RAZMIŠLJANJA O ČISTILIŠTU (6)

Mise za mrtve i duše u čistilištu – gdje o tome piše u Bibliji?

Donosimo šesti članak iz našeg niza o čistilištu. Ovog puta radi se o tekstu poznatog katoličkog teologa i obraćenika s protestantizma, Scotta Hahna. Hahn jednostavnim jezikom objašnjava katolički nauk o služenju misa za duše u čistilištu te preciznim biblijskim citatima potkrepljuje postojanje čistilišta.

Foto: Shutterstock.com

Pročišćavajući karakter euharistijske žrtve jest ono što nam treba biti na pameti kada nas naši prijatelji koji nisu katolici upitaju zašto prinosimo zavjetne mise za mrtve. Mnogo se drugih pitanja nadovezuje na ovo.

Prvo je pitanje može li išta što mi činimo – bilo koje naše djelo – biti doista iskupljujuće za drugu osobu. Po sv. Pavlu odgovor je da. “Jer Božji smo suradnici” (1 Kor 3,9). Bog je htio da i mi surađujemo s njime u njegovu djelu otkupljenja. Sv. Pavao nadalje kaže: “u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1,24). Bog je htio da radimo ne samo na vlastitu spasenju (usp. Fil 2,12), već i da nosimo bremena jedni drugima (usp. Gal 6,2) jer smo dionici Kristove žrtve otkupljenja. Mi možemo i trebamo zagovarati jedni za druge da nam se otpuste naši grijesi. “Vidi li tko brata svojega gdje čini grijeh koji nije na smrt, neka ište i dat će mu život – onima koji čine grijeh što nije na smrt” (1 Iv 5,16).

Sljedeće pitanje koje se javlja jest možemo li išta napraviti za osobu koja je mrtva. Mnogi će protestanti reći da ne možemo zato što od trenutka smrti postoje samo dvije mogućnosti: raj ili pakao. Ode li osoba u raj, borba je gotova i to je to. Za one pak koji odu u pakao ne možemo napraviti ništa da bismo promijenili njihov put. Život im je bio razdoblje kušnje s kojim je sada svršeno.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tradicionalni kršćanski pogled doista je dvostruk. Nakon smrti naše duše moraju otići ili u raj ili u pakao. Pa ipak, budući da u raj “neće unići ništa nečisto” (Otk 21,27), prvo moramo biti pročišćeni. Crkva je na temelju proučavanja Svetoga pisma oduvijek naučavala da postoji i srednje stanje za one koji su na putu u raj; to je stanje u kojemu se duše čiste od grijeha, a koje predaja naziva čistilištem.

Gdje to možemo pronaći u Bibliji? To se da naslutiti na mnogim mjestima. Isus pretpostavlja taj nauk kada kaže: “I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem” (Mt 12,32). Mora, dakle, postojati stanje u kojemu se ljudima oprašta, a koje spada u budući svijet. To stanje predaja naziva čistilištem.

Na drugome mjestu Isus govori o Božjemu sudu. On kaže: “Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjega novčića” (Mt 5,25–26). I iz ovoga se teksta može naslutiti da u budućemu životu postoji stanje u kojemu ljudi “isplaćuju” svoje dugove Bogu – odnosno bivaju pročišćeni. A kršćanska predaja to stanje naziva čistilištem.

Čak su i u Starome zavjetu proroci govorili o sudu upotrebljavajući ove izraze. Malahija koristi sliku koja će se opet javiti u Novome zavjetu. Konačno pročišćavanje vjernih, kaže on, nalik je na ljevačev oganj. “Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro” (Mal 3,2–3).

I sv. Pavao govori o ovoj pročišćavajućoj vatri. Vatra je to za one koji će u konačnici biti spašeni, a ne prokleti. I doista, Pavao kaže da je sama ta vatra njihovo spasenje budući da ih oslobađa grijehâ koji ne mogu ući u raj. Pavlovo tumačenje zavrjeđuje da ga se navede u cijelosti:

“Svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj” (1 Kor 3,13–15).

Ta je spasonosna vatra ono što katolici nazivaju čistilištem.1

Knjiga Otkrivenja pravi razliku između mučenikâ koji su bili odmah uskrišeni na život i “drugi[h] mrtvih” koji “ne oživješe dok se ne navrši tisuću godina” (Otk 20,5). Vidimo da su neki bili prosuđeni kao dostojni neba dok drugi još nisu bili spremni za svoje sigurno uskrsnuće u slavu. Njihovo stanje pročišćenja jest čistilište.

