Predstavljam dakle, ovdje ukratko, otkriće silno potrebno za današnja vremena: Dušu Kristovu. Gospodin nam ovime ne pruža “samo još jednu pobožnost u nizu drugih”, već istinsko otkrivenje i obogaćenje našega duhovnoga života; ono što nam se nudi preobražavajuća je spoznaja koja rasvjetljuje život i postiže sjedinjenje s Gospodinom, koji nam se preko darova i blagoslova svoje Duše želi približiti i otkriti neizrecivo milosrđe i ljubav

pobožnost presvete duše kristove

Slika ‘Presvete Duše Kristove’ i službenica Božja Zofia Paula Tajber

Riječima ne mogu opisati koliko sam radostan i počašćen što našim čitateljima i moliteljima konačno mogu ponuditi na razmatranje i na duhovan rast otkriće, koje je punih deset godina u ladici mojega radnoga stola čekalo na objavu!

Naime, nakon što sam se (“sasvim slučajno”) dok sam bio na službi u našem pavlinskom samostanu u Sv. Petru u Šumi u Istri, upoznao s pobožnošću Presvete Duše Kristove, slijedila je obilna korespondencija s jednom časnom sestrom, članicom Družbe sestara Presvete Duše Kristove. Neobično je i čudno zapravo to, što sam šest godina živio u poljskomu Krakovu, pohađajući bogosloviju, blizu groba Utemeljiteljice i samostana, sasvim blizu svetišta Duše Kristove… A niti sam posjetio ova čudesna mjesta, puna milosti, niti sam ikada od ikoga čuo da se o Duši Kristovoj išta govori…

Šokirala me i spoznaja odnedavno, da je jedan naš poljski pater pavlin u prošlosti bio duhovnik Majke Paule Tajber, upućen u ovu predivnu pobožnost. Ova je Službenica Božja  nevjerojatno nadahnuta i njezin svetački lik skriva vrlo duboku duhovnost, otkrivanu kroz njezinu pisanu baštinu. Bila je učiteljica života, braniteljica nerođene djece, mudra poglavarica, ponizna moliteljica, pravi prorok. Između ostaloga, prorokovala je Karolu Wojtyłi da će postati papa…

Ono što me na osobiti način privuklo Duši Kristovoj je poveznica s mojom osobnom misijom: spašavanjem nerođene djece pred pobačajem. O svemu tome može se iscrpno pročitati u knjizi koja izlazi iz tiska sredinom veljače. Ja nisam autor knjige, ali rado sam prihvatio da budem promicatelj štovanja Presvete Duše kod nas, kako govorim poljski i proučavam već čitavo desetljeće ovo štovanje. Iz toga štovanja mogu proisteći nebrojene milosti i nepojmljiva obogaćenja duhovnosti i prakticiranja vjere i ljubavi, kako prema Bogu tako i prema čovjeku. Nakon desetljeća čekanja, dopisivanja, prevođenja, raznoraznih poteškoća… predstavljam dakle, ovdje ukratko, otkriće silno potrebno za današnja vremena: Dušu Kristovu. Gospodin nam ovime ne pruža “samo još jednu pobožnost u nizu drugih”, već istinsko otkrivenje i obogaćenje našega duhovnoga života; ono što nam se nudi preobražavajuća je spoznaja koja rasvjetljuje život i postiže sjedinjenje s Gospodinom, koji nam se preko darova i blagoslova svoje Duše želi približiti i otkriti neizrecivo milosrđe i ljubav.

Gospodin je predao ovu pobožnost službenici Božjoj Majci Sofiji Tajber kao “znak posljednjim vremenima”. Zanimljivo, ona je sama živjela u vrijeme sv. Faustine Kowalske i donekle ju je poznavala; sliku Presvete Duše naslikao je isti slikar koji je naslikao i sliku Milosrdnoga Isusa u Krakovu: otkrit ćemo mnoge zajedničke misli ovih dviju svetica, pozive na obraćenje, autentično življenje vjeroispovijedanja, te pouzdanja u dobroga Boga. Prekrasna je i pobožnost Prečistoj Marijinoj Duši koja izvire iz štovanja Duše njezina Sina. Pomislimo samo: svako nerođeno dijete posjeduje vječnu dušu, svi mi posjedujemo vječnu dušu! Kakva neopisiva milost, da možemo imati priliku i uporište u svjedočenju besmrtnosti dušama oko nas!

Svakoga tko čita ove retke, molim da također širi ovu pobožnost, možda i kroz osnutak molitvene zajednice, dijeljenje letka koji izlazi iz tiska u ovo isto vrijeme, kontemplaciju i držanje slike negdje u svojim prostorijama življenja i boravka. Dobro bi bilo pri hodočašćima, na putu za svetište Božjega milosrđa u Krakovu, svratiti i u ovo svetište, svega desetak minuta udaljeno od svjetski poznatoga svetišta. Poziv da budem promicatelj ove pobožnosti najveća mi je životna čast i uistinu molim Gospodina, da me podari darom obraćenja, poniznosti i snage, da ovo poslanje koje smatram svojim osobnim ponajvećim blagoslovom i veseljem, navijestim danas kod nas i našima.

