Kako odabir biskupa može usmjeravati i oblikovati djelovanje jedne biskupije ili nadbiskupije kroz možda i više desetljeća, nominiranje i imenovanje biskupa u Katoličkoj Crkvi značajno utječe na život i službe katolika u gotovo svakome segmentu Crkve… Unatoč toj velikoj aktivnosti i milijunima katolika diljem zemlje na koje utječu te promjene, proces imenovanja tih novih pastira na njihove nove katedre mnogima ostaje uglavnom nepoznat, ili barem nejasan. Zato bolje pogledajmo složeni proces koji počinje od potreba mjesne biskupije, a dolazi sve do papina radnoga stola.

Odabir biskupa u povijesti

Prije nego što pogledamo današnji proces, važno je shvatiti da se kroz dva tisućljeća povijesti Crkve proces odabira biskupa uvelike promijenio. Biskupi su nasljednici apostola. Kako je broj apostola opadao – često zbog njihova mučeništva – njihovi bi najbliži suradnici bili izabirani i imenovani da ispune njihovu ulogu u zajednici.

U vremenu crkvenih otaca bilo je uobičajeno da kler biskupije izabere svojega biskupa. Postoji jedan primjer toga koji se događa i danas – naime, kada Kardinalski kolegij (stariji kler rimske katedre) izabere novoga rimskoga biskupa – novoga Papu. U nekim slučajevima povijesni su dokazi pokazali da je biskupe izabrao narod biskupije. Događale su se mnoge situacije u srednjem vijeku kada je država zahtijevala pravo biranja biskupa, što je u nekim slučajevima uzrokovalo da je biskupska služba postala u svojoj naravi više političkom nego pastoralnom. Neke zemlje i danas zadržavaju povlastice da ih se konzultira o biskupima nominiranima na njihovome teritoriju.

Određene biskupije u današnjemu svijetu – naročito oko pola katedri latinskoga obreda u Njemačkoj – imaju upravljačka vijeća klera zvana „kaptolima”, koji imaju ulogu pri odabiru biskupa. Slično tome, patrijarhatske Crkve istočnoga obreda izabiru svoje vlastite biskupe, a zatim traže odobrenje Svete Stolice.

Unatoč tim donekle drugačijim putevima odabira biskupa koji i danas postoje, praksa odabira biskupa u latinskoj (Rimokatoličkoj) Crkvi općenito slijedi proces koji rezultira odlukom koju donosi sam Papa. No taj bi zadatak bio veoma težak kada bi se Papa morao sam snalaziti u procesu odabira biskupa, naročito uzevši u obzir da se na svijetu svakoga dana nominira barem jedan biskup. Usto, kolegijalnost u episkopatu je nužna, i zato se očekuje široka suradnja i savjetovanje. Imenovanjem se općenito trebaju popuniti položaji nadbiskupa, biskupa ili pomoćnih biskupa na   razini biskupije. Svako se od njih provodi na sličan, no donekle različit način.

Odabir biskupa

Sadašnji proces odabira biskupa obično počinje na mjesnoj razini. Svaka biskupija dio je veće skupine – većih teritorija, koje nazivamo metropolitanskim provincijama, od kojih svaka ima svojega nadbiskupa.

Svaki biskup u provinciji pozvan je dati imena svećenika za koje misli da bi mogli dobro služiti kao biskupi. Inače, biskupi u provinciji sastaju se barem jednom godišnje, a provincijski nadbiskup prosljeđuje imena koja je prikupio, skupa sa životopisom svakoga svećenika. Biskupi provincije raspravljaju skupa o nominiranim svećenicima i glasuju koja imena treba preporučiti. Taj se popis tada predaje apostolskome nunciju te zemlje, Papinome osobnome predstavniku u toj zemlji i ključnome akteru u procesu odabira biskupa u toj zemlji. Trenutni apostolski nuncij u SAD-u je nadbiskup francuskoga podrijetla Christophe Pierre.

1. Potreba za novim biskupom

Biskupa se bira kada se to mjesto u nekoj biskupiji isprazni. Biskupi su obvezni predati svoj zahtjev za umirovljenje u dobi od 75 godina, iako on ne stupa na snagu dok ga Papa ne prihvati. Biskupi mogu dati ostavku i prije obavezne dobi umirovljenja, iako samo zbog ozbiljnoga razloga, poput veoma teške bolesti ili neke druge situacije koja ih sprječava u ispunjavanju njihove službe. Mjesto se može isprazniti i onda kada biskupa premjeste iz jedne biskupije u drugu.

