Fašistu. “Pahuljico”. Liberalni njonjo. Nacistu. Rasiste, ksenofobe, zadrti stvore. Idiote. Kretenu. Neznalico, budalo.

To su samo neke od blažih uvreda grubo upućivanih drugim ljudima na internetu i osobno tijekom proteklih dviju godina izbornoga procesa. A otkada su održani izbori, stvari su samo postale još mnogo gore. (Radi se o 2016. godini, i izbornoj utrci između Hillary Clinton i Donalda Trumpa, op. prev.) Nije pretjerivanje reći da naša nacija nikada nije bila podjeljenija.

Ono što me tu najviše uznemiruje jesu mržnja i prijezir što su ih mnogi katolici u mojim društvenim krugovima pokazali protiv svojih političkih (i vjerskih) neprijatelja. Neki od najgorih „otrova” dolaze od onih koji tvrde da nasljeduju Krista, i mnogih koji bi se čak identificirali kao tradicionalni katolici. Ti muškarci i žene idu na svetu misu, i pobožno i s mnogo poštovanja mole, preklinjući Boga da im se smiluje, a onda se vrate kući i jedni druge nemilosrdno vrijeđaju na internetu.

U uvjerenju tih pojedinaca da politika može spasiti Ameriku prisutan je gotovo vjerski žar. U njihovim očima, svatko tko podupire nekoga kandidata koji nije onaj njegov, zakleti je neprijatelj države, bijeda od čovjeka, koji zaslužuje samo poniženje i izrugivanje. To je jako uznemirujuće.

Naravno da ne izdvajam niti jedno niti drugo političko uvjerenje. Navedena karakterizacija istinita je za obje strane političkoga spektra. Obje strane zadovoljne su ako vrate mržnju za mržnju i prijezir za prijezir. No cijela je ta stvar pogrešna bez obzira na to tko to govorio.

Opasnost jezika

Sada bi me neki mogli optužiti da sam pretjerano osjetljiv. „Pa to je samo politika. Nije da ja stvarno mrzim svoje političke neprijatelje”, branili bi se neki. No ne možete nekoga na internetu prezirati i mrziti, a u svojemu ih srcu ljubiti. To jednostavno ne funkcionira tako.

U tome mi je najgora stvar to što se čini da su mnogi kršćani grijeh sveli na pitanja seksualnoga morala ili na „velike” grijehe. A riječi koje izgovaramo? Oni ne misle da su one važne. Možemo bez ikakve kazne govoriti što god želimo. Bogu to ne smeta.

No, Sveto pismo svjedoči nam nešto sasvim drugačije:

„I jezik je vatra, svijet nepravdâ jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. […] Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati! […] Nije to mudrost koja odozgor silazi, nego zemaljska, ljudska, đavolska. Ta gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo.” (Jak 3,6.8-10.15-16)

Ne bojimo se Boga. Zar ne shvaćamo da ćemo morati dati račun za svaku nepotrebnu riječ, digitalnu ili neku drugu? Kako se većina katolika ponaša na internetu, izgleda da u to uopće ne vjerujemo. No bilo da u to vjerujemo ili ne, i bilo da to shvaćamo ozbiljno ili ne, to je i dalje istina.

Nova zapovijed

Na jednoj se točki moramo upitati koliko smo ozbiljno predani Isusovim zapovijedima. Jesu li one samo lijepi prijedlozi, ili bi trebale ozbiljno utjecati na način na koji se ponašamo, kao ljudi koji se identificiraju kao katolici, koji smatraju da je Krist njihov Kralj? Dana nam je nova i radikalna zapovijed: Ljubite svakoga, čak i one koje najmanje volite.

„[…] A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.” (Mt 5,21b-22)

Jeste li to shvatili? Isus onima koji druge nazivaju budalama obećava pakao. Ne vidim da tu ima neka klauzula kojom se izuzima internet. No naš Gospodin ne staje na tome.

„[…] Ljubite neprijatelje, molite za one koji / se ne slažu s vama/ da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji /se slažu s vama/, kakva li vam plaća?” (usp. Mt 5,43b-46a)

Da, malo sam promijenio riječi, ali mislim da je poanta posve jasna. Bogu nije drago kada prezirete svoje neprijatelje, i za one koji odluče ignorirati ove zapovijedi, posljedice su veoma ozbiljne.

Opasnost i prilika

Razina nacionalnoga diskursa tako je niska da je teško zamisliti da može postati još niža. A ipak, i uza sav ovaj otrov i mržnju kojima se ljudi nabacuju jedni na druge, imamo priliku na moćan način pokazati ljubav prema Kristu. Što raspoloženje nacije postaje mračnijim, naše svjedočenje može jače zasjati, samo ako izaberemo drugačiji put.

Što kada bi naš govor bio miroljubiv, blag, otvoren razumnosti, pun milosrđa i dobrih plodova? Što kada bismo izabrali svojim riječima donositi mir, a ne započinjati rat (vidi Jak 3,15-17)? Kakvo bi to bilo razoružavanje, i kakvo iznenađenje, kada bismo, umjesto da vraćamo prijezir za prijezir, vraćali ljubav za mržnju? Kada bismo, umjesto da preziremo one koji vjeruju drugačije od nas, obratili im se sa suosjećanjem i ljubavlju, i molili i čeznuli za njihovim spasenjem? Na kraju krajeva, Krist je umro i za liberale i za konzervativce, i sve one koji su između.

Sveti Maksimilijan Kolbe živio je u mračnim vremenima, u danima prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Tada se na sve strane širilo jako mnogo mržnje i propagande. A taj svetac bio je tako svet čovjek da nije sudjelovao u zlu koje se širilo na sve strane. Nije uzvraćao mržnjom na mržnju, ogorčenošću na ogorčenost. Zaključit ću uz njegove riječi, koje opisuju pravi duh djece Božje:

„Istinska ljubav uzdiže se iznad stvorenja, i još više, k Bogu. U Njemu, Njime i po Njemu ona ljubi sve ljude, i dobre i zle, prijatelje i neprijatelje. Prema svima njima ona pruža ruku punu ljubavi. Ona moli za sve, trpi za sve, želi što je najbolje za sve, želi sreću za sve, jer to je ono što Bog želi.”

Izvor: Catholic Gentleman | Prijevod: Ana Naletilić