Prije nekoliko dana završio sam s čitanjem knjige Jacquesa Philippea „La pace del cuore (Mir srca)“. To je jedna vrlo kratka duhovna knjiga, napisana vrlo jednostavnim govorom i prepuna poučnih savjeta o važnosti gajenja duhovnog mira u kršćanskom životu. Tekst pripovijeda o svim onim tuđim ili vlastitim akcijama i situacijama zbog kojih gubimo unutarnji mir, npr. kad gubimo mir jer ne prihvaćamo našu prošlost, jer nam se ne sviđa kakvi smo mi sami ili drugi, itd. U knjizi se nalaze razmišljanja, ali i praktični savjeti o tome kako sačuvati mir u takvim situacijama.

Između tih svih savjeta, učinili su mi se posebno korisni oni koji se bave problemom gubitka unutrašnjeg mira zbog počinjenih grijeha. Kome se to nije dogodilo? Kada griješimo, osjećamo krivnju zbog naših djela i to je normalna stvar, ali nije rijetkost da ovaj osjećaj krivnje izopači i vodi nas do iskustva grizodušja i tjeskobe koje su vrlo malo ili nikako povezane s milosrdnim Bogom u kojeg vjerujemo. Zbog toga želim s vama podijeliti tih 11 savjeta koje ova knjiga navodi kako bismo shvatili što Bog čini s našim grijesima.

1. Naši grijesi su gadan izgovor koji nas želi udaljiti od Krista

Gdje ćemo naći lijek našim slabostima ako ne uz Isusa? Naši grijesi su gadan izgovor koji nas želi udaljiti od Njega, jer što smo grešniji to smo potrebniji Njega koji nam kaže: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. … Jer, ne dođoh pozvati pravednike, nego grešnike.“ (Mt 9,12-13)

2. Gospodinu je mio onaj koji traži unutarnji mir, a odbacuje tjeskobu

Što je draže Bogu: kad se nakon pada obeshrabrimo i mučimo sami sebe ili kad reagiramo govoreći: „Gospodine, molim te za oprost, opet sam sagriješio, pogledaj što sam sve sposoban sam učiniti. Ali se predajem s povjerenjem tvojem milosrđu i tvojem oprostu, i zahvaljujem ti što mi nisi dopustio još teže sagriješiti. Prepuštam se tebi s povjerenjem jer znam da ćeš me jednog dana izliječiti. U međuvremenu, molim te da me ovo iskustvo moje bijede učini poniznijim, pažljivijim prema drugima i svjesnijim činjenice da sam ne mogu učiniti ništa, već da trebam očekivati sve od tvoje ljubavi i milosrđa.“

3. Ako dopustim da me dotakne Božja ljubav, moji nedostatci mogu postati izvor milosrđa za druge

Naše mane mogu se pretvoriti u izvor nježnosti i milosrđa u odnosu s drugima. Ja koji tako jednostavno padam, kako mogu dopustiti samome sebi suditi svog brata? Kako ne biti milosrdan prema njemu kao što je Gospodin bio prema meni?

4. Tjeskoba i obeshrabrenost koju osjećamo nakon naših grijeha rijetko su iskreni osjećaji

Tjeskoba, žalost, obeshrabrenost koje osjećamo nakon naših grijeha i pogrešaka su rijetko iskreni i uglavnom se ne javljaju zbog boli što smo uvrijedili Boga nego je tu uvelike umiješan i naš ponos. Osjećamo se žalosni i obeshrabreni, ne toliko što smo povrijedili Boga, nego što je naša idealna slika o nama samima brutalno uništena. Često je naša bol zapravo bol našeg povrijeđenog ponosa. Ova bol je dokaz da se mi pouzdajemo u sebe i u naše snage, a ne u Boga.

5. Bog je sposoban i iz naših grijeha izvući plod

Razlog zbog kojeg tuga i obeshrabrenosti nisu pozitivni bazira se na činjenici da ne smijemo na tragičan način doživljavati naše grijehe jer je Bog sposoban iz njih izvući neko dobro. Sveta Terezija iz Lisieuxa vrlo je voljela ovu frazu svetog Ivana od Križa: „Ljubav zna iz svega izvući dobro, iz dobrog kao i iz zla što pronađe u meni, te umije promijeniti sve stvari u sebe samu.“ Naše povjerenje u Boga mora dospjeti do tog stupnja: vjerovati da je On dobar i moćan iz svega izvući dobro uključujući i naše grijehe i nevjeru. Kad sveti Augustin citira izraz sv. Pavla “Bog u svemu surađuje na dobro s onima koji ga ljube“, on dodaje „ettiam peccata“ što znači i u grijehu. Očito je da se moramo energično boriti protiv grijeha kako bismo ispravili naše nesavršenosti. Ništa ne oslabljuje ljubav koliko ravnodušnost naspram osrednjosti, ravnodušnost koja je manjak povjerenja u Boga i njegovu sposobnost posvetiti nas.