 Mogućnost za brzo učenje

Kako se biskupi bliže umirovljenju ili su lošega zdravlja, nekada mogu zatražiti ili dobiti biskupa koadjutora. Biskup koadjutor služi uz biskupa, kojega zovemo i ordinarijem i zapravo je njegov suadministrator, te ispunjava ulogu biskupijskoga generalnoga vikara. Biskupi koadjutori automatski će naslijediti biskupa u vrijeme njegova 75. rođendana, smrti, ranije ostavke ili premještaja.

2. Faza istraživanja

Kada odlučuje o kandidatima za biskupe, nuncij će htjeti saznati što je više moguće o dotičnoj biskupiji. Nakon savjetovanja s raznim dužnosnicima u biskupiji, trenutni biskup ili biskupijski administrator sastavlja izvještaj. Tijekom toga procesa nuncij može stupiti u kontakt s osobama u biskupijskim uredima, određenim svećenicima, kao i prethodnim biskupima dotične biskupije, ili s drugim biskupima u provinciji. Kada nuncij skrati svoj popis kandidata, traži doprinos i po više desetaka ljudi koji poznaju kandidate koji se razmatraju tako što traži da ispune upitnik, i to u najstrožoj tajnosti. Nakon što nuncij pregleda sve podatke, sastavlja izvještaj o tri kandidata – zvan „terna” – u kojemu navodi svoju preferenciju. Sav se taj materijal prosljeđuje vatikanskoj Kongregaciji za biskupe.

Odabir nadbiskupa

U onim slučajevima kada se mora izabrati nadbiskupa, „ternu” se obično sastavlja za biskupe koji u tome trenutku služe. Taj se proces odvija na malo drugačiji način. Inače, prvo se uzimaju u obzir biskupi iz sufraganskih katedri – onih biskupija pod nadbiskupijama u danoj provinciji – iako se nekada provodi nešto slično potrazi na nacionalnoj razini. Može se konzultirati i druge nadbiskupe u Sjedinjenim Državama. Sve to ovisi o položaju biskupije ili nadbiskupije u zemlji i o njezinim jedinstvenim potrebama. To vrijedi i za istaknutije biskupije s velikim stanovništvom itd.

3. Odabir pomoćnih biskupa

Postupak nominiranja i odabira pomoćnih biskupa – onih koji su zaređeni kako bi pomagali biskupu – uglavnom slijedi jednak proces, uz nekoliko iznimaka. U ovome slučaju, biskup obično započinje proces predajući zahtjev za pomoćnim nadbiskupom nunciju. Izvještaj se obično sastavlja uz statistike o biskupiji, kojima se objašnjava potreba. Pomoćni biskupi obično idu u biskupije koje imaju veliko stanovništvo, ili druge potrebe koje zahtijevaju jednoga ili više pomoćnih biskupa. Neke američke nadbiskupije imaju ih nekoliko, poput nadbiskupije Los Angelesa, koja ima sedam aktivnih pomoćnih biskupa. Biskup će, kao i obično, pripremiti „ternu” s kandidatima, koju predaje nunciju. Zatim kandidate istražuje nuncij i njegovo osoblje, prije nego što se njihova imena predaju Kongregaciji za biskupe.

4. Kongregacija

Kada predstojnik Kongregacije za biskupe – trenutno kardinal rođen u Kanadi, Marc A. Ouellet PSS – odobri dosje što ga je predao nuncij, proces ide dalje, kako bi se izabrao biskup za dani položaj. Predstojnik bira člana svojega osoblja koji će sastaviti sažetak podataka predanih nunciju, a koji se zatim predaje cijeloj Kongregaciji, koju čine biskupi i kardinali iz cijeloga svijeta. (Ažurirani podatak: Amerikanci koji su trenutno na službi u Kongregaciji za biskupe su kardinali Blase Cupich, Robert Prevost i Joseph Tobin, op. prev.)

5. Terna

Članovi Kongregacije raspravljaju o kandidatima i glasuju. Mogu poduprijeti nuncijevu preporuku, staviti drugoga svećenika na vrh „terne”, ili zatražiti da se sastavi druga.