Nebeski Otac je Majci Sofiji pokazao svu vrijednost ljudske duše, kada je njome obdario svojega Sina u otajstvu Utjelovljenja i dajući Ga za spasenje ljudi. Krist kao Bogočovjek posjeduje najljepšu od svih ljudskih duša i želi nas oblikovati na svoju sliku. Svojom Dušom Krist želi skrenuti pažnju na to da je svaki čovjek urešen dušom koja je vrijedna (najvrjednija!) i važna (najvažnija!) i da ne treba omalovažavati niti jedan ljudski život, jer je On, Isus, dao svoju božansku Dušu za otkupljenje ljudskih duša.

Sjetimo se molitve “Dušo Kristova, posveti me…” koju rado molimo iza svete pričesti. Jesmo li ikada razmišljali o toj Kristovoj Duši? Milosrdni Isus uči sv. Faustinu krunicu, u kojoj prikazujemo nebeskom Ocu “…tijelo i krv, dušu i božanstvo preljubljenoga Sina…” Prisjetimo se i molitve koju Anđeo mira uči pastirčiće u Fatimi: “Oče… Prikazujemo… Tijelo i Dušu…” Znamo za naše duše, znamo i kad “duša boli”, ali malo ili uopće ne poznajemo Dušu Kristovu. Sada imamo prilike zaviriti i u tu tajnu.

Tko je bila Sofija Paula Tajber?

Rodila se 23. lipnja 1890. u mjestu Biała Podlaska kao petnaesto dijete roditelja Rudolfa i Marie Tajber iz obitelji Luks, koji su radili u industriji. Od 1896. živjela je u Żytomierzu (Ukrajina), kamo se preselila njezina obitelj. Pohađala je rusku gimnaziju, a nakon toga se obrazovala u višim glazbenim školama. Do kasnije mladosti je živjela neopterećeno, bavila se umjetnošću, pohađala svjetovne zabave, bila potpuno indiferentna za stvari duha: živjela je životom ovoga svijeta. Nakon što je shvatila kako ju taj svijet ne može zadovoljiti niti usrećiti, vratila se vjerskom životu, intenzivnom i dubokom. Već je tada, na početku svojega puta, imala mistične doživljaje i objave, koje su je vratile k vrijednostima sakramenata i molitve. Kada su boljševici zauzeli Ukrajinu, a njezina obitelj izgubila sve što je imala, ostavši doslovno bez novčića ali sa svim bogatstvima njezine lijepe duše, pristigla je u Krakov i ondje s vremenom utemeljila redovničku zajednicu koja je originalna po svojim organizacijskim temeljima, vrsti i načinu rada, a najviše po prihvaćenim duhovnim principima.

Biskup Karol Wojtyła u propovijedi koju je održao 31. svibnja 1963. nad lijesom preminule Majke Tajber, utemeljiteljice Družbe sestara Presvete Duše Kristove, predstavio je njezin duhovni profil i ulogu koju je odigrala. Tako je rekao:

“Znamo da je pokojnica bila iznimna štovateljica i apostolka slave Duše Kristove… To nam pokazuje i njezinu dušu, interese, osobnost i sreću zbog Duše Krista, našega Spasitelja. Pokazuje nam i dubinu njezine duše, duše pokojne Majke. Tajna Duše Kristove usko je povezana s tajnom njegova čovještva. Vjerujemo da je čovještvo bilo sjedinjeno s božanstvom, u jednoj Osobi. Vjerujemo da je Krist kao pravi čovjek posjedovao pravu ljudsku dušu. Njegova Duša, kao i bilo koja naša duša, bila je temelj i izvor ljudskoga života Kristova, ali prije svega – temelj njegova duhovnoga života. Vjerujemo da je Duša Kristova bila toliko bogata milostima da se ne može usporediti s nijednom drugom ljudskom dušom. Jer ona je glava Otajstvenoga tijela (Crkve) – iz nje proizlazi čitavo Otajstveno tijelo, svi članovi, sve ljudske duše, zajedno s dušom Marije, Majke Isusove na čelu… I zato u Duši Kristovoj ne štujemo samo temelj i izvor duhovnoga života čovjeka, nego slavimo i subjekt natprirodnoga života našega Spasitelja, njegov vlastiti natprirodni život čovjeka, slavimo i Izvor natprirodnog života čitavoga čovječanstva. To je uistinu velika Tajna – Duša Kristova, nespoznana Tajna.