6. Izbjegavati zabludu da pred Gospodina dolazimo samo kad smo lijepi i čisti

U ovom stavu nalazi se velika oholost jer bi nam godilo da nemamo potrebu za Njegovim milosrđem. Kakav je to način pseudosvetosti kojoj težimo, često i nesvjesno, a koja teži istisnuti Boga? Nasuprot tomu, prava svetost sastoji se u neprestanu prepoznavanju kako ovisimo isključivo o Božjem milosrđu.

7. Biti oprezni na đavolsko oružje: obeshrabrenost

Moramo znati da se jedno od najčešćih oružja koje đavao koristi da bi spriječio hod duše prema Bogu sastoji upravo u tome da učini da ljudi izgube mir i da im obeshrabri duše zbog njihovih grijeha. Ako te osjećaji koje iskusiš nakon grijeha „zbunjuju i čine malodušnim, nepovjerljivim, lijenim i sporim u činjenju dobra, znaj da to zasigurno dolazi od neprijatelja. Ti pak, ne slušajući te osjećaje nastavi sa svojom vježbom“. (Lorenzo Scupoli, Il Combattimento Spirituale (Duhovna borba), pogl. 25).

8. Nakon ispovijedi, ne pitaj se je li ti Bog oprostio

Ovo znači željeti uzalud se brinuti i gubiti vrijeme. U ovom procesu su uključeni ponos i đavolska zabluda koji te preko duševnih briga nastoje uništiti i mučiti. Prepusti se Božjem milosrđu i nastavi živjeti svoj život s mirnoćom onoga koji nije počinio nikakav grijeh. Iako si na različite načine uvrijedio Boga u samo jednom danu, nikad ne gubi povjerenje u Njega.

9. Duša ispunjena mirom bolje surađuje s Božjom pomoći

Nećemo uspjeti osloboditi se grijeha našim snagama. To će uspjeti samo Božja milost. Umjesto da se borimo protiv sebe samih, bit će mnogo djelotvornije da se ispunimo mirom kako bismo dopustili Bogu da on djeluje.

10. Ponizni se ne zaprepašćuju svojim grijesima

U ovome se još mnogi varaju: smatraju krepostima malodušje i nespokoj koji uslijede nakon grijeha budući da su ta stanja povezana s nezadovoljstvom, ali oni ne znaju da se to zapravo rađa iz skrivene oholosti i prevelikog pouzdavanja u same sebe i svoje snage. Oni koji su nakon pada otkrili da su pogriješili, uznemire se i čude se kao da je to nešto strano i postaju malodušni vidjevši da im se srušio na zemlju oslonac u koji su oni isprazno stavili sve svoje povjerenje. Ovo se ne događa poniznom čovjeku koji se pouzdaje samo u Boga i ni u čemu se ne hvali samim sobom. Kad nastupi krivnja, iako osjeća bol, niti se brine niti čudi: on zna da mu se sve to događa zbog njegove bijede i vlastite slabosti koje su mu dobro poznate zahvaljujući svjetlu istine.“ (Lorenzo Scupoli, Il Combattimento Spirituale (Duhovna borba), pogl. 4. i 5.).

11. Obilježja pravog kajanja

Moramo znati razlikovati iskreno kajanje – iskrenu volju za popravljanjem – koje je uvijek tiho, mirno i pouzdano od lažnog kajanja i njegove grižnje koja nas uzrujava, obeshrabruje i paralizira. Nisu sve opomene koje dolaze iz naše savjesti nadahnute Duhom Svetim. Neke dolaze od našeg ponosa ili od demona i moramo naučiti raspoznavati ih. Mir je glavni kriterij u razlikovanju duhova. Osjećaji nadahnuti Duhom Svetim mogu biti snažni i duboki, ali nikad zbog toga manje blagi i mirni.

Lusia Restrepo | Prijevod: s. Maja Ivković