6. Papa bira

Proces se konačno približava kraju onda kada se predstojnik Kongregacije za biskupe privatno sastane s Papom. Tijekom toga sastanka on predstavlja „ternu”, izloženu određenim redoslijedom, s odabirom Kongregacije na vrhu. U ovoj završnoj fazi Papa može učiniti jednu od četiri stvari: može se složiti s prijedlogom Kongregacije, izabrati nekoga drugoga kandidata s popisa, zatražiti da se sastavi nova „terna”, ili, što je još neuobičajenije, može izabrati svojega kandidata.

7. Nominirani kandidat

Unutar nekoliko dana Papa svoju odluku podastire Kongregaciji. Kada je nuncij informiran, nominiranoga kandidata kontaktira nuncij i daje mu mogućnost da prihvati imenovanje. Nominirani kandidati mogu odbiti biskupsku službu, ali to je rijetko, i mora postojati veoma dobar razlog.

Kada je odgovor potvrdan, nuncij se dogovara sa Svetom Stolicom oko datuma objave imenovanja. Postoji obično razdoblje od dva do četiri tjedna prije javne objave. Tijekom toga razdoblja, novoizabranome biskupu nije dopušteno razgovarati o svojemu imenovanju.

Čitav proces nominiranja i imenovanja biskupa obično traje između šest mjeseci i godine dana od datuma kada je biskupska stolica ostala prazna zbog iznenadne ostavke, smrti ili premještaja biskupa, ili kada je zatražen pomoćni biskup. U slučaju da je biskup dostignuo dob umirovljenja, proces odabira često će se dogoditi prije nego što se prihvati umirovljenje biskupa na odlasku. Prema crkvenome zakonu, novoizabrani biskupi moraju biti zaređeni unutar tri mjeseca od svoje nominacije.

„Onaj” telefonski poziv

Na drugoj strani procesa odabira biskupa nalazi se svećenik čiji će se život promijeniti. Pred vama su priče dvojice biskupa koje pokazuju veoma ljudsku stvarnost situacije kada se nađete na drugome kraju imenovanja od strane Pape.

Onaj trenutak kada znate

Kada je biskup Donald J. Hying iz Garyja u Indiani primio telefonski poziv od apostolskoga nuncija, koji ga je informirao da ga je papa Benedikt XVI. 10. svibnja 2011. godine imenovao pomoćnim biskupom Milwaukeeja, u to je vrijeme bio rektor sjemeništa sv. Franje Saleškoga u Milwaukeeju. Bio je pri kraju četvrte godine svoje rektorske službe. Njegov mu je tajnik rekao da je na telefonskoj liniji apostolski nuncij i da želi razgovarati s njim.

„Nuncij ne zove samo da pita kako ste, naročito kada ste svećenik. Zato shvatiš ili da si u velikoj nevolji ili da ćeš postati biskup.” Nuncij je „prešao na posao” i informirao ga o Papinoj odluci „nakon pozdrava od 15 sekundi”.

Biskup Hying ne sjeća se je li bio dobio imalo vremena da kaže prihvaća li imenovanje, pa je odmah odgovorio: „Poslušnost Crkvi i činjenje onoga što mi se kaže nikada me nije odvelo na krivi put, i zato mi je drago učiniti kako Sveti Otac želi.” Nuncij je tada pozvao biskupa Hyinga da sastavi pismeni odgovor i pošalje ga Papi preko nuncija. Nakon što je razgovor završen, zaprepašten je sjeo i pomolio se. Službena objava dogodila se 26. svibnja 2011. godine, a 16 dana u međuvremenu bilo je prigoda za „mnogo molitve i razmišljanja kako će ovo promijeniti moj život.”

Na dan njegova imenovanja održana je mjesna konferencija za novinare. Većina biskupa ima samo jednu uspomenu na taj događaj, ali biskup Hying je vijest o svojoj novoj službi biskupa Garyja primio na dosta neobičan način. Dok se nalazio u Baltimoreu radi plenarnoga sastanka Američke konferencije katoličkih biskupa, doznao je da će postati četvrti biskup Garyja prilikom kratkoga razgovora uživo s nuncijem. Proces se zatim odvijao gotovo jednako kao i onaj nešto manje od četiri godine ranije.

Biti biskup ”doma”

Rijetki biskupi imaju povlasticu služiti kao biskupi biskupije iz koje su potekli, ali onaj koji je to imao jest biskup Joseph E. Strickland. Imenovan je biskupom svoje rodne biskupije Tylera u Teksasu 2012. godine, dok je ondje služio kao delegat biskupa Alvara Corrada del Rija, koji je služio kao apostolski administrator biskupije nakon svojega premještaja iz Tylera u jednu biskupiju u Puerto Ricu.