Crkva je izrazila svoju vjeru u tu Tajnu još od prvih stoljeća kada se stvarala istina o vjeri i o istinskoj ljudskoj prirodi Krista sjedinjenoj s istinskom prirodom Boga u jedinstvu Riječi. Crkva daje izraz svoje vjere u Dušu Kristovu i svoju zahvalu za Dušu Kristovu kroz mnogo stoljeća… Ali ne možemo reći da tajna Duše Kristove (iako je nama, vjernicima, kršćanima poznata već stoljećima i tisućljećima) ne čeka na neko još dublje i detaljnije proučavanje. I zato je duh pokojne Majke Paule Sofije u svojemu duhovnomu  životu, kroz svoju kršćansku pobožnost, imao i dalje ima važnu ulogu koju mora ispuniti. Ta posebna sreća i ljubav prema Duši Kristovoj, izbor toga počela i izvora našega ljudskoga života koji je vidjela pokojnica za Crkvu je i dalje vrlo važan i dragocjen… U pobožnosti Presvetomu Srcu Isusovu štujemo, da tako kažem, izraz duhovnoga života Isusova, izraz ljudskoga duhovnoga života Kristova. A Majka Tajber htjela je proniknuti još dublje, uroniti u Izvor iz kojega taj izraz ljudskoga duhovnoga života, izraz ljudske ljubavi Spasitelja crpi svoj sadržaj…”

Što je dakle duša i što je Duša Kristova?

Katekizam Katoličke Crkve objašnjava:

“Ljudsko biće, stvoreno na Božju sliku, istovremeno je i tjelesno i duhovno biće… Pojam duša često u Svetomu pismu označuje ljudski život ili čitavu osobu. Označuje i sve što je dio čovjekova unutarnjega života, ono što se smatra najvrjednijim; ono što čovjeka čini Božjom slikom: duša je duhovni temelj čovjeka. Čovjekovo tijelo sudjeluje u dostojanstvenoj “Božjoj slici”; to je tijelo ljudsko, upravo zbog toga što ga je oživjela njegova duhovna duša i čitavo je ljudsko biće predodređeno da postane svetište Duha u Kristovu Tijelu. Crkva uči da je svaku duhovnu dušu neposredno stvorio Bog – ona nije “rezultat” roditelja. Ta je duša besmrtna; ona ne umire, već se nakon odlaska iz tijela u trenutku smrti ponovo spaja s tijelom u trenutku posljednjega uskrsnuća.” (KKC 362-364., 366.)

To je istina vjere o kojoj suvremeni čovjek, fasciniran različitim materijalnim dobrima, često zaboravlja i koju ne uzima u obzir. Ali on se sve češće osjeća izgubljen, ugrožen, nema jasnu predodžbu svojega cilja niti smisao u životu te često uništava svoje dostojanstvo.

Stvorena – ljudska Duša Kristova je najintimnije sjedinjena s Bogom. Ona je “novi svijet” pun čuvanih tajni. Ona sadrži bogatstvo duha koji se prelijeva u nas. Udubljivanje u tu ljepotu i bogatstvo Duše Kristove otvara nam bogatstvo i ljepotu Otajstvenoga tijela – Crkve. Sofija Tajber u svojoj originalnoj misli govori da Duša Kristova u nama živi kao u članovima Otajstvenoga tijela. Kao takvi, posebice kroz euharistijske milosti ili po svetoj pričesti, mi smo “duše blagoslovljene svjetlom i prožete Bogom”. Zato je štovanje Presvete Duše Kristove, zaključuje Sofija Tajber – “poluga koja će uzdići ljudski rod i započeti preporod u 20. stoljeću”.

Ona piše: “Cijelom sam se svojom osobom, svom dušom, čitavom životnom silom, ukratko – čitavim bićem jasno vidjela da je to sjedinjenje s Dušom Spasitelja i život s Bogočovjekom koji se nastanio u nama, najgorljivija želja vječne volje Božje i Spasitelja ljudskoga roda, Isusa Krista. Zato se moja želja da spasim svoju dušu i duše svih ljudi razvijala i jačala svakim danom. Sve sam konačno shvatila kada me sam Isus proveo kroz Božje namjere i planove za čovječanstvo u XX. stoljeću, jer stvaranje Družbe njegove Božanske Duše bilo je, kako mi je i sam često govorio, najsnažnija želja njegove Duše koja žudi za obnovom ljudskoga roda. Kada sam skrušeno kasnije pitala Krista zašto on svojoj Crkvi u XX. stoljeću daje na štovanje svoju Božansku Dušu i zašto stvara njezinu Družbu, milosrdni mi je Krist objasnio da je to lijek za štetan utjecaj i prokleta djela Sotone, kao i za moralni pad koji uništava cijeli ljudski rod koji masovno počinje negirati postojanje ljudske duše, njezin natprirodan život kao i zagrobni život općenito. Zadubljivanjem u njegovu Dušu – Bogočovjeka, oživjet će ljudsku dušu koja mu je predana i kroz to će ljudi spoznati ljepotu, snagu i sve mogućnosti svoje duše kao i beskrajnu vrijednost sjedinjenja ljudske duše s njegovom Dušom koja će životom svojim u nama predati sve moći svoje Duše, da se može ostvariti kroz naše duše…

