Aristotel je one koji pretjeruju u svojim šalama nazvao „vulgarnim komedijašima”. One pak koji se ne znaju sami našaliti niti prihvatiti šalu nazvao je „grubijanima kojima nedostaje profinjenosti”.

Za one među nama koji ne žele biti ni komedijaši niti grubijani on je nasreću ponudio i treću mogućnost: dosjetljivost.

Odrasla sam u obitelji sa pristojnom dozom humora. Moj otac voli kombinaciju slapstick komedije i  „ozbiljnoga” humora. Moja majka vidi humor u životu, i ima dražesnu osobinu da se zna našaliti na vlastiti račun. Ja sam pokupila najbolje od njih oboje, i odrasla sam uvažavajući činjenicu da su riječi smiješne, ali i da je život smiješan.

Rano sam naučila zašto je tome tako – ili sam barem mislila da jesam. Svi mi imamo nešto što se zove „smiješna kost” ili humerus. Da, brkala sam to dvoje dok nisam vidjela sliku u liječnikovoj ordinaciji i shvatila o čemu se radi. Humerus (nadlaktična kost) nema veze s humorom, a smiješna kost uopće nije kost. Bila sam veoma razočarana. Draže mi je bilo misliti da imamo humor u kostima.

Smijeh

Smijeh nam je potreban. Na jedan ili drugi način, on je u našoj DNK. Razne studije pokazale su različite rezultate, ali prema Garyju Palmeru (knjiga „Snaga smijeha”), djeca se smiju oko 400 puta dnevno, a odrasli oko 15 puta.

Mislim da su djeca shvatila stvar.

Smijeh je dio potpunoga života. Pravi, iskreni, srdačni smijeh obuhvaća cijelo naše biće. Ide rukom pod ruku sa suosjećanjem, empatijom, kreativnošću i radošću.

U trenucima kada smo skloni zatvoriti se, humor je način da se otvorimo.

Ponekad, kada mi se stvarno čini da u cijelome danu nisam ništa obavila, napišem popis svega što jesam uradila, a zatim prekrižim sve stavke kao da je to stvarno napravila sve što sam planirala. To je način da pogledam jednu te istu stvarnost – dan koji je otišao u ludome smjeru – kroz prizmu blagosti. To je humor. To je također suosjećanje prema samoj sebi, i pomaže mi biti strpljivija prema drugim ljudima kada ni oni ne obave što treba.

Smisao za humor

Imati dobar smisao za humor ne znači da morate biti ludo smiješni. To znači da ste spremni na život  gledati malo drugačije – pronaći dobro na iznenađujućim mjestima i sebe shvaćati malo manje ozbiljno. To je stvar perspektive. Netko je jednom rekao da osmijeh možete pronaći posvuda onda kada shvatite da je on isto što i mrgođenje – ali okrenuto naopako.

Apsurd i humor idu rukom pod ruku. Element iznenađenja koji pronalazimo u raskoraku između onoga što jest i onoga što bi trebalo biti jest ono što izaziva smijeh. Budući da je točka gledišta u onome tko promatra, čak i oni među nama koji nisu sami od sebe duhoviti ipak mogu izoštriti svoj smisao za humor.

Naše očekivanje da sve stvari ispadaju onako kako mi mislimo da bi trebale samo je po sebi apsurdno. Mi jednostavno nemamo toliko kontrole nad svojim životom. Dobar smisao za humor omogućava nam prihvatiti to kao životnu činjenicu, ali mi ipak vidimo dalje od toga, znajući da je naš izvor života i zdravlja veći od naše nesigurnosti.

Čak i moja šestogodišnja kći uči to. Neki je dan pronašla nekoliko crva i napravila im malu „kuću”, zajedno sa zemljom i komadićima salate. Crvi su bili tako bezobrazni da su preko noći nestali. Nasreću, bili su na terasi, pa se nisam morala brinuti zbog ikakvih nenadanih posjetitelja u kući, no moja se kći rasplakala. Pokušala sam se našaliti. „Čuj, dušo. U redu je. Dolazi proljeće, a to je vrijeme za crve. Bit će ih još mnogo.” Meni je moja mala igra s riječima bila smješnija nego njoj, ali ipak se nasmiješila kroz suze. Misija ostvarena.

Humor čini više od umanjivanja napetosti i stvaranja trenutaka kada se dobro osjećamo. On također ide zajedno s krepošću i duhovnošću.