Biskup Strickland bio je u svojemu uredu jednoga petka ujutro kada ga je nuncij nazvao. Javio se na poziv jednostavno rekavši: „O. Joe pri telefonu”. Nuncij je nastavio s pitanjem je li na liniji „mons. Strickland”.

„Bio je to doista zanimljiv, kratak razgovor”, rekao je biskup Strickland. „Nuncij se ponio veoma poslovno.” Kada ga je nuncij informirao o datumu objavljivanja imenovanja, biskup Strickland rekao je nunciju da će toga dana biti zauzet nastavom. Kada nuncij na to nije ništa rekao, biskup Strickland „brzo je shvatio da je nastava otkazana”!

Odmah nakon telefonskoga poziva, biskup Strickland pošao je na sastanak biskupijske liturgijske komisije, a „glavom su mu se vrzle svakakve misli”. Smatrao se „prilično dobrim u čuvanju tajni”, ali dvotjedno razdoblje između imenovanja i njegova objavljivanja bilo mu je teško.

Stvari koje novi biskupi moraju uzeti u obzir

Novi biskup ili budući biskup mora odlučiti o mnogo stvari, mora se pozabaviti mnogim zadacima i donijeti mnogo odluka. Slijedi kratki popis i nešto konteksta:

Konferencija za novinare: Biskupija obično održi konferenciju za novinare na dan imenovanja novoga biskupa. Tada se odgovara na pitanja medija i predstavlja se novoimenovani biskup. Budući biskupi smiju nositi naročiti križ, zvan pektoral, čim ih se nominira, kao i biskupsku reverendu s grimiznim rubom i ljubičastizucchetto, ili kapicu.

Grb: Svaki ga biskup osmišlja uključujući u njega simbole, boje i oblike koji predstavljaju značajne događaje, osobe ili mjesta u biskupovome životu. Crkvena heraldika čvrsto se drži tradicije, i ona je regulirani sustav samoidentifikacije što ga je Crkva preuzela od srednjovjekovnoga društva.

Geslo: Inače ga se izabire iz nekoga svetopisamskoga teksta, iako to nije nužno. Svaki biskup bira citat ili sintagmu kojom opisuje sebe ili svoju službu, ili mu služi kao nadahnuće i smjernica za istu. Biskupsko geslo obično se uključuje u njegov grb.

Simboli službe: Svaki biskup obično osmišljava svoj prsten i pastirski štap za svoju upotrebu, iako ih ponekad primi od bivšega biskupa, koji mu je možda bio prijatelj i mentor. Također odabire ruho koje će nositi pri svojemu ređenju, uključujući mitru (biskupski šešir) za tu prigodu.

Datum i mjesto biskupskoga ređenja: Nove se biskupe obično zaređuje u katedrali biskupije u kojoj će služiti kao biskupi, iako se nekada mora izabrati veća lokacija radi velikoga broja ljudi koji žele prisustvovati ređenju. Unutar toga razdoblja izabere se blagdan ili neki drugi prikladan datum.

Svećenici u pratnji: Inače svaki novi biskup bira dvojicu svećenika da ga prate i pomažu mu tijekom liturgije ređenja. To su obično bliski prijatelji novoga biskupa, i nemaju nikakvu veću ulogu. Oni su nešto poput kuma na vjenčanju.

Prelati koji zaređuju: Prema tradiciji, tri su biskupa prisutna na ređenju biskupa, iako je samo jedan nužan za valjanost. Inače će nadbiskup provincije biti glavni zareditelj, a novi biskup bira dvojicu suzareditelja. To su obično biskupov prethodnik i biskup njegove rodne biskupije, ili pak drugi prijatelji biskupi.

„Biskupsko predstavljanje”: Inače se organizira svake jeseni, a organizira ga vatikanska Kongregacija za biskupe. Novozaređeni biskupi iz cijeloga svijeta okupljaju se u Rimu kako bi ih se predstavilo službenicima ureda Rimske kurije, s kojima će najviše komunicirati. To također pomaže pri stvaranju osjećaja univerzalne kolegijalnosti između biskupa.

Izvor: Our Sunday Visitor | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje autora. Sva prava pridržana.