Gospodin mi je rekao: “Neka barem ti, jedna, stojiš blizu mene i donosiš mi radost u tim okrutnim vremenima, da mi budeš sretna utjeha! Barem ti živi kroz mene, koji živim u tebi i za tebe, a kroz tebe za čitav svijet! O, kako ja želim živjeti Dušom svojom u dušama ljudskim, kako želim da moja Duša kroz taj život izvire i prelijeva se na druge duše!“ Nastavio je tako vikati i vikati: “Dajte mi da živim, da živi Duša moja u dušama vašim koje tako ljubim! Imajte milosti prema meni, dajte mi da živim u vama!”

“Uzmi Dušu moju!”

Službenica Božja nastavlja svoje svjedočanstvo:

“U ljeto 1919., kada sam već znala o tome da će nastati Družba Presvete Duše Kristove i njezine slave i kada sam već nekoliko puta zapisivala Kristove riječi o toj temi, a i neka svoja zapažanja, jednoga četvrtka, u lipnju, bila sam pri svetoj misi nakon koje se odvijalo klanjanje Presvetomu sakramentu. Sjedila sam na klupi blizu propovjedaonice i srdačno se molila Kristu. Odjednom sam zapala u neko neobično stanje duha – svi oko mene izgledali su kao da su mrtvi, a ja sam ostala sama, iako sam vidjela da se miču, da pjevaju, ali meni su, ponavljam, izgledali kao da ne žive. Dok sam bila u tomu stanju, nisam znala što se sa mnom događa. Ubrzo sam vidjela Krista koji je dostojanstveno stajao na oltaru, isijavajući jakom bijelom Svjetlošću. Uperio je svoj božanski pogled u mene, vrlo intenzivno, i bez riječi pozvao moju dušu k sebi. Ruke je spustio, ali dlanove je blago ispružio ispred sebe, kao da me poziva da priđem. Isijavajući Slavom i neopisivim Svjetlom, Isus mi je htio nešto reći. Isprva me obuzeo neopisiv sram, ali pod brižnim okom Spasitelja to nije bilo ponižavajuće, nipošto! Upravo suprotno, počela sam osjećati da taj pogled sveznajućega Bogočovjeka, koji me poznaje u potpunosti, sa svim mojim grijesima, manama i nesavršenostima, unosi u moju dušu željnu preporoda, neku nezemaljsku čistoću. Odmah sam spoznala da Isus milostivo od mene traži da ljubim samo njega, da želi da mu se potpuno prepustim i pripadam, jer samo on želi vladati i živjeti u mojoj duši koju toliko ljubi. Osjetila sam da me želi uzeti za svoju zaručnicu.

O, kako li je samo čudan bio taj trenutak kada se moja grešna duša susrela sa svojim premilosrdnim božanskim Spasiteljem, to niti jedna ljudska riječ ne može opisati! Vidjevši Isusa, tako prekrasnoga preda mnom, učinilo mi se da je apsurdno da On, tako velik i istinit u ljepoti i moći, Krist, Vladar i Bog, želi da ja budem njegova zaručnica? Je li to zaista moguće?! O, nikako. Nikada! To mora da je strašna, čak nemoguća nelogičnost, to je nevjerojatno! To je razmišljanje trajalo samo trenutak, jer je moć ljubavi kojom me Isus obdario, obuzela moju dušu na taj način da se nisam mogla othrvati i sva razmišljanja i protivljenja su me napustila, jer sam i ja njega željela ljubiti bezgranično, tako da postanem dio njega zauvijek. Isus je progovorio ugodnim, ali odlučnim glasom – bez riječi, glasom punim sile Božje, glasom koji je ostao u Njemu, ali se ipak čuo i moja ga je duša čula, jer je bio usmjeren samo meni.

“Eto vidiš, najmilija moja, zoveš mene, Boga, čitav svoj život, tražiš promjenu života pa čak i duše svoje. Sada pred tobom stoji utjelovljeni Bog i daje ti svoju Dušu u vlasništvo. Uzmi je sa svim bogatstvom i ljepotama, uzmi je cijelu za čitav svijet, a u zamjenu daj mi svoju dušu, cijelu, jer sam je zavolio. Nisi se htjela sama prozvati mojom zaručnicom, jer si se bojala da bi me to uvrijedilo. Zato te sada vežem sa svojom osobom, tako da znaš da si najdraža zaručnica moje božanske Duše. Tebi predajem u zadatak da se predaš djelu štovanja moje blagoslovljene Duše i stvaranja njezina reda. Dajem ti punu moć djelovanja i u tvoje ruke stavljam odgovornost za to Djelo do kraja svijeta! Zauvijek! Uzmi, zato, Dušu moju, moja najdraža zaručnice. Ona je tvoje vlasništvo, čuvaj je i prenesi je, po sebi, čitavomu svijetu!”