Kreposti

Kada u našoj kući dođe vrijeme da govorimo o krepostima, ja za to koristim popis od 52 natuknice. Pretpostavljam da je on osmišljen kako bismo se usredotočili na jednu krepost svakoga tjedna, iako ja to ne koristim baš tako, ali prestat ću s digresijama. Ubrzo nakon što sam svojoj djeci pokazala popis, jedan od mojih sinova mi je prišao i rekao: „Znaš za onaj popis kreposti? Onih koje su stvarno važne i onih koje su samo, onako, dobre?” (Mislim da se vidi da smo mi jako ambiciozna obitelj.)

Pokušala sam mu odrediti prioritete, a da nisam uopće govorila da se neku od njih treba odbaciti. Za mene je prva krepost poštenje, jer je temeljna – sve druge kreposti pretpostavljaju poštenje i proizlaze iz njega. No pri vrhu je također i radost.

Pada mi na pamet kako je Abraham Lincoln jednom upotrijebio svoj humor kako bi naglasio svoje poštenje. Njegov politički protivnik Douglas optužio ga je da je dvoličan. Njegov je odgovor bio: „Da sam stvarno dvoličan, zar bih nosio ovo lice?” To je odličan primjer dosjetljivosti, iskrenosti i poniznosti.

Smijeh – onaj koji podiže ljude, a ne onaj koji ih ruši – dolazi onda kada nas iznenadi radost. Ili, kako je to objasnio G. K. Chesterton, smijeh je nešto jedinstveno ljudsko, i ukazuje na to da smo „ugledali neku tajnu, skrivenu od samoga svemira, u samome obliku svemira” („Vječni čovjek”).

Moja kći misli da se i neke životinje smiju. Suzdržat ću se od prosudbe o tome. Kako bilo, Chestertonova predodžba stoji. Smijeh je nešto prelijepo. Tajne svemira su način kako doživjeti božansko iznenađenje djelatno u našemu životu ili u svijetu oko nas. To je jedan od načina na koji milost prekida naš dan. Kao dio prizme čiste radosti, smijeh nije samo autentično ljudski, nego također ukazuje na duboku vezu između ljudske osobe i Stvoritelja. A u dubini uvijek ima više toga za otkriti.

Radost

Pierre Teilhard de Chardin kaže nam: „Radost je nepogrešivi znak prisutnosti Božje.”

Radost je neodvojiva od kršćanstva.Ona je jedan od plodova Duha Svetoga. Bila je značajka Isusova života. Evanđelja možda i nisu prepuna smijeha, ali Sveto pismo povezuje radost s Isusom na početku i na kraju njegova života, i tako ona obuhvaća čitavu njegovu prisutnost na zemlji. Uoči Njegova rođenja, anđeli su Njegov dolazak navijestili viješću o velikoj radosti (usp. Lk 2,10). Uoči svoje smrti sam je Isus rekao: „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15,11-12)

Supostavljajući ideju potpune radosti ljubavi prema bližnjemu, Isus ukazuje na zajedničarsku dimenziju radosti, ne kao nečega nadovezanoga, nego kao nešto ključno. To se može primijeniti i na humor. Sjećate se onoga omjera Garyja Palmera, 400 naprema 15? Jedan drugi istraživač, Rod A. Martin, smatra da razlika u smijanju nema toliko veze s dobi, nego s društvenim interakcijama. Smijeh je zarazan, i ljudi se mnogo više smiju s drugim ljudima nego sami sa sobom. Dakle, ne brinite se – mi koji smo već odrasli još imamo priliku što se tiče zdravih doza smijeha, naročito ako se usredotočimo na zajednicu. Kada vidite nešto što vas nasmijava, i to prenesete dalje, donoseći smijeh drugima, vi i ne znate o čemu ta osoba razmišlja ili kroz što prolazi. Ali imate prigodu ponuditi malo radosti, a to nikada ne šteti.

Sveti Thomas More shvaćao je to, i za to se redovito molio: „Udijeli mi, Gospodine, dobar smisao za humor. Daj mi milost da mogu prihvatiti šalu kako bih u životu otkrio malo radosti, i da je mogu dijeliti s drugima.” (sv. Thomas More, „Molitva za dobar humor”)

Kada s drugima dijelimo duhovite trenutke, zajedno se predajemo radosti, a u dijeljenju radosti dijelimo Boga.

Izvor: Our Sunday Visitor | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.