ODGOJ U VJERI

Kako kod djece razviti sakramentalni pogled na svijet u kojem živimo

Pri promišljanju o našem obiteljskom životu moj smo suprug i ja željeli razviti upravo taj sakramentalni pogled na svijet u nama samima kao i u djeci koju smo iščekivali. Sada kada imamo četvero djece sa sigurnošću kažem da neke od tih ideja djeluju: čini se da naša djeca misle o sakramentima.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Srednjovjekovni su kršćani veoma dobro shvaćali u kakvom su odnosu tjelesnost i ono duhovno u nama. Njihovo je iskustvo života bilo veoma tjelesno i stoga su s lakoćom uočavali Božju prisutnost u svakom njegovom aspektu i istovremeno bili s Njim povezani kroz čašćenje relikvija, grube pokore, ekstremne postove i ista takva slavlja. Mi smo danas često bez ikakva doticaja s našom tjelesnošću; protivimo joj se i ne želimo da nas određuje. I dok su ljudski grijesi ostali isti, kako nam kaže i Sveto pismo „…i nema ništa novo pod suncem“ (Propovjednik 1,9), možda su srednjovjekovni kršćani sa svojim sakramentalnim pogledom na svijet živjeli potpunijim životom.

Imati takvu životnu filozofiju ključno je za svetost. Uvjerenja sam da ju i mi možemo preuzeti ukoliko sama vjera postane tjelesna uz osobno unošenje svetog u svako naše djelovanje.

Pri promišljanju o našem obiteljskom životu moj smo suprug i ja željeli razviti upravo taj sakramentalni pogled na svijet u nama samima kao i u djeci koju smo iščekivali. Sada kada imamo četvero djece sa sigurnošću kažem da neke od tih ideja djeluju: čini se da naša djeca misle o sakramentima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gdje ljudi pretresaju svoja svakodnevna iskustva? U svojim promišljanjima; u imaginaciji, dapače. Tamo se susreću naša čulna iskustva i ono racionalno. Imati dobro razvijenu, aktivnu maštu osnova je za iskustvo sakramentalnosti svijeta i uistinu humano življenje; ona otvara prostor iskustva Boga u našim svakodnevnim zemaljskim životima i onemogućuje svođenje svijeta na čistu znanost, što je mentalitet većine pogurao danas u prvi plan.

Kako to postići s djecom?

1. Liturgijski život

Počeli smo na liturgijskom nivou naglašavajući kod kuće u kojem smo dijelu liturgijske godine: advent, Božić, božićni blagdani, vrijeme nakon Bogojavljenja, korizma, Uskrs, Duhovi, vrijeme kroz godinu, te ostali važni crkveni i obiteljski blagdani. Obiteljskim molitvama naglašavamo promjene kalendara, a praktičnim djelima obilježavamo pojedina razdoblja (adventski vijenac, djela pokore u korizmi i sl.). Božićno drvce u našoj je kući sve do blagdana Svijećnice.

Time nastojimo protegnuti njihov osjećaj za sakramentalno od liturgijske godine na svakodnevni životni ritam. Želimo da imaju uistinu čovječno iskustvo života u kojem će svijet oko sebe iskusiti kao nešto s čime se i sami nalaze u odnosu. Stoga smo oblikovali rutinu koja potiče takav rast.

2. Dati imaginaciji strukturu i prostor

Dnevna je rutina izvrsna za razvoj vrlina i iako se čini umjetno, davanje strukture otvara više prostora za vlastiti rast. Kad želimo razviti vrlinu unosimo određene navike u svoj život kako bismo ju i dostigli. Isto vrijedi i za imaginaciju: želimo li ju razviti, moramo to učiniti namjerno.

Djeci je lakše zamišljati i igrati se ukoliko je neka vrsta hrane uključena u igru. Kao rasprava za doručkom, priča ili školska lekcija prijepodne, bajka za ručkom. Sve ovo doprinosi nezavisnoj maštovitoj igri za koju djeca svakodnevno imaju vremena. Naša obiteljska rutina dopušta dugo razdoblje jutarnje i popodnevne igre, no za vrijeme obroka stajemo, a oni koji idu u školu prije trebaju odraditi zadaću. Dan završavamo spremanjem za spavanje, obiteljskom molitvom i pričom za spavanje.