Nakon tih riječi učinilo mi se da, kada mi je Isus dao svoju Dušu, da je istovremeno uzeo moju. Mislila sam da umirem! Ubrzo sam se vratila u svoje normalno stanje, a ljudi u crkvi su mi još uvijek izgledali kao da su mrtvi, iako su živjeli, a Isus, sam Isus, živio je u meni. Više nije stajao na oltaru, već je bio u meni…”

Slika Duše Kristove

Slika Milosrdnoga Isusa svjetski je poznato djelo krakovskoga slikara Adolfa Hyłe, ali malo tko zna da je taj umjetnik naslikao još jednu sliku koja pred našim očima postaje sve slavnija zbog prekrasnih ozdravljenja i drugih, osobito duhovnih  milosti. To je slika “Gospodina Isusa koji isijava Svjetlošću” koju se popularno naziva i “slikom Presvete Duše Kristove”.

Slika Gospodina Krista, djelo kista Adolfa Hyłe, prikaz je vizije koju je 1919. doživjela službenica Božja Paula Sofija Tajber. Tijekom molitve ugledala je Osobu svu u sjaju, koja isijava zrakama svjetlosti i radošću – Isusa Krista koji joj je tada izrekao riječi:

“Najmilija, predajem ti svoju božansku Dušu da je štuješ i da nju i sve njezine želje predaš cijelomu svijetu.”

Zrake koje je isijavao najsnažnije su izlazile iz Kristove nutrine i tvorile su kružnicu poput sunca. Obuhvatile su i ljude koji su bili u crkvi, ali su se probile i izvan crkve, obuhvaćajući isprekidanim valovima Svjetlosti i ljude na ulici. Umjetnik je tu raspršenost svjetla iz Duše Kristove prema ljudskim dušama na slici predstavio u obliku zrâkâ koje prolaze kroz prozirne kolute koji predstavljaju ljudske duše.

Sukladno željama Majke utemeljiteljice, slika Duše Kristove trebala je biti naslikana za suvremene ljude izgubljene u materijalizmu – svrha je slike da gorljivo potakne ljude da svoju pažnju skrenu na duhovne vrijednosti. Prije svega njezin je cilj da podsjeti čovjeka da je njegova duša besmrtna i da ju je svojom Presvetom krvlju otkupio Spasitelj svijeta.

Službenica Božja i pitanje pobačaja

U razdoblju ratnih godina, Majka Tajber “podiže alarm” za spas nerođene djece. Smatra da će grijeh čedomorstva navući Božju osvetu ne samo na roditelje – usmrtitelje nerođenih potomaka, nego i na čitav ljudski rod. Zato je obrazovno-odgojnom ogranku koji je sama osnovala kao glavni zadatak postavila osvješćivanje bračnih parova o važnosti i dobroti njihova roditeljskoga poziva u slavu Božjega stvaralaštva i o dostojanstvu njihova potomstva, koje je i samo dio Otajstvenoga Kristova tijela. Smatra i da je nužno moliti Boga za nove “blagoslovljene generacije”, za “duše koje će biti vjerski genijalci”, koje bi uspjele u život provesti ideju obnove svijeta koju provodi sedam (planiranih) ogranaka reda i na taj način obnoviti naličje zemlje u svim sferama života.

“2. studenoga 1930., nedjelja, Dušni dan. Majka utemeljiteljica bila je vidno uznemirena i razmišljala je o tome kako će se uopće dogoditi preporod čovječanstva… Nakon toga je, putem do blagovaonice – kako je rekla – čula unutarnji glas: “Molite se za one duše koje će tek stići na ovaj svijet – tada će doći do preporoda…”

Sama je doživjela: “Nakon večernje molitve (14. rujna 1953.) klečala sam smirena duha pred svetohraništem i osjećala sam u sebi djelovanje triju božanskih Osoba. Željela sam ispuniti Božju volju, pa sam s ljubavlju zapitala Boga što on, milosrdan, želi od mene; koji mi je posao namijenio na ovoj zemlji? Odmah mi je došla radosna misao, puna svete nade “da Gospodin Bog želi otkriti tajnu na koji način da spriječimo ratove na zemlji… Da svi narodi i rase žive u miru, poštenju i u punini vjere… Da si svi međusobno pomažu u radu i da zajedno otkrivaju tajne života!”.