Postoji srednje stanje između zemlje i neba. Izraelci ga nazivaju šeol, prebivalište mrtvih. I Židovi Isusova vremena čvrsto su vjerovali da duše Božjih vjernih mogu biti istrgnute “iz dubine Podzemlja” (Ps 86,13). Pobožni Židovi, i onda kao i sada, smatrali su svojom obvezom uzdizati molitve (kadiš) za preminule članove svojih obitelji. Mogli su čak prinijeti i žrtvu za njih. Promislite o ovomu tekstu koji govori o posljedicama bitke koja se odvila malo više od stoljeća i pol prije Isusova rođenja.

“Sutradan su došli Judini ljudi – jer je već bio posljednji čas – da pokupe tjelesa onih što su pali i da ih pokopaju uz njihove rođake u grobovima otaca. Tu su pod odjećom svakoga mrtvaca našli predmete posvećene jamnijskim idolima, što Zakon Židovima zabranjuje. Tako je svima postalo jasno da je to uzrok njihove smrti. Zato su svi stali blagoslivljati Gospodina, pravednog suca koji otkriva ono što je sakriveno. Zatim se pomoliše da bi se počinjeni grijeh sasvim oprostio. Plemeniti Juda (…) je sabrao oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,39–45).

Vojnici su prinijeli žrtvu za svoje pale suborce. Prinijeli su “žrtvu okajnicu” da bi okajali grijehe mrtvih – grijehe koje oni vojnici koji su preživjeli nisu počinili. A učinivši to ponijeli su se na svet, pobožan i častan način.

Protestanti smatraju da izvještaj o makabejskoj pobuni nije dio kanona Svetoga pisma. Katolici pak smatraju da jest. Pa ipak, čak i oni koji ga ne prihvaćaju kao dio Svetoga pisma pronaći će u njemu vrijedno povijesno svjedočanstvo – letimičan pogled na vjerovanja Židova Isusova vremena – vjerovanja koja su u pozadini Isusovih tvrdnja o srednjemu stanju u životu poslije smrti. Ovo je “zatvor” duhova, mjesto na koje je, po sv. Petru, Isus prvo otišao propovijedati radosnu vijest (usp. 1 Pt 3,19–20). Židovi ga nazivaju šeol. Novi zavjet napisan na grčkomu jeziku naziva ga had (i razlikuje ga od gehene, mjesta paklene vatre). Katolici ga nazivaju čistilištem.

Rani su kršćani znali da, ako su starozavjetne žrtve prinesene u ime mrtvih bile djelotvorne, Isusova će žrtva biti puno djelotvornija. Stoga su običavali na pokojnikovu grobu prikazivati mise trećega dana od ukopa – trećega dana kao znak uskrsne nade. Neke su Crkve prikazivale mise na grobu sedmoga, devetoga, tridesetoga, pa i četrdesetoga dana. U autobiografiji sv. Augustina, njegovim Ispovijestima (napisanima u četvrtome stoljeću), on se prisjeća kako je njegova majka na samrti od njega zatražila da je se sjeti kada bude prikazivao misu.

Katolici znaju koliko se u ovomu nauku odražava Božja milost. Naše mise za mrtve pružaju olakšanje ne samo mrtvima, već i živima koji život nastavljaju pod teretom tuge. Kada se opraštamo od voljene osobe, često poželimo da smo mogli učiniti više za nju. Radosna vijest – evanđeoska istina – jest da to možemo. Možemo im dati sve što im imamo dati, što je ujedno (Bogu hvala na tome) sve što Isus ima dati. Možemo im dati jednom učinjenu, ali uvijek iznova aktualiziranu i prikazanu žrtvu svete mise.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

*Ostale tekstove iz niza Čistilište u nauku Katoličke Crkve možete pročitati OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Razlozi za vjerovanje”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net


  1. Za opširnije tumačenje nauka o čistilištu vidi Michael J. Taylor, Purgatory, Our Sunday Visitor, Huntington, IN, 1998.; Curtis A. Martin, “The Burning Truth about Purgatory” u: Scott Hahn (ur.) i Leon J. Suprenant Jr. (ur.), Catholic for a Re-ason: Scripture and the Mystery of the Family of God, Emmaus Road Publishing, Steubenville, OH, 1998, 291–310.

Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 2. studenoga 2018.

Možda vam se svidi