Sa sigurnošću koja se zasniva na predaji vjerujemo da je Marija dušom i tijelom na nebu. Naša sinovska pobožnost htjela bi ipak znati kako je to Marija, Isusova i naša Majka koja je u svemu osim u grijehu dijelila našu ljudskost, uznesena na nebo.

Ne postoji nikakav povijesni trag o njezinu odlasku s ovoga svijeta dok o Isusovoj smrti i uskrsnuću postoje svjedočanstva. Vrlo rano kršćani su već govorili o tome da je „usnula“, što znači da je Marija ovaj svijet napustila tako da je mirno zaspala, da se od njega odvojila kao kada se zreli plod odvoji od grane.

Sigurno je da je Marija, koja je očuvana od svakoga grijeha od samoga začeća, bila očuvana i od posljedica grijeha od kojih je prva – poslije gubitka božanskoga prijateljstva – neizbježna smrt.

Tijekom vremena Duh Sveti, koji uvijek djeluje u Crkvi, dao je bolje shvatiti da je Marija, čije je biće potpuno ispunjao, otišla potpuno preobražena; usudili bismo se reći da je doživjela potpunu metamorfozu.

Uznesenje na nebo nije spriječilo Mariju da potpuno dijeli mučeništvo svojega Sina. Svojim je suosjećanjem Marija trpjela Isusovo trpljenje u duši i tijelu, u skladu s proroštvom starca Šimuna. Poznavala je bol Božjega srca zbog odbijanja grješnika da se otvore njegovoj ljubavi i njegovu milosrđu, zbog bijede grješnika pred neizmjernom Božjom ljubavlju prema njemu, ljubavlju koja uključuje čak i njegov grijeh. Ne gubeći osjećaj za mjeru možemo reći da je Marija poznavala patnju pravednika kojega je sačuvala milost ili komu je unaprijed oprošteno.

Marija je zacijelo više od svih mistika (na primjer Marthe Robin koja je svakoga petka osjećala da je „postala grijeh“) imala dojam da je odbačena, da sudjeluje u velikoj noći…

Poslanica Hebrejima kaže da je Isus Krist, postajući solidaran s grješnicima, na sebe uzeo ne osjećaj grijeha, nego kaznu za grijeh. Njegova Majka sigurno je znala da, proživljavajući osjećaj napuštenosti i osude, predstavlja cijelo čovječanstvo.

Suobličena s Isusom Marija je na Kalvariji proživjela raspeće. Rane njezina Sina urezale su se u njezino tijelo. Isus je umro i napustio svoju ljudskost dok je njegova Majka imala povlasticu ne umrijeti.

Znači li to da Marija sa svojim Sinom i svom svojom djecom, pa makar to bilo i samo na trenutak te u blagosti ljubavi i bez raspadanja tijela, nije željela podijeliti smrt koju svatko od nas proživljava?

Naša sinovska ljubav može se upitati: zar Marija nije željela podijeliti našu sudbinu? O tome pitanju, koje je zapravo od sekundarne važnosti, Crkva nije dala konačnu riječ.

U slavi

Bitno je da je Marija tijelom i dušom na nebu. Oduvijek začeta u božanskome naumu kao istinski i živi izričaj Očeve majčinske ljubavi, Marija koja je živjela od Očeve majčinske ljubavi sada je „u Božjemu krilu“, u srcu Trojstva. U nebeskoj slavi, na radost svojega Sina i svih izabranih, izgubljena u gledanju Boga, Marija neprestano otkriva u njemu i u svemu stvorenomu nova čudesa i nove razloge da slavi Stvoritelja.

U toj svjetlosti i u toj ljubavi Marija može s majčinskom strašću bdjeti nad svojom djecom koju vidi očima svojega tijela, koju ljubi i čuje svojim tjelesnim, ali i produhovljenim srcem, davati im milosti i svoju prisutnost, iščekivati što će se dogoditi sa svijetom. Također iščekuje drugi Kristov dolazak i dovršenje svijeta. Marija se za nas brine neizmjerno bolje nego sveci, neizmjerno bolje od Terezije iz Lisieuxa koja je željela proživjeti svoje nebo čineći dobro na zemlji.

U trenutku svojega prvog „neka mi bude“ izgovorena pred anđelom Marija – Majka Božja – postala je suotkupiteljica uz Otkupitelja koji se utjelovio u njezinu krilu pa su tako sve njezine zasluge pridružene zaslugama Isusa Krista. Marijine zasluge, iako ostaju njezine osobne, na taj način postaju univerzalne.

Marija, Majka Božja, sve svoje milosti dakle dijeli svojoj djeci, od kolijevke pa do groba, u neodvojivu jedinstvu sa svojim Sinom.

Marija nam daje milost ustrajnosti koje od nas otklanjaju opasnosti, koje nas prate, podržavaju i vode. Pomaže nam stalnim milostima u svakomu trenutku, daje nam milosti svjetla, topline, snage, života, nenavezanosti, poniznosti. Marija nam pomaže sa svim milostima… Budući da je njezino djelovanje u nama tako neposredno i neprestano, Marija je prisutna u nama kao što je izvor prisutan u potoku, kao što je sunce prisutno u zrakama…

Ta prisutnost nije samo tjelesni utjecaj marijanske pobožnosti koju možemo osjetiti u nekomu marijanskom svetištu. To nije ni tjelesna prisutnost naše Majke budući da je Marija tijelom i dušom prisutna samo na nebu. To je još manje sakramentalna prisutnost budući da je sveta Isusova ljudskost jedina sakramentalno prisutna pod prilikama euharistije. Marijina prisutnost u nama ipak je stvarna, nutarnja, intimna, u skladu s našim „neka mi bude“. U skrovitosti tihe molitve, ili kada uzdignemo svoje srce, možemo doživjeti da je Marija ovdje, posve blizu, prisutna kao i Isus, da se prigiba nad otkucaje našega srca i zanos naše molitve. Zar ne?

Kada završimo čitanje, ne napuštajmo Mariju. Kao Josip i Ivan koji su bili tako bliski s Marijom i Isusom, otvorimo vrata svoje najdublje duhovne intime za stvarnost žive prisutnosti koja nas priprema na susret licem u lice.

Victor Sion

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Uzeti Mariju k sebi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.