Tako sam se okrenula Bogu s punim povjerenjem i rekla: “Vječni naš Gospodine Bože! Reci na koji način možemo stati na kraj svim ratovima koji su odgovorni za takva uništenja na zemlji, koji uzrokuju grijeh i bijedu i patnje i koji uzalud troše neograničenu ljudsku energiju u tzv. borbi “za bolje sutra”. Tada sam čula Božje obećanje, puno milosti, koje budi nadu Božje pobjede: “U trenutku kada na svijetu prestane postojati grijeh pobačaja, prestat će svi zemaljski ratovi! Čovječanstvo, koje tada više neće na svojoj savjesti nositi pečat toga zločina, radosno će težiti svojemu vječnomu cilju – stvaranju Otajstvenoga tijela Bogočovjeka Krista, kroz savršenstvo svojih udova. To će čovječanstvu darovati blagoslovljen mir, a svaki će čovjek proživjeti opći i individualni razvitak i duhovni procvat. Također, procvast će i plodom uroditi i njihovi poslovi kojima neće ostvariti samo materijalna dobra, nego i svoju predanost Bogu!

Porast novih, dobrih generacija, izmoljenih od Boga, voljenih od čestitih roditelja i od brojne obitelji, kao i pojava na zemlji brojnih vjerskih genija, a i drugih, bit će znak neba da sam ja – Bog, dao oproštenje za sve zločine počinjene na zemlji! Jer je pobačaj ravan zločinu bogomorstva! To su najgori grijesi koji moralno, fizički, duhovno i umno uništavaju ljudski rod. To su grijesi koji prizivaju Božju osvetu; grijesi koji čovječanstvu ne priskrbljuju samo neprestane ratove, nego i kaznu vječnoga prokletstva! Neka čovjek prestane griješiti čedomorstvom i bogomorstvom i Božji mir za kojim se tako čezne, nastanit će se zauvijek na zemlji!”

Majka nastavlja: “Divne su bile te riječi Svevišnjega Gospodina – nose neobično svjetlo spoznaje velikih djela Božjih i vječnih istina i dobročinstava! Grijeh pobačaja, kako mi je rečeno, istovjetan je bogomorstvu jer ne dopušta nevinim Božjim ljudskim bićima da dođu na svijet. Grijeh pobačaja nije ništa drugo nego posredno ubijanje od strane Sotone, uništenje čovjeka, stvorenoga na sliku Boga, kojega đavao ne može neposredno dotaknuti! To se događa jer Sotona ne želi da se dogodi savršeno Božje stvaranje Otajstvenog tijela kroz nove, stvaralačke, svijetle, radišne članove Crkve, već sam želi širiti svoje prokleto tijelo i u potpunosti opustošiti zemlju, istrijebiti njezino kršćansko potomstvo. A zatim želi preuzeti mjesto samoga Boga, želi voditi njegovu ulogu i vladati svijetom – kreirati ga po uzoru na svoju moć prokletstva i uništavanja.

Shvatila sam zašto čovječanstvo tako lakomisleno prestaje slijediti putove Božjih zapovijedi – jer uopće ne shvaća da omalovažavanjem Božjih zakona pobačajem postaje oruđe zle moći Sotone. Iz istoga razloga dolazi i do “ubojstva Boga” – bogomorstva, jer se u toj začetoj djeci ubija i od Boga darovani život i njegova slika, život za koji je Bogočovjek na križu žrtvovao svoj život! Kako li su naraštaji koji dolaze na svijetu u ovom 20. stoljeću neizrecivo oštećeni zbog tako nemilosrdnih i nečasnih roditelja!!! Ti su roditelji na sebe preuzeli strašnu odgovornost nasuprot Stvoritelja, kada zbog nekih manje ili više trivijalnih razloga ograniče množenje svojega potomstva. Uopće ne razmišljaju o volji Stvoritelja, Svevišnjega, i ne podređuju se njegovim blagoslovima! Ponašaju se kao da razvoj potomstva ovisi samo o njima, o njihovim stavovima i njihovim odlukama, a odluke i želje Gospodina Boga ovdje ne igraju nikakvu ulogu.

Oni ne shvaćaju da to ograničavanje ili izbivanje razvoja ovisi o prokletom utjecaju i smrtonosnoj volji Sotone koji svojim strastvenim kušnjama izaziva u ljudima različita raspoloženja! Strahota! Nedopustiva je to besramnost – da se čovjek ne vodi vječnom mudrošću i istinom svojega premilosrdnoga Stvoritelja, nego dopušta da ga na zlo navodi njegov pakleni “savjetnik” koji iz ljubomore i mržnje prema Bogu uništava njegov plan, jer ne želi da ljudski rod raste i da zauzme ono mjesto koje je on sebi i svojoj prokletoj braći (zlodusima) namijenio na nebu. Tako je Sotona, koji nas je stoljećima stavljao u napast, uvjerio ljudski rod da Boga nema! Jer ga je u vječnost sahranila “viša ljudska mudrost”, to izmišljeno “božanstvo” koje danas vlada svijetom, a zove se “samosvijest” – ona bi ljudskomu rodu navodno trebala biti dovoljna!