3. Ograničenje pasivne igre

Pročitala sam nebrojeno mnogo studija koje se slažu da su ekrani opasni za djecu. Oni ometaju moždani razvoj i umanjuju sposobnost maštanja. Usto izazivaju snažnu ovisnost dok istovremeno otupljuju mozak. Mi smo kod kuće odlučili da su prije druge godine života ekrani zabranjeni. Tek smo u proteklih godinu dana započeli filmske večeri s naše troje djece (imaju 7, 5 i 3 godine) i pritom smo izrazito izbirljivi oko samog filma; tražimo dobar sadržaj i pravu umjetnost. Koristimo usto ekrane za pokazivanje poznatih slika, povijesnih rukotvorina i komunikaciju s udaljenijim članovima obitelji preko videopoziva.

Ograničenje ekrana dovelo je i do ograničavanja elektroničkih igračaka. Obitelji i prijateljima dali smo do znanja da elektroničke, svjetleće, bučne igračke ne dolaze u obzir i uglavnom su nas poslušali. Pojedine su nas iznimke samo učvrstile u prvotnoj odluci, jer kad se dijete igra s takvom igračkom uistinu ne ostaje mjesta za imaginaciju. Da, čine ih sretnima, tišima i zabavljenima, ali pod koju cijenu?

Omiljene igre naše djece uključuju vrlo jednostavne igračke. Izrađuju stvari od papira i trake; grade ih od Lego kockica; izmišljaju veoma razrađene igre uloga s kostimima od šalova i dekica. Na otvorenom su mogućnosti jednako velike sa štapovima i kamenjem u igri. A za sve je to potrebna aktivna imaginacija.

4. Ispuniti dječje misli dobrim stvarima

Kako bismo djeci usadili u misli dobro i istinito, vodimo ih redovito na nedjeljne, ali i tjedne mise barem nekoliko dana od njihova rođenja nadalje. Prakticiramo redovitu obiteljsku molitvu i čitanje Svetog pisma.

Čitamo i dječje knjige. Većina takvih na engleskom jeziku su dječje pjesme; daju sjajnu jezičnu podlogu i sam začetak Zapadne misli. Zatim prelazimo na mnoštvo klasičnih bajki iz kojih uče o vrlinama, dobru i zlu. Ujedno su izloženi magičnim svjetovima i vilama što još i više širi prostor njihove mašte.

Sve što čitaju, jednako kao i kod odraslih, oblikuje njihove reakcije na svakodnevne situacije, ne isključivo na svjesnoj razini. Ako u knjizi postoji lik koji se bori s ljutnjom, a priča uspije na pravi način prikazati kako se čovjek može nositi sa svojim temperamentom, to biva usvojeno na praktičnom nivou. Stoga sam oprezna kad se radi o kvaliteti literature koju čitamo.

Također, upoznajemo djecu s prekrasnim slikama i klasičnom glazbom, ali ne pomoću igračaka, već im doslovno puštamo cjelovita klasična djela i pokazujemo slike. Kod kuće, ali i u muzejima i koncertnim dvoranama. I to doprinosi njihovoj sakramentalnoj imaginaciji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Papa Franjo u pobudnici Amoris Laetitia progovara podosta i o roditeljstvu te objašnjava:

„Roditelji su odgovorni za oblikovanje volje svoje djece kroz poticanje dobrih navika i prirodne sklonosti ka dobru. To podrazumijeva određene načine razmišljanja i ponašanja kao poželjne i vrijedne truda kao dio postepenog procesa rasta.“ (AL 294)

Ako smo pažljivi s imaginacijom, pomažemo našoj djeci da uistinu rastu, možemo gajiti dobre navike i usmjeravati ih ka dobru. Osobno se nadam da će iskustvo rasta u našem domu biti temelj života kreposti naše djece. Želim im dati prave smjernice kako bi postali dobri i sveti ljudi sposobni prepoznati što Bog od njih želi. A kada Ga nauče susresti svakodnevno u svemu, molim da uvijek ostanu svjesni Njega i Njegove ljubavi.

Susanna Spencer | ncregister.com

Prijevod: Marija Magaraš Vojvodić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 5. lipnja 2016.

Možda vam se svidi