Kao katolicima u sekularnoj kulturi zna nam biti veoma teško stupati u dijalog. Ta teškoća postaje još izraženijom kada se radi o pitanjima identiteta, koja zadiru u samo čovjekovo srce. Velik dio ovoga problema uzrokovan je činjenicom da mi kao katolici definiramo identitet osobe mnogo drugačije nego što to čini ostatak kulture. Kao katolici, mi smatramo da osobu definira to tko je on ili ona u odnosu prema Bogu. Svaka je osoba ljubljeni sin ili kći Božja, a Bog je svakoga od nas stvorio kako bismo na neki način odražavali Njega. No Bog nam je dao izbor da živimo u skladu s Njegovom namjerom za naš život ili da se to odbijamo. Zbog ljage istočnoga grijeha mi imamo sklonost odbijati sklad za koji smo stvoreni da u njemu živimo. A kako bismo živjeli u skladu s Božjom namjerom, treba nam Njegova milost. 

Približava nam se kraj lipnja, ali i kraj manifestacije pod nazivom „Mjesec ponosa”. Možda ste primijetili da su neke kompanije promijenile svoj logo, uključujući u njega dugu, ili ste čak bili pozvani na “Povorku ponosa”. „Pride” je sekularna proslava seksualnog identiteta i slobode da se živi  prema privlačnostima koje su devijacija od heteroseksualne norme.

Kao katolicima može nam biti veoma teško govoriti o „Prideu”. Znamo da oni koji osjećaju privlačnost prema istome spolu zaslužuju dostojanstvo i ljubav isto kao i svi drugi ljudi. No znamo i da Katolička Crkva naučava da su homoseksualni činovi „u sebi neuredni” (KKC § 2357).

Kako da onda kao katolici reagiramo na „Pride” i istospolne zajednice?

Kako bismo prikladno reagirali, prvo moramo razumjeti nauk Katoličke Crkve o ljudskome identitetu, a zatim moramo vidjeti koju ulogu naša spolnost igra u tome identitetu. U KKC 2331 stoji:

Bog je ljubav i u sebi živi otajstvo osobnog zajedništva i ljubavi. Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku […] Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome sposobnost i sa savješću povezanu odgovornost za ljubav i zajedništvo.

Crkva u ovome dijelu Katekizma naučava da je u stvaranju spolova, muškoga i ženskoga, Bog upisao odraz sebe. Komplementarnost muškoga i ženskoga otkriva tajanstvenu i relacijsku bit našega Boga. Sama biologija muškoga i ženskoga tijela otkriva da je taj poziv upisan u srce svake osobe. Ta biološka komplementarnost omogućava duhovnu integraciju tijela i duše u činu potpunoga predanja samoga sebe. Kada muškarac ili žena predaju svoj život za svojega supružnika u svojim bračnim zavjetima, mogu stvarno komunicirati tu duhovnu stvarnost svojim tijelima.

Neki u sekularnoj kulturi mogu ustvrditi da su u korijenu odbijanja potpore istospolnim zajednicama zadrtost i mržnja, ali Crkva jednostavno smatra da se po samoj naravi toga što je brak zajednica istospolnoga „para” ne može smatrati brakom. Nedostaje joj komplementarnost i potpunost davanja samih sebe – u duhovnome i biološkome smislu – koje je Bog stavio u svoj stvorenja. Ne radi se o tome da Crkva nasumično odbija priznati istospolne zajednice, nego da ona smatra da je nemoguće da osobe istoga spola stupe u brak.

Ako tako shvaćamo ljudski identitet i to kako se brak odnosi prema njemu, moramo biti pažljivi u tome kako komuniciramo s drugima koji ne dijele naše mišljenje.

Kako reagirati kada nas naši najbliži pitaju o našim pogledima na homoseksualnost ili nas pozovu na neku manifestaciju „Pridea”?

1. Izbjegnite nesporazume. Pripazite da vi i vaši najbliži „govorite istim jezikom”. Pomozite im razumjeti da vi ne poistovjećujete njihovu spolnost s njihovim identitetom, jer to je samo jedan vid toga tko su oni. Reći: „Ne podržavam prakticiranje homoseksualne sklonosti” ne znači reći: „Ja te ne podržavam”. To može biti poziv na proširivanje katoličkoga razumijevanja identiteta u sprezi s ljudskim dostojanstvom i ljubavlju.

2. Budite autentični. Budite iskreni o svojim uvjerenjima na način pun ljubavi. Podijelite gledište Crkve na identitet s ljubavlju, strpljivošću i empatijom. Laži uvijek razaraju odnose.

3. Molite. Vi vjerojatno ne znate kako je doživljavati privlačnost prema istome spolu. Molite za tu voljenu osobu i za sklad u odnosu koji imate s njom.

Mariah Buzza | CMF Curo

Prijevod: Ana Naletilić