Često se događa da Bog nekoj novoj obitelji zaželi, sukladno svojemu vječnomu planu, dati genijalno potomstvo koje bi tu obitelj, pa čak i čitav narod zadužilo u stoljećima što dolaze, ali on to potomstvo ne može iskoristiti jer roditelji djeteta griješe. Griješe protiv sebe i protiv djeteta kada mu ne dopuštaju da zaživi ovdje na zemlji, sukladno Božjoj volji, ili ih osuđuju i uništavaju kasnije kroz alkoholizam, bludničenje, svađe itd. Na taj način ograničavaju rast obitelji do maksimalno dvoje djece, ili pak na ovaj svijet donose “neželjenu djecu” i na taj način koče prirodan (ali i natprirodan) razvoj ljudskoga života! Upravo su zbog toga zločini koje današnji roditelji čine protiv Boga toliko zastrašujući. A sve su to obitelji koje danas čine prizemno društvo koje se upropaštava svojom groznom ohološću.

Svi se čude zašto danas ne postoji blagoslovljeni mir i blagostanje koji bi usrećili sve na zemlji! Jedna od grešaka je ta da su ljudi griješeći oslijepili – kada griješe, oni ni ne vide grijeh! A ipak su time pokopali najveću milost Božju, točnije – svoju budućnost na zemlji i u vječnosti, svoju ulogu u vječnomu planu Božjemu i u stvaranju savršenoga Otajstvenoga tijela sačinjenoga od ljudskoga potomstva… Iz istoga je razloga – te opće degeneracije – naličje naše zemlje danas lišeno izraza Božje Ljepote, Božje Mudrosti, Božje Moći… Božjega Mira i Slave! Jer se milijunima vrijednih, sposobnih, čudesnih i čudotvornih duša ne dopušta da dođu na svijet!!! To je razlog zbog kojega većina današnje djece instinktivno ne poštuje svoje roditelje, ne vole ih, kritički i oholo se odnose prema njima, ponekad ih opisuju i kao “nužno zlo”, a često ih se riješe čim uzmognu i to bez i najmanjeg tračka grižnje savjesti! Sve to zbog toga što ta djeca nisu došla na svijet zbog čiste, brižne, roditeljske ljubavi predane Bogu – oni ne teže slavnoj budućnosti s Bogom! Jer ta djeca instinktivno osjećaju i shvaćaju da ih njihovi roditelji i sredina jednostavno nisu htjeli.

Zato se uvijek osjećaju usamljeno i kao da im je na neki način naneseno zlo. Jednostavno su nesretni, ljuti su na sve i svakoga. Stalno se žale, a često zbog takvoga duševnoga stanja počine i samoubojstvo. Podsvjesno osjećaju da su bili samo posljedica senzualne igre koju su roditelji igrali nekoliko trenutaka mnogo godina ranije. Osjećaju da ih roditelji nisu željeli, nisu ih očekivali s veseljem i težnjom da dođu u skladu s Božjim zakonima i s vječnom Promisli. Njihovi roditelji nisu svoju roditeljsku ulogu vidjeli kao dio gradnje Otajstvenoga tijela Kristova u kojoj bi se njihovo potomstvo razvijalo za slavu Stvoritelja i općega dobra i blagostanja ljudskoga roda…

Na taj su način ti jadni zamjenski roditelji osudili sebe i čitavu obitelj svojim nečasnim ponašanjem prema svetoj obavezi koju im je povjerio Stvoritelj – obaveze koju imaju zbog besmrtnoga Božjeg dara: njihova potomstva. Ono je trebalo biti ovdje na zemlji i kasnije u vječnosti kroz posvećivanje svojega života Bogu, domovini i ljudskomu rodu, kroz brak i širenjem Otajstvenoga tijela Bogočovjeka na ovoj zemlji, u slavu Kristovu! …

To je strašan i zločinački napredak ove moderne kulture! Da se roditelji bore protiv života djeteta prije nego ono uopće zaživi, a kada se to dogodi – bore se protiv njegova rođenja. Kakva je to moralnost! Kakva je to pokvarena savjest tog muškarca, pa čak i te žene! Današnja nevjesta i majka uopće ne shvaća i ne želi znati tko je ona i čija je, kome će zauvijek pripadati ako ne skrene s puta grijeha! Ona ne može razumjeti da će postati, zajedno sa svojim potomstvom, slika i prilika zloduha! I to ne samo na zemlji, nego i za čitavu vječnost! To je strašna stvar – realna, a strašna…

Zaista, za te zločine moramo tražiti oprost od Boga, da se ublaži njegova kazna koja će pasti na ljudski rod. Zato neka sa zemlje nestanu zločini pobačaja!…

Ženo! Zapamti da te Gospodin Bog jako voli i cijeni! Jer uz tvoju pomoć i pomoć tvoje djece gradi Otajstveno tijelo svojega jedinorođenoga Sina i želi da s dostojanstvom obavljaš svoju službu majke koju ti je radosno namijenio. Zato odbaci sve grešne poroke i odjeni halju savršenstva Bezgrešne Majke Božje da sva tvoja djeca ujedno budu i najdraža Marijina djeca!…

Danas, kada sam vidjela to svjetlo, Majka Božja je prolijevala suze za čitav svijet kada je vidjela toliko nerođene, ubijene djece. Tko će umanjiti neutješnu bol Majke Božje? Ona plače nad djetetom koje je trebalo povećati Otajstveno tijelo njezina Sina na zemlji, a kojemu su njegovi zemaljski roditelji uskratili mogućnost da ugleda svjetlo dana i koje je omalovažavano kao da ga nije stvorio svemoćni Bog Otac, nego kao da je sâmo, na neki način, započelo svoj život.

Zato molim majke da ako imaju i trunku milosrđa u svojim srcima i ako imalo suosjećaju s Bogorodicom da pokažu to djelima – nemojte ubijati svoju djecu, nemojte čak ni misliti o tome! Neka se sva djeca koju je Bog označio svojim nebeskim znakom rode i neka ugledaju svjetlo ovoga svijeta i neka osjete zagrljaj svoje majke pune ljubavi. A kada počnu koristiti razum, upoznat će i nebesku Majku, zavoljet će je, jer ona je stala u obranu njihova postojanja i zemaljskoga života, a stat će i u obranu njihova života u nebu!”

Službenica Božja nadalje progovara o obiteljima s više djece, o dostojanstvu braka, o svetosti tijela…

Ali, sve to možemo pročitati u posebnoj knjizi, koju se može već sada naručiti kod izdavača na adresi dusakristova@gmail.com.

Također, tko bi već sada želio imati, uokviriti i dati blagosloviti sliku, može je naći na internetskim stranicama Družbe časnih sestara. Ondje su i osnovni podaci o ovoj redovničkoj zajednici, tako posebna poslanja. Molim i nadam se da će se i neka djevojka iz Hrvatske odvažiti javiti se sestrama, te svoj poziv ostvariti u ovoj Družbi. Ovdje sam, ako treba pripomoći glede toga.

Pozivam sve da razmišljaju o Presvetoj Duši Kristovoj i da se upoznaju s pobožnošću koju je službenica Božja Sofija Tajber spoznala kao važnu stvarnost za “posljednja vremena”. Njezine misli, molitve, krunicu i litanije Duše Kristove kao i detaljniji životopis možemo čitati i moliti u knjizi koja uskoro izlazi iz tiska. Netko će pitati, zašto toliko raznih poruka i pobožnosti…? Srce Isusovo, Krv Kristova, Rane Isusove, pobožnosti Gospi i svecima, Milosrđu Božjemu… A sada još i Duša Kristova! Odgovaram citirajući sv. Franju Saleškoga: “Važno je otkriti pobožnost koja najviše odgovara karakteru pojedinca. I ograničiti se na nju. Zato je mnogo izraza pobožnosti, jer je mnogo karaktera…”

Osobno, upozoravam vjernike da se i u religioznosti čovjek može izgubiti, ako pretjeruje, ako se uzoholi, ako pobožnost postane kao neki put manipulacije ili čak idolopoklonstva. Nije dobro množiti pobožnosti s jedne strane, a s druge strane izolirati se od ljudi i njihovih poteškoća; nije kršćanski stavljati na sebe maske pobožnosti, a iznutra živjeti grijehom, ljudskim obzirima, osudom drugih i drugačijih. Nije u redu pobjeći u pobožnosti od straha i u tjeskobi pred nekim ili nečim. Odaberimo sebi jednu, dvije omiljene pobožnosti, njih produbljujmo, otkrivajmo, trudimo se ostati u tomu duhu i duhovnosti. Čini mi se da ovo štovanje Duše Kristove nekako u sebi povezuje mnoge pobožnosti, te ih na jedan način ujedinjuje u ono najvažnije. Svakako čitajmo i razmišljajmo. U vremenima kada je duša čovjeka postala nevažna, nepostojeća štoviše, kada je samo tijelo bitno i naglašeno i izrabljivano i kada osjećamo sveprisutni kult tijela i tjelesnoga… nauk i pobožnost, stvarnost i volja, misli, bogatstva i planovi Duše Kristove mogu nam pomoći da se probudimo, obratimo, posvetimo i spasimo.

pater Marko Glogović | Bitno.net