Ne možemo o Bogu govoriti nekome ako prethodno nismo zadivljeni, ako ne njegovom prisutnošću Bogu, onda barem njegovom prisutnošću u Bogu, bio on poganin ili ateist, cirkuski medvjed ili nepodnošljivi nogometni navijač. Zato nekome možemo govoriti o Bogu samo ako smo sposobni prepoznati u čemu ga on štuje dok je još u tami. Takvo nutarnje raspoloženje omogućava nam da izmaknemo opasnosti moralizma koji osuđuje ili trijumfalizma koji ide u osvajanje.

Bog je, dakle, već prisutan i u najvećemu antikršćaninu, možda ne prisutnošću milosti, ali u najmanju ruku svojom stvarateljskom prisutnošću, prisutnošću neizmjernosti, tako da u trenutku dok svojemu neprijatelju govorim o Bogu, moram biti svjestan činjenice da se Bog upinje toga neprijatelja stvoriti s ljubavlju. Moram reći da je to prilično destabilizirajuća pozicija: moram mu govoriti o Bogu i biti prethodno zadivljen njime, odbaciti njegovo neznanje prihvaćajući njegovu prisutnost, osporiti njegov neprijateljski stav potvrđujući njegovu izvornu dobrotu.

Upravo ta zadivljenost njegovom izvornom dobrotom kojom prevladavamo prvobitnu antipatiju može mi omogućiti da vladam sve do srca neprijatelja. Našao sam taj izraz u Psalmu 110 koji se uvijek pjeva u časoslovu nedjelje i svetkovina: Žezlo tvoje moći protegnut će Gospodin sa Siona: vladaj posred svojih neprijatelja! (francuski liturgijski prijevod ovog retka: Domine jusqu’au coeur de l’ennemi, Vladaj sve do srca neprijatelja (nap. ur.)). Koja je to istinska snaga? Ona koja vlada sve do srca. Nasilje može ukrotiti tijelo, no ne može vladati srcem. Profinjeno zavođenje iznudit će pristanak koji može biti i strastven. Ne će primamiti dubine inteligencije i volje.

Božji glasnik ne boji se svjedočiti pred onim koji je naizgled najudaljeniji od vjere. Prvenstveno zato što je taj glasnik i sam isprva bio iznimno daleko od vjere (slijedimo li primjer svetoga Pavla, nema ništa bolje od toga da prvo kamenujemo nekoliko svetaca). Kao drugo, zato što je i sam iskusio preokret zna da u svojemu protivniku ima velikoga saveznika: njegovo srce, zato što je srce najgorega Božjeg neprijatelja usprkos svemu stvoreno od Boga i stvoreno za Boga. Doista kažem: „od Boga i za Boga”, a ne „od mene i za mene”. To što mi se moj sugovornik suprotstavlja (otužan svjedok da svojom osrednjošću vučem sa sobom brojna protusvjedočanstva), ne znači da se suprotstavlja i Bogu. Naviještajući Radosnu vijest moram znati da je osoba koja se u najvećoj mjeri doima neprijateljski raspoloženom Bogu možda bliža no što sam to ja te da svoje neprijateljstvo bučno objavljuje samo zahvaljujući tvrdokornu neznanju ili pranju mozga kojemu je bila podvrgnuta još u djetinjstvu. Eto zašto izaslanik nije samo subjekt proglasa: on je prvenstveno u poziciji da sluša i prima, spreman da razluči ono što je već Kristovo u nekršćaninu ili pseudokršćaninu, spreman primiti lekcije, a ne toliko dijeliti ih, odnosno, Pavlovim riječima, spreman sve provjeravati, dobro zadržati (1 Sol 5,21).

Usprkos njegovoj zajedljivoj grimasi srce neprijatelja i dalje je apostolov prijatelj. Moramo biti sigurni u taj tajni savez, u to nevidljivo razumijevanje s tajnim agentom koji se već nalazi na operativnomu položaju jer taj tajni agent je, ni manje ni više, duša brata protivnika. Ako naša riječ ne proključa iz te zadivljenosti pred prirodno bratskim srcem našega najvećeg neprijatelja, onda ne ćemo govoriti o Bogu, nego o nečemu drugom ili o nametanju ideologije.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako danas govoriti o Bogu?” Fabricea Hadjadja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.