe: “ljubav i žrtva prethode samom činu stvaranja i tvore njezin prvotni izvor”¹. Drvo, šator, kalež: ti elementi nam naznačuju otajstvo Boga, dopuštaju nam svrnuti pogled u njegovu intimu, u trojstvenu ljubav. To je Bog kojega slavimo. To je Bog koji je radost. On je istinska nada našega svijeta.

(propovijed na svetkovinu Presvetog Trojstva 6. lipnja 2004. godine u katedrali u Bayeuxu)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Josepha Ratzingera “Europa”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

1. P. Evdokimov, L’art de l’icone, 1970., str. 208 (talijanski prijevod, Teologia della bellezza. L’arte dell’icona. Ed. San Paolo, Cinisello Balsamo, Milano